Piše: Boro KONTIĆ

Bosna i Hercegovina je platila najveću cijenu raspada druge Jugoslavije. S tim je u skladu i činjenica da je najljepši, najbujniji, mladosti najprimjereniji mjesec u godini, u Bosni i Hercegovini zahvaljujući krvavim devedesetim dobrim dijelom postao mjesec „ne ponovilo se“ sjećanja.

25. maj 1995. Tuzlanska kapija. Ako neko još uvijek ne zna, to je onaj masakr  počinjen u Tuzli, granatom ciljano ispaljenom sa položaja Vojske Republike Srpske. 71 mrtvih, više od 150  ranjenih. Kad god se pomene riječ kapija sjetim se čuvenog stiha Francuza Žaka Prevera „Djeca kad se ljube, ljube se stojeći, po kapijama noći…“ Baš su bezmalo djeca bila te večeri žrtvom zločina. Sastala se kod Kapije, tradicionalnog okupljališta mladih, da proslave Dan mladosti.

Za zločin na Kapiji 2009. je odgovarao i pravomoćno osuđen general Vojske Republike Srpske, Novak Đukić. 2014. je pušten na slobodu, nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu. Iste godine, ta zatvorska kazna mu je preinačena na 20 godina, ali je on već otišao u Srbiju „na liječenje“. Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu od februara 2016. godine vodi se postupak za priznanje i izvršenje pravnosnažne krivične presude Suda BiH protiv Novaka Đukića.

„Svi naši odnosi nisu iskreni dok se taj zločinac ne izruči Bosni i Hercegovini“, izjavljuje  gradonačelnik Tuzle.

25. maj je danas i zvanično Dan žalosti na području Tuzlanskog kantona. A ministar unutrašnjih poslova Srbije koji bi po definiciji zločinca trebao  biti izručen Bosni , to ne čini, dočim se svako malo pa i ovih dana bavi idejama o preustrojavanju Bosne i Hercegovine.

27. maja 1992. Vase Miskina. 26 mrtvih i više od 100 ranjenih. Prethodno su čekali u redu za hljeb. Masakr u Ulici Vase Miskina (u međuvremenu je ulici  vraćeno prvobitno ime-Ferhadija) pamtim kao sliku koju sam kao urednik RTV BiH gledao na monitoru prije nego je emitovana u programu. I odaslata svijetu na savjest (proći će koja godina dok sjajna Susan Sontag ne objavi dragocjenu knjigu „Prizori tuđeg stradanja“).

Već je bila na snazi urednička odluka da tehničari i kamermani ne vraćaju opremu u RTV dom jer su događaji bili nepredvidljivi. Tako je kamerman Dževad Čolaković čekajući RTV kombi na glavnoj sarajevskoj ulici, doživio udar granate samo stotinu metara od svog skloništa. Dobri Dževad Čolaković, sjajni kamerman koji je sa Zukom Džumhurom snimao kultna Hodoljublja, i nagledao se tako rajskih prizora, vjerovatno ni sanjati nije mogao da će snimati sarajevski majski pakao.

Danas se oba majska masakra (Tuzlanska Kapija i Vase Miskina), manipulirano perfidnom srpskom propagandom nastoje predstaviti kao „kontroverzna“ . Ususret zaključku da je žrtva samu sebe ubijala.

31 maj. Dan Bijelih traka. Maja 1992. je počelo etničko čišćenje Prijedora, grada u sjeverozapadnoj Bosni uz početnu naredbu da nesrpsko stanovništvo ima obavezu na rukavu nositi bijelu traku. Uslijedili su stravični zločini. 2022. još uvijek, primjerice, nije udovoljeno zahtjevu da se izgradi spomenik bošnjačkoj djeci ubijenoj od 1992. do 1995. Srpska im opštinska vlast ove godine doduše velikodušno izlazi u susret s planom da se izgradi spomenik svoj ubijenoj djeci šire okoline Prijedora u dvadesetom vijeku, uključujući Prvi i Drugi svjetski rat. Tako bi se 102 ubijena bošnjačka djeteta potopila u zbir teze da se „ovdje uvijek manje više ubijalo“. A Dan Bijelih traka, u interpretaciji opskurnog udruženja prijedorske srpske „omladine“ bi se tretirao kao rođendan Viktora Orbana!

Maj 2022, nakon izvjesne pauze, bilježi i nastavak aktivnosti političara i akademske javnosti Republike Srpske protiv  zakona o zabrani negiranja genocida. Ovog puta pribavljen je u tu svrhu Michael Geistlinger, profesor Ustavnog prava iz Salzburga. Ovaj se izvinio Republici Srpskoj zbog zakona koji je nametnuo njegov sunarodnik Valentin Inzko. Mediji u Republici  Srpskoj rastalambasali su se da su naučne teme Michaela Geistlingera „od teorije i prakse međunarodnog prava do ruskog i istočnoevropskog ustavnog prava“. Dočim uvid u njegovu zvaničnu biografiju kazuje da je prva tema navedena u glavnim naučnim oblastima (Main scientific areas): Međunarodno sportsko pravo i sportska arbitraža. Jah!

Moglo bi se nabrajati još. A sve u prilog gorkoj konstataciji da BiH i trideset godina nakon što je kao članica Ujedinjenih Nacija doživjela nezapamćenu agresiju, i dalje vodi ne samo borbu za svoju sadašnjost i budućnost nego i za prošlost. Za istinu o svojoj prošlosti. U ovom slučaju: za svoj Maj. Nekada najljepši mjesec u kalendaru.

Tražim ga i oživljavam ovih dana osim u sjećanju i u silnim papirima, knjigama, dokumentima koje u svojoj kućnoj biblioteci vodim pod stavkom: Sarajevo pod opsadom i Bosna i Hercegovina 1992-1995.

Ovog ću se puta zaustaviti uz već od vremena i dodira požutio i načet ratni primjerak sarajevskog magazina „Nedjelja“. U njemu je veliki, impresivan, onakav kakvi se u mirno doba vode i objavljuju, intervju sa Crnogorcem Milovanom Đilasom. Radila ga je i Sarajevu poslala, beogradska dopisnica sarajevskog „Oslobođenja“. U uvodu je Đilas sarajevskom čitaocu predstavljen kao „čovjek koga ne treba posebno predstavljati“. Dočim, iskreno, rijetki su bili njegovi intervjui u bosanskim medijima. U Đilasovom dnevniku koji je pod naslovom “Raspad i Rat, 1989 – 1995“ objavljen ove godine, navodi se tome u prilog detalj iz 1989. godine. Nazvao ga je, zapisuje Đilas, novinar Radio Sarajeva i zamolio za intervju. „Eto i BiH pretiče Srbiju, i ne samo kad sam ja u pitanju“, zapisuje optimistično Đilas. A onda opet poziv s iste adrese da „na žalost, smatra direktor da je prerano za intervju sa Đilasom“. Đilas završava ovaj zapis sa: „Ja sam mu dobacio telefonom: Biće dana za megdana.“

I obistinilo se. Evo ga u intervjuu, maja 1992. Više nije „prerano za Đilasa“. Ogromna impresivna slova, naslov ispisan u dva reda citira Đilasov jasan stav o Bosni i Hercegovini :

                                         BIH ĆE BITI SUVERENA

                                        U POSTOJEĆIM GRANICAMA

Iste je godine, ovaj put u oktobru, Đilas opet bio gost sarajevskih medija. Telefonski, u Dežurnom mikrofonu koji sam ja uređivao i vodio. Majski je Đilasov stav potvrđen i u oktobarskom. I u telefonsku slušalicu je bez oklijevanja potvrdio svoj stav o nerealnosti podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Dodajući da „ako se nađe pravo rješenje Bosna će biti spona između Srbije i Hrvatske“. Već krvava bosanska realnost koja je do njega dopirala u vidu novinskih izvještaja, navela je Đilasa ipak na pretpostavku kako „da do neke kantonizacije izgleda mora doći“.

Zašto u ovom tekstu koji se tiče bosansko-hercegovačkog maja 1992-1995 pominjem i u sam naslov stavljam Đilasa? Jer sa distance od trideset godina sve više cijenim i pamtim ko je u strašnim i presudnim trenucima bio stavom i riječju uz Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo. Milovan Đilas (1911- 1995) jeste. Slava mu.

(Gradski.me)