Piše: SENAD AVDIĆ

Ne znam kako se desilo da je jedan moj tekst proizveo dvije tako ambivalentne, podjednako intenzivne emocije, što se  desilo sa mojom kolumnom objavljenom od 20. maja na portalu „Slobodne Bosne“ i  njenom recepcijom od strane kolege Muhameda Kovačevića.

Isti tekst je kod Kovačevića prizveo: a) Osjećaj neizmjerne sreće i neizmjenog zadovoljstva, kao i b) šokiranost (mojom) površnošću i elementarnim neznanjem.

Sve je to on „objasnio“ u otvorenom pismu kojeg mi je uputio sa portala „Impuls“.

Kolega Kovačević teško shvata i preživljava to što sam, ja „kao prekaljeni novinar i urednik, vjerovatno jedan od najutjecajnijih novinara u BiH“ ispoljio „toliko neznanja o spomenutoj tematici i to najmanje na osnovu tri činjenična stanja“.

ŠTA (NI) SAM ZNAO

U nekoliko čitanja otvorenog pisma kojeg mi je uputio Muhamed Kovačević, pažljivo sam tražio eventualne greške koje je on pronašao u mojem tekstu. Kovačević je čitatelj vrijedan pažnje i poštovanja, izvanredno poznaje ratne prilike u Hrasnici, osobito zločine i drugi kriminal koji su se odvijali tokom tri i pol ratne zločine i svaku njegovu ispravku moje greške, proizvoljnost, ili nedorečenost  bih prihvatio sa kolegijalnom zahvalnošću. Toga, avaj, nema u njegovom otvorenom pismu: on meni ne prigovara na onom što sam napisao, nego me prekorijeva zbog onoga što nisam napisao, a on misli, dapače-uvjeren je,   da sam morao objelodaniti.

Muhamed Kovačević vjeruje da ja znam (ili bih morao znati) o zločinima nad Srbima u Hrasnici  mnogo više, nego što sam napisao u svoj kolumni: tu je sasvim u pravu. S tim da bi kao novinar, i to solidan, morao znati i sljedeće: svaki novinski članak sadrži tek  djelić onoga što njegov autor zna o temi kojom se bavi.  Ne zato da bi nešto prikrio, prećutao, zamračio, nego jer je priroda novinarskog posla takva da na medijskom drumu ne istresa baš sve što mu je na umu. I sam Kovačević je napisao obilje članaka o ratnim događajima u Hrasnici i ni u jednom od njih, pa čak ni svima zajedno, nisu iscrpljena sva njegova (sa) znanja o tim događajima.

Šokiran je Kovačeveć ne toliko mojom površnošću, nego mojom propuštenom prilikom da ne budem površan. Jer, veli on, poznato je (ne samo njemu) da ja imam prijatelje, kolege, pozanike koji su savršeno dobro informirani o događajima u Hrasnici, ali nisam tražio od njih informacije, savjet, pojašnjenje. Kako to pisac otvorenog pisma zna? Otkuda je njemu poznato da li sam ja, kada  i o čemu razgovarao sa ljudima koje on proziva u svom tekstu. Hajde da mu to ovako pokušam objasniti: imao sam ja kolege, prijatelje, poznanike, čak i na najvišim mjestima politike i vojske u Sarajevu, a da ne govorim o medijima: pa, ipak, se niko od njih nije usudio ružne riječi napisati o Mušanu Topaloviću, sve do 26. oktobra 1993. godine kada je ovaj uhapšen i likvidiran,  ili nedao Bog, pomenuti žrtve njegovih pokolja tokom godinu i po dana rata? Neki su čak išli na njegove gozbe, teferiče, noseći mu peškeše i novčane hedije poneki od takvih još uvijek na važnim mjestima u državi. Je li ja to izjednačavam Cacine zločine sa onim počinjenim nad Srbima u Hrasnici: ne, izjednačili su ih oni koji su ih počinili!

TRIDESET GODINA SRAMOTE

U  jednom ranijem tekstu Muhamed Kovačević napisao da se „ovom temom“  (zločinima nad Srbima u Hrasnici, op. S.A.) počeo baviti „u proljeće 2016.godine kada sam upoznao bivšeg dugogodišnjeg načelnika općine Ilidža, preminulog Huseina Mahmutovića“.(„Žurnal, 27. 7. 2020).

Husu Mahmutovića ja sam upoznao dvije i pol decenije ranije (prije višestranačkih izbora), viđali smo se i uz akšamluk družili prije rata, znatno rjeđe u ratu, nikako nakon njegovog okončanja. Pa ,recimo, da ponešto znam u njegovom životu, problemima sa kojima se suočavao tokom tih godina i načinima na kojima se izvlačio iz tih problema.

U proljeće 1994.godine, dakle 22 godine prije nego što se po vlastitom priznanju, pisac otvorenog pisma meni zainteresirao za ovu temu, pisao sam u tadašnjoj „Bosni“ o bezočnoj prevari kojom su hrasnički Srbi najprije opljačkani u divljačkoj kampanji etničkog čišćenja, natjerani da prodaju imovinu budzašto i na vrat nanos, pa kad su krenuli autobusima, zaustavljeni, pohapšeni i prebačeni u vojni zatvor u Sarajevu. Huso Mahmutović mi je na traženje da mi objasni kako se to moglo desiti, tada kazao da je on kao najviša civilna vlast bio potpuno zaobiđen u ovoj svinjariji koja je izvedena u organizaciji vojne vrhuške predvođene Fikretom Prevljakom. Plašio se tada podrobnije govoriti Mahmutović jer je samo mjesec-dva ranije, kako je kazao, pokušana njegova likvidacija, treća po redu tokom rata koju su mu „naši“ priredili. O tome je, sa distancom od frtalj stoljeća, Mahmutović detaljno pripovijedao Muhamedu Kovačeviću.

Ali o sljedećem mu nije Mahmutović govorio, pa ću mu evo ja otkriti jer mu može koristiti u nekim daljnim analizama i produbljivanju saznanja o ratnim događajima. Dakle, nakon objavljenog teksta sa kolegom Asimom Metiljevićem (koji nije bio glasnogovornik 4. brigade Armije BiH, kako piše Kovačević, nego član Ratnog Predsjedništva Ilidže) posjetio sam  Mirka Pejanovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika Srpskog građanskog vijeća. U Pejanovićevom kabinetu smo zatekli Bogića Bogićevića, koji nije imao nikakvu funkciju tokom rata.  Obojica su živi i zdravi i mogu potvrditi, ili osporiti o čemu se tada razgovaralo. Asim Metiljević je precizno, detaljno i nedvosmisleno govorio o opljačkanim, prevarenim i pohapšenim Srbima iz Hrasnice i objašnjavao da je to posljednji čin višegodišnje torture nad njima. Mirko Pejanović je skamenjeno slušao, ponešto bilježio, a Bogić Bogićevih plakao k`o rodna godina. Asim je Pejanoviću predložio da od Alije Izetbegovića zatraži da smjesta  oslobodi zarobljene Srbe iz kasarne „Viktor Bubanj“. Bilo je među zatvorenicima i članova Srpskog građanskog vijeća. Nisam sasvim siguran, ali sa ove vremenske distance mi se čini da je Pejanović kazao kako je o tom problem već razgovarao sa Izetbegovićem, te da mu je „Alija rekao kako su mu iz Hrasnice rekli da je riječ dezerterima i petoj koloni“.

GODINE PROLAZE, MI ČEKAMO

Muhamed Kovačević, ko će mu znati sa kojim pravom, preporučuje kako i kod koga da se dodatno educiram o ratnim zbivanjima u Hrasnici. Čuo je pisac “otvorenog pisma“, „iz profesionalnih i čaršijskih krugova“ da sam „blizak sa Munirom Alibabićem“, pa mi daje upustva šta bih, koje dokumente i kakve podatke, trebao od njega tražiti. Usput mi ,onako nemarno , nabacuje još jedan nerazjašnjen i nekažnjen ratni zločin-ubistvo efefendije Abdulaha Kubata koji je likvidiran u autombilu na Igmanu zajedno sa četvoricom Arapa početkom 1994.godine ; time  bih se, eto, ja trebao pozabaviti kako bih opravdao njegova (Kovačevićeva) očekivanja. I o toj  sam strašnoj temi-zločinu pisao, ali ne nakon 2016. kada se Muhamed Kovačević  na nju „zakačio“, nego u realnom vremenu  kada se taj masovni pokolj desio- početkom 1994.godine. Ima u tom mom tekstu sve što zanima  istraživača Kovačevića, pa neka ga pokuša pronaći . Rekonstruiran je taj događaj od ubistva britanskog humanitarca Petera Ghodala u Zenici od strane arapskih terorista, njhovog bijega prema Sarajevu, imenima njihovih jataka i pomagača na putu, kidnapovanja efendije Kubata do zahtjeva arapskih zlikovaca da se pozove  izvjesnog generala Fikreta u  Sarajevo. Pominjanje „generala Fikreta“ je ovu istragu prekinulo i zamrznulo, jer je  ta osoba na koju su se teroristi pozivali bila savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH. Navodno je u kabinetu predsjednika Predsjendištva BiH bio razrađen plan kako četvoricu ubica britanskog humanitarca izbaciti iz Sarajeva kada u njega uđu kroz tunel. Desilo se nešto neplanirano u Butmiru, kidnapiran je i kao talac stavljen u vozilo efendija Kubat, na igmanskom putu je automobil izrešetan i pouvijani svi putnici u njemu  u zasjedi pripadnika Armije BiH iz Hrasnice.

Zamantalo bi se piscu otvorenog pisma Muhamedu Kovačeviću kada bi znao šta je sve znam o događajima za koje se on specijalizirao. Recimo, kako je prvi komandant hrasničke brigade Enes Zukanović morao bježati i spašavati živu glavu nakon što su otac i sin Izetbegović za  njegovog nasljednika odlučila postaviti svog rođaka Fikreta Prevljaka. Ili kako je Prevljak, zahvaljujući toj porodičnoj pažnji, cijepao naredbe koje je dobijao od Glavnog štaba Armije BiH(Sefera Haliloivća), ili  zahtjeve za provođenje istrage o zločinima nad Srbima koje mu je upućivala Uprava bezbjednosti Armije BiH. O tome je svjedočio  policajac Agan Nezir na suđenju Sudu BiH osumnjičenim za zločine u Hrasnici. Agan je kazao da je i on morao bježati iz Hrasnice u strahu da bi mogao biti likvidiran. Naravno i da mi  je poznat slučaj likvidacije Danila Đorema, oca moga fakultetskog i redakcijskog kolege Vese; znam i koga je pokojni Veso zvao iz Praga u Sarajevo da mu proba spasiti oca, pa nije uspjeo.

Dvadeset godina prije nego što se Muhamed Kovačević odlučio posvetiti istrazi zločina u Hrasnici, 1996.godine objavljena je knjiga „Zločin u Hrasnici“ autora Danila Dželetovića, predratnog  zaposenika Službe državne bezbjednosti BiH. Po svemu sudeći ta je knjiga i materijlni dokazi okupljeni u njoj bila temelj optužnice  protiv Huseina Mujanovića,  upravnik zatcora u Hrasnici nedavno ousuđenog na sudu u Beogradu.

Moja kolumna nije se bavila hronologijom i kvantitativnim aspektom zločina u Hrasnici: povod za nju je bilo svjedočenje Gorana Mihajlovića na suđenju trojici optuženika za ratne zločine u tom naselju. Njegovo svjedočenje o užasu kojeg je pretrpio i još većem kojem je bio svjedok bilo mi je više nego dovoljan povod da postavim nekoliko pitanja od koje se svako bavi odgovornošću vlasti u Sarajevu za nesankcioniranje zločina. Ta pitanja nisam postavljao Muhamedu Kovačeviću, jer znam šta o tom on misli, ona su bila adresirana na vlast koja ima slab, ili nikakav legitimitet da protestvuje protiv suđenja u Srbiji za zločine počinjene u BiH: honoriranje Fikreta Prevljaka, njegovo vertikalno napredovanje u vojnoj, političkoj i stranačkoj hijerarhiji, daje precizan odgovor šta ladajuča bošnjačka klika misli o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrasnici! Kao što sam to činio u ranijim tektovima iz istog „žanra“, pišući o Silosu u Tarčinu, pokoljima nad Srbima u Konjicu, ili Vozući, Hrvatima u Grabovici i u kolumni na koju se poziva Muhamed Kovačević sam dokazivao isto: niko ne bi mogao izjednačavati zločine Armije BiH sa onim koje su počinili agresori na BiH da je bošnjačka vlast u Sarajevu  poštovala zakone države za koju se, kobajagi, borila