Uoči 22. godišnjice smrti u egzilu u Beču, prisjećamo se lika i djela Bogdana Bogdanovića.

Veliki beogradski arhitekt, ljudska gromada, umjetnik i filozof, profesor Beogradskog univerziteta, gradonačelnik Beograda, politiku je napustio zbog sukoba sa Slobodanom Miloševićem, kojeg je opisao u knjizi "Zelena kutija".

Zbog istog sukoba otišao je u egzil u Beč, gdje je živio sa suprugom do smrti.

Jedan je od najvažnijih neimara memorijalne arhitekture, spomen-obilježja podignutih u drugoj polovini dvadesetog vijeka žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu širom bivše Jugoslavije.

Od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, Bogdan Bogdanović je stvarao velike nadrealistične spomenike po cijeloj bivšoj državi, koji su bili svojevrsni otklon tadašnjem vremenu socijalrealizma, nadilazeći lokalne okvire, u prvi plan ističući ideale i više ciljeve, isključujući bilo kakvu političku ili crkvenu namjenu.

Njegovi spomenici “vrištali” su protiv svakog oblika rata i razaranja. O Bogdanovićevim spomenicima, u njemačkoj je produkciji snimljen i dokumentarni film pod nazivom "Arhitektura sjećanja - spomenici Bogdana Bogdanovića", koji je premijerno prikazan na kanalu "Viasat History".

Bogdanović je autor monumentalnog mostarskog spomenika nazvanog "Partizansko groblje", nastalog uz nevjerovatne napore lokalnog stanovništva.

Veliki je arhitekt autor još i Slobodišta, simboličke nekropole u Kruševu, Spomenika albanskim i srpskim borcima NOB-a u nekadašnjoj Kosovskoj Mitrovici, Spomenika palim borcima NOB-a u Prilepu, Spomenika palim borcima u Vlasotincima, a najpoznatiji Bogdanovićev rad je jasenovački  Kameni cvijet.

Mostarska Partizanska nekropola nastajala je u razdoblju od 1959. do 1965., ali bio je to i spomenik kojem se Bogdanović najčešće vraćao.

U jednom od rijetkih intervjua, 1997., osvrćući se na tadašnje stanje spomenika koji je izgradio, Bogdanović je zapisao: “Gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, ustvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti.

Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim ‘novim prijateljima‘, čija su se imena - muslimanska, srpska, hrvatska - tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom.“

(SB)