Piše: Andrej NIKOLAIDIS

Priča prva.

Bili smo djeca, dvanaestak, trinaestak godina; raja iz ulice. Pozvao nas je da dođemo kod njega, jer je njegova mama za sve nas napravila baklave i tulumbe.

Bog me ubio ako sam znao koji je dan i čemu kolači: takvo je vrijeme bilo. A ja sam bio dobro dijete svog vremena.
Bio je Bajram a on nije bio sretan. Prije nego smo otišli, rasplakao se. Mi smo, naravno, budući da smo se već najeli, budući da od djece niko nije dočekao sućut i razumijevanje, potom otišli i rekli mu da ćemo igrati lopte, pa neka dođe i on, čim prestane cmizdriti.

Uveče me je majka pitala: čujem da ste bili kod Samira?

– Ja, što?

– Šta kaže, kako mu je mama?

Tako sam saznao zašto je prijatelj plakao: jer mu je taj dan, na Bajram, majka otišla na operaciju raka. Izvukla se i preživjela; u svakom slučaju poživjela do rata, nakon čega ne znam šta je bilo sa mojim drugom, njegovom sestrom-pankerkom i majkom koja ih je odgajala bez oca za koga niko nikada nije čuo.

Mnogo godina je trebalo proći prije nego sam shvatio o čemu vam govorim kada vam ovo pripovijedam.

O ženi koja je, iako je taj dan legla na operacioni sto sa kojega je mogla pravo pod zemlju, pospremila kuću da bude čista kao apoteka, spremila kolače i sina naučila da na čast pozove drugove. Učinila je tako jer je vjerovala da na svijetu postoji red, a taj se red ima poštovati i ako ćeš taj dan pod nož. Učinila je tako jer tako rade majke: njeno će djete proslaviti Bajram kako dolikuje, čak i ako to podrazumijeva da će ona, do kasno u noć pred operaciju, spremati kolače.

Bila je to ljubav. Njena ljubav prema djetetu okrznula je i nas, njegove drugove, jer smo ušli u gravitaciono polje te ljubavi. Posve je druga priča što ja tu ljubav tog dana nisam ni primijetio ni razumio. Tako je to: prolazimo pored ljubavi i ne osvrnuvši se, kao pored na ulicu izbačenog dotrajalog kauča koji nikome više ne treba; odbacujemo ljubav, u ime želje, oholosti ili straha, svejedno; i onda se žalimo kako na svijetu, eto, nema dovoljno ljubavi.

Priča druga.

Skinuli su mi gips a mater je vrisnula. Noga mi je bila krivo zarasla. Bez panike, rekao joj je doktor i naučio je da odemo kod Mejre u Kotorac. Moja mati je imala povjerenja u modernu medicinu; zato me je, kad sam slomio nogu, povela u bolnicu Koševo, da mi doktori to lijepo namjeste. Moderna medicina je, pak, imala povjerenja u Mejru.

Ona, Mejra, primila nas je predveče. Rekla mi je da sjednem na kauč. Jeste, rekla je mojoj majci, jeste namještala noge fudbalerima; namiještala je ona kosti svakome kome je pomoć trebala, ali sada to sve rjeđe radi jer ima problema sa srcem. Onda je sa mojom majkom razmijenila nekoliko trivijalnih rečenica, nešto što se ne pamti, pa onda, kada o tome decenijama kasnije pišeš, replike moraš izmisliti. Govorila je sve dok nije bila sigurna da mi je skrenula pažnju. Onda mi je, u dva brza pokreta, snagom koju ni danas ne mogu povezati sa njenim sitnim tijelom, nogu slomila i namjestila kako treba.

Eto, mažite mu nogu ovim, rekla je mojoj majci i tutnula joj u ruke mast od gaveza.

Nije htjela pare. Prije nego smo otišli donijela nam je kolače: uzmite, Bajram je, rekla je. Onda se moja mater rasplakala.

U zemlju ću od stida propasti, rekla mi je kad smo izašli.

Danas je Bajram a novine i portali pune su poruka koje pozivaju na vjersku toleranciju.

Kakvu, bolan, toleranciju?

Ko sam ja da tolerišem, šta ja imam da tolerišem? Da tolerišem ženu kojoj sam, tražeći pomoć, upao u kuću na najvažniji dan u njenom životu i tako joj prekinuo slavlje? Da tolerišem ženu zbog čije dobrote danas nisam invalid?

Tolerancija je loša. Tolerancija je suprotnost ljubavi. Jer je tolerancija ravnodušnost, a istinska suprotnost ljubavi nije mržnja, nego upravo ravnodušnost. Ono što tolerišemo unaprijed negativno određujemo. Jeste li ikada čuli da neko toleriše dobitak na lutriji od milion eura ili da toleriše to što je od firme dobio stan? Sreća i dobro se ne tolerišu.

Ne: tolerišeš ono što ti smeta i što ne želiš, ali si, eto, dovoljno civilizovan da suzbiješ svoj prvi impuls – da ono što ti smeta ukloniš.

Napokon, ako si hrišćanin, nisi pozvan da tolerišeš, nego da voliš. Kako – kako to mislim?

Odgovor stoji u Evanđelju po Luci, u priči o dobrom Samarićaninu. Isus tu učenike podsjeća na Zakon.

Koji kaže: Ljubi Gospoda Boga i bližnjeg svog.

Učenici pitaju: A ko je bližnji moj? Koga da ljubimo?

Isus im, kao odgovor, pripovijeda o čovjeku, Jevreju, koga su pretukli hajduci, i koji na samrti leži kraj puta. Dvojica prođu kraj njega i ne pomognu mu. Koja dvojica odbiju pomoći čovjeku u nevolji? “Njegovi”: sveštenik i Levit. Onda naiđe Samarićanin, pripadnik grupe sa kojima su Jevreji u zavadi, i spasi ga.

Isus tada pita: Koji je od njih trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci?

Učenik: Onaj koji se smilovao na njega.

Kada bi priča ovdje završila, rješenje bi bilo bolno jednostavno: ključni zahtjev hrišćanstva, ljubi bližnjeg svog, bio bi zapravo zahtjev da ljubim onoga ko je dobar prema meni. Ovu redukciju nalazimo kod vjerskih fanatika: oni ljubav čuvaju samo za one koji su unutar njihove zajednice, na one koji se, vezani krvlju, kulturom i vjerom, drže i u dobru i u zlu. Ako bi doista bilo tako, to bi značilo: ljubi istog kakav si ti. Ali nije tako.

Umjesto toga, Isus na koncu kaže: Idi, i ti čini tako. Dakle, čini kao Samarićanin, čini, ako čini dobro, kao onaj sa kojim si u zavadi, u omrazi, čini dobro prema nepoznatima, prema Drugome, prema onima koji nisu “tvoji”. Isus, dakle, na pitanje učenika: ko je nama bližnji, odgovara pitanjem: a kome smo mi bližnji? Biti hrišćanin znači biti histerik, i kao histerik znati da će Drugo uvijek za mene ostati traumatično, da će me upravo ono histerizirati, pa ipak imati obavezu činiti dobro onome na što se, kada nas obuzme mržnja, kada sami sebe porazimo i unizimo, zvjerski ustremimo.

Tolerancija prema Drugosti je laž koja ne uspijeva sakriti vlastitu prazninu: zjapeći manjak ljubavi u nama.

Ne postoji Drugo; svi smo jedno.

Bog je jedan, svijet je jedan, borba je jedna.

“Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta (kosmokratoras), protiv duhovne pokvarenosti ispod neba”(Pavle Efežanima, 6:12).

(cdm.me)