Milanović svojim istupima zbunjuje zapadnu politiku koja nije u suglasju sa HDZ-om i Plenkovićevim i to je jedan od četiri faktora koji su potpuno porazili hrvatsku politiku u Evropskoj uniji vezano za Izborni zakon BiH i “legitimno predstavljanje“. Drugi, također, važan faktor su veze hrvatske politike sa Rusijom (što je Plenković bezuspješno pokušavao “ispeglati“ u Bruxellesu da bi na kraju Milanovića počeo otvoreno optuživati da je proruski igrač), treći, zajednički poduhvat Hrvatske i Srbije u razgradnji BiH u koji je Hrvatsku uvukao Čović svojom koalicijom sa Dodikom a uz jaku podršku Rusije, i četvrti faktor je snažni otpor bosanske politike, što je i sam Plenković prije nekoliko dana priznao izjavom da je bosanska politika pobjedila u EU.

Piše: Dženana Karup Druško za Avangarda.ba

Marko Milić, glasnogovornik Vlade Hrvatske, ekspresno je demantirao objavu tjednika "Nacional" da je Mario Kordić, gradonačelnik Mostara, favorit i kandidat premijera Andreja Plenkovića na predstojećim izborima za člana Predsjedništva BiH, ustvrdivši da je to “još jedna neistina i manipulacija s ciljem raslojavanja Hrvata u BiH i HNS-a BiH uoči izbora. Pravo pitanje je – u čije ime se to radi?“

Čini se u ime HDZ-a Hrvatske i premijera Plenkovića i to ne zbog “manipulacija s ciljem raslojavanja Hrvata u BiH“, nego zbog obračuna unutar Hrvatske, odnosno Čovićevog približavanja hrvatskom predsjedniku Milanoviću. Svima koji iole prate politička previranja u Hrvatskoj i BiH jasno je da se borba za prevlast u Hrvatskoj vodi preko Bosne i Hercegovine, odnosno zbog dodvoravanja hrvatskim glasačima u BiH, i u tom kontekstu treba gledati i sve aktivnosti Plenkovića i Milanovića oko promjena Izbornog zakona BiH koje nisu ništa drugo do pokušaj reinstaliranja HRHB i utrka ko će biti “zaslužniji“ za taj poduhvat. Koji im, očigledno, ni jednom ni drugom, baš i ne ide od ruke.

Kordićeva kandidatura

Već neko vrijeme u javnosti se špekulira imenom Maria Kordića kao kandidata HDZ-a za Predsjedništvo BiH, i teorijama šta bi značila njegova kandidatura: od toga kako bi se time smanjio animozitet bošnjačkih glasača koji postoji spram Čovića – ponajviše zbog njegove koalicije s Miloradom Dodikom, ali i nerealnih zahtjeva oko promjena Izbornog zakona BiH – čija bi kandidatura samo podstakla Bošnjake da ponovo masovno glasaju za Željka Komšića, a kandidatura Kordića bi to navodno spriječila, do toga da je to zahtjev i iz međunarodne zajednice jer bi se time prekinule i bliske veze HDZ-a BiH sa Rusijom, Srbijom, ali i Miloradom Dodikom (što je još jedna ozbiljna zamjerka Plenkovića Čoviću, jer u Bruxellesu ne može braniti stavove HDZ-a u BiH koji otvoreno podržavaju Rusiju, podsjetimo da je HDZ zajedno sa SNSD-om glasao protiv sankcija Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, odnosno njihovi delegati su odbili da BiH svoju politiku uskladi sa zvaničnim stavovima Evropske unije o ruskoj agresiji na Ukrajinu, a Čović je svoj stav o invaziji Rusije na Ukrajinu iznio tek kad ga je Plenković pozvao u Zagreb gdje su dali zajedničku izjavu).

Ove teorije, naravno, prate i glasine kako se Čović prepao da bi mogao biti sklonjen s pozicije “prvog u Hrvata“, što je sam podgrijao nakon zadnje sjednice HNS-a izjavljujući da nije zajednički kandidat HNS-a za Predsjedništvo BiH, te da će HDZ predložiti kandidata vodeći računa da ga podržava cijelo Predsjedništvo HNS-a.

Nesumnjivo da Čović svojim približavanjem Milanoviću postaje ozbiljna smetnja agendi HDZ-a Hrvatske u vezi sa Bosnom i Hercegovinom. Istovremeno, upravo Milanović svojim istupima zbunjuje zapadnu politiku koja nije u suglasju sa HDZ-om i Plenkovićevim i to je jedan od četiri faktora koji su potpuno porazili hrvatsku politiku u Evropskoj uniji vezano za Izborni zakon BiH i “legitimno predstavljanje“. Drugi, također, važan faktor su veze hrvatske politike sa Rusijom (što je Plenković bezuspješno pokušavao “ispeglati“ u Bruxellesu da bi na kraju Milanovića počeo otvoreno optuživati da je proruski igrač), treći, zajednički poduhvat Hrvatske i Srbije u razgradnji BiH u koji je Hrvatsku uvukao Čović svojom koalicijom sa Dodikom a uz jaku podršku Rusije, i četvrti faktor je snažni otpor bosanske politike, što je i sam Plenković prije nekoliko dana priznao izjavom da je bosanska politika pobjedila u EU.

Političke igre Zagreba i Beograda preko BiH

Prema upućenim međunarodnim izvorima, ukoliko bi se uspio realizirati ovaj plan, Čović bi, uz Milanovića, bio označen ključnim krivcem za neuspjeh cijele strategije oko promjena Izbornog zakona BiH (i reinstaliranja HRHB), a kandidiranjem i eventualnom pobjedom Kordića bi se osigurao kontinuitet politike HDZ-a (i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini) i nakon općih izbora.

Da bi se objasnilo rivalstvo između SDP i HDZ u Hrvatskoj, odnosno Milanovića i Plenkovića, te kako funkcionira sistem srpsko-hrvatskih veza u BiH, pojedini predstavnici međunarodne zajednice potegnuli su aferu nastalu oko ustupanja istrage Hrvatskoj iz Bosne i Hercegovine protiv 14 vojnih zapovjednika Republike Hrvatske. Tadašnja glavna tužiteljica je, kršeći postojeće protokole tužilaštava, proslijedila predmet Hrvatskoj u vezi s “Olujom” i navodnim zločinom hrvatskih zapovjednika na teritoriji BiH. Ovdje je važno reći da su ovu istragu otvorile institucije iz Republike Srpske koje su sve vrijeme u vezi s ovim slučajem bile servis Tužiteljstvu BiH.

No, Plenković je odmah po ustupanju – predmet zatvorio, jer nije razmijenjen kroz protokole tužilaštva nego je Hrvatskoj poslat preko Ministarstva pravde BiH (na čijem čelu je kadar HDZ-a), čime je ovaj predmet potpuno izgubljen za BiH. Milanović je, jer je imao informacije o prebacivanju ovog predmeta, želeći sebi priskrbiti političke poene odmah podigao prašinu u javnosti izjavama kako neko želi procesuirati hrvatske generale što on, naravno, neće dozvoliti, a imao je informacije, kao, uostalom i Plenković da se radi o dogovoru koji su realizirali Čović i Dodik kako bi se ovaj premet izuzeo od BiH i bio obustavljen, što se na kraju i desilo, a velike zasluge (koje je nesumnjivo dobro naplatio) dobio je Dodik iako je istraga i osmišljena i pokrenuta upravo iz RS-a, čime je Dodik nadmudrio i Čovića i Milanovića, a i Plenkovića.

Zanimljivo je da zbog obustave u ovom slučaju nikad niko od (srpskih) žrtava nije protestirao, što samo dodatno potvrđuje da je sve bilo osmišljeno kao dio političke utakmice. S druge strane treba podsjetiti da su upravo srpske žrtve (uz pomoć MUP-a RS-a) godinama upućivale žalbe za Dobrovoljačku, od Ureda disciplinskog tužitelja, VSTV-a, međunarodne zajednice do Ustavnog suda BiH, dok na kraju nije podignuta optužnica koja je od početka dirigovana iz Beograda. I sada Srbija, kako je objavljeno, optužuje četiri hrvatska pilota i to za navodni zločin u BiH, što je samo produžetak ove političke igre kako bi se smirile žrtve iz Krajine.

Početak Kordića – kraj Čovića

Zašto Srbija nije optužila nikoga od 14 zapovjednika Hrvatske vojske (pozivajući se kao i uvijek kad joj je to u interesu na univerzalnu nadležnost) koji su bili u predmetu koji je BiH ustupila Hrvatskoj, nego pilote (opet iz operacije “Oluja“) koje sad Mate Granić brani tvrdnjama da su koristili NATO standarde prilikom bombardiranja kolone izbjeglica!? O lakrdiji sa prebacivanjem predmeta 14 hrvatskih zapovjednika iz BiH u Hrvatsku u posljednjem izvještaju piše i Serge Brammertz, glavni tužitelj MICT-a, navodeći da se radi o klasičnom uplitanju politike. No, Srbija, RS i srpske žrtve na to ćute.

Borba za prevlast u Hrvatskoj se nastavlja, ali po svemu sudeći sve će se manje prelamati preko Bosne i Hercegovine, što potvrđuje i deklaracija o Zapadnom Balkanu vladajuće koalicije Njemačke koju su uputili Bundestagu u kojoj je potpuno raskrinkana politika rušenja BiH i ko su glavni krivci, a i zbog toga što je Hrvatska i definitivno polomila zube na BiH, kao i devedesetih godina. Ovog puta samo na političkom polju, za razliku devedestih kad su bili poraženi politički, vojno i na međunarodno-pravnom planu presudama Tribunala u Haga o agresiji i UZP-u.

Posmatrano u ovom kontekstu, priča oko Maria Kordića, mogla bi biti početak priče o kraju Dragana Čovića što bi možda dovelo do relaksiranja odnosa u BiH i jačanje dijaloga na relaciji: Sarajevo-Zagreb i Sarajevo-Mostar. Uostalom, Kordić nije poručivao da se čuva Republika Srpska i nije prijatelj ruskih zvaničnika, a ni Putinovca Dodika. Što ne bi bila loša osnova za dalje. Tako bar govore u krugovima međunarodne zajednice, među kojima su i oni koje je Čović godinama dezavuirao svojim pričama o evropejstvu.