Odluka Europske unije je historijska i epohalna - za dvije bivše sovjetske republike kao i za EU. To je prekretnica. Ukrajina je kucala na vrata EU-a oko 20 godina, a Bruxelles ih nije želio otvoriti. Prve signale u prvim godinama novog milenija je poslao autoritarni predsjednik Leonid Kučma, koji je balansirao između Rusije i Zapada. Mogućnosti su se otvorile tek nakon njegovog odlaska i pobjede "Narandžaste revolucije" u Kijevu 2004., kada ga je naslijedio prozapadni političar Viktor Juščenko.

No tada to nije funkcioniralo. Demokratska tranzicija u Ukrajini odvijala se paralelno s prvim velikim proširenjem EU-a na istok, koje je bilo praćeno strahom u zapadnoj Europi od navale jeftine radne snage. Srećom, ti se strahovi nisu ostvarili, ali EU ipak nije htjela nastaviti istim tempom. Bruxelles je napravio pauzu, pa je došla finansijska kriza, a kasnije i migracijska kriza.

Zapadna Europa nije htjela ulazak Ukrajine u EU

No, najvažniji razlog zašto Ukrajini dosad nije bilo dopušteno da se približi EU bio je otpor utjecajnih članica koje su osnivale EU. Njima je previše to što je najveća čisto europska država po površini činila svojevrsnu tampon zonu između EU i Rusije u geografskom središtu kontinenta. Zapadna Europa strahovala je da bi članstvo Ukrajine moglo preokrenuti ravnotežu u korist zemalja srednje i istočne Europe, s kojima Bruxelles već ima komplicirane odnose.

O tome se nije javno raspravljalo, ali Zapadna Europa je dugo prihvatala da Ukrajina ostane u sferi utjecaja Moskve, navodeći kao razlog dugogodišnje veze između "bratskih zemalja i naroda", kako su to formulirali dužnosnici EU. Istina je da su sami Ukrajinci dali povod za ovo izborom Viktora Janukoviča za predsjednika kojeg je podržavala Rusija. Njegova proeuropska retorika bila je samo kamuflaža. 

EU se nadao da će Ukrajina biti zadovoljna programom Unije prema susjedima i područjem slobodne trgovine. To je bila fatalna, historijska greška koja je neizravno pridonijela današnjem ratu Rusije protiv Ukrajine: Europa nije htjela integrirati Ukrajinu, dok je Rusija nasuprot tome htjela vratiti bivšu sovjetsku republiku pod svoju kontrolu - pod svaku cijenu.

Podcijenjena odlučnost

Ipak i EU i Rusija podcijenile su odlučnost Ukrajinaca. Oni su tokom dvije revolucije, 2004. i 2014., jasno pokazali da iznad svega cijene slobodu i demokraciju. I također, čak i ako to zvuči patetično, da su za to spremni umrijeti - što se upravo događa svaki dan.

Ruska invazija na Ukrajinu sada je prisilila EU da ispravi svoju grešku Ostaje za vidjeti koliko će Bruxelles biti dosljedan. Naravno, bit će pokušaja da se taj proces uspori, ali promjena smjera više nije moguća. Status kandidata za pristupanje Ukrajine i susjedne Moldavije znači da se era tampon zona u srednjoj Europi bliži kraju. Obje postsovjetske zemlje idu na zapad, odbrojavanje je u toku, nova željezna zavjesa pada. To je završna faza u novom uređenju kontinenta koja je započela s krajem Hladnog rata.

Dugoročno nema posebnog tretmana

A šta je s Gruzijom, koja je bila prva postsovjetska zemlja koja je 2003. godine "revolucijom ruža" objavila svoju zapadnu orijentaciju? Vlada u Tbilisiju podnijela je zahtjev za članstvo u EU istodobno s Kijevom i Kišinjevom, ali nije dobila zeleno svjetlo. Summit EU tek je potvrdio da Gruzija ima "europsku perspektivu". Za to se navode različiti razlozi - uključujući političku krizu 2020. godine, kada je opozicija optužila Vladu za lažiranje nakon parlamentarnih izbora. Bruxelles je sada donio ispravnu odluku jasno stavivši do znanja Tbilisiju da ne zatvara oči pred problemima. Čak i ako ima mnogo uspjeha.

Odluka o Gruziji također je signal Ukrajini i Moldaviji da dugoročno ne očekuju preferencijalni tretman. Obje zemlje će morati djelima dokazati da su spremne za daljnje integracije i bolne reforme. Ali nema sumnje –  uspjet će i ući u EU. I to prije nego što mnogi misle.

(DW)