Prije godinu dana ove sedmice, Angela Merkel je doletjela kući iz Washingtona s onim što je smatrala diplomatskim trijumfom kojim je okrunila svoju kancelarsku karijeru.

SAD su pristale na završetak Sjevernog toka 2, kontroverznog plinovoda za prirodni plin od Rusije do Njemačke koji je oslabio Ukrajinu u njenom sukobu s Vladimirom Putinom.

Zauzvrat, Merkel je obećala financirati zelenu energetsku infrastrukturu u Ukrajini i pogurati sankcije Rusiji ako se usudi upotrijebiti plin kao “oružje” za maltretiranje Kijeva.

Nekoliko mjeseci kasnije povukla se s dužnosti s onom vrstom odobravanja koja se inače povezuje sa suptropskom diktaturom. Upitani da ocijene njenih 16 godina na vlasti, 80 posto birača reklo je da su bile dobre. Još početkom februara, nakon tri mjeseca izbivanja iz javnosti, ostala je najpopularnija politička figura u zemlji, piše The Times.

“Bilo je to 15 godina rasta i rastućeg prosperiteta”, rekao je Nikolaus Blome, biograf Merkel i veteran političkog novinarstva u Berlinu. “Ljudi su joj ukazivali ogromno povjerenje. Mislim da su se mnogi od njih prepoznali u njenim karakteristikama ili u tome kako se nosila sa stvarima.”

Danas su veliki dijelovi Merkelove ostavštine u ruševinama. Ukrajina se bori za svoj opstanak pod ruskim artiljerijskim napadima. Sjeverni tok 2 je zapravo mrtav. Rusija nije svoju energetsku moć usmjerila protiv Kijeva, već protiv Njemačke i Evrope, prijeteći jednom od najgorih ekonomskih kriza u zemlji od Drugog svjetskog rata.

Godinama je Merkel hvaljena kao vođa slobodnog svijeta, rekao je Andreas Fulda, njemački politolog sa Univerziteta Nottingham. “Sada kada je odstupila, pogled se promijenio za gotovo 180 stepeni.”

Kraj jedne ere

Putinova invazija na Ukrajinu bila je povod za novu procjenu vremena koje je Merkel provela kao kancelarka. Ponovna procjena već je otišla puno dalje od njenog pristupa Kremlju. Posljednjih sedmica njemački su je komentatori također optužili za raspadanje vojnih sposobnosti zemlje, zastoj u domaćim reformama, njeno popuštanje Pekingu, njenu sporost da se uhvati u koštac s klimatskim promjenama i iznad svega zbog njene energetske politike, od povlačenje svoje rane podrške nuklearnoj energiji do njenog neuspjeha da se pripremi za budućnost bez ruskog plina.

Ipak, rasprava o tome što je Merkel učinila ili nije učinila kao kancelarka zamagljuje neka neugodna pitanja o samoj modernoj Njemačkoj.

Uz nekoliko značajnih iznimaka, poput migracijske krize 2015., kancelarka je išla putem manjeg otpora, dopuštajući da je vode njeni savjetnici, korporativni interesi, zahtjevi njenih koalicijskih vlada, mediji i gotovo svakodnevna ispitivanja javnog mnijenja.

Ponekad ju je to navelo da postupi suprotno vlastitoj prosudbi. Prošlog mjeseca, u svom jedinom podužem intervjuu otkako je napustila dužnost, Merkel (67) je publici u prepunom berlinskom kinu rekla da nikada nije imala iluzija o ruskom predsjedniku ili njegovoj spremnosti da pribjegne agresiji. Niti je, rekla je, doista vjerovala u Wandel durch Handel (promjena kroz trgovinu), prevladavajuću njemačku filozofiju da se autokratski režimi mogu voditi prema liberalnoj demokratiji kroz utjecaj trgovine.

Merkelini saradnici opisuju njen pogled na svijet kao zabrinjavajuće turoban, oblikovan dubokim čitanjem vijekova haotične evropske historije. Za nju se kaže da današnji međunarodni poredak temeljen na pravilima smatra krhkom i nesigurnom iznimkom od norme, sklonom raspadu pod pritiskom.

Jedno od najtežih pitanja koje rat u Ukrajini postavlja za Njemačku jest zašto se Merkel tako često osjećala nesposobnom djelovati prema tim instinktima ili pripremiti svoju zemlju za oluje za koje je privatno vjerovala da se spremaju.

Dio odgovora je da je imala dovoljno kriza s kojima se suočila istovremeno: previranja u eurozoni, priliv više od milion neeuropskih migranata, pandemija. Međutim, dublji problem je taj što je često popuštala uvriježenom konsenzusu u područjima politike, poslovanja i medija.

Taj konsenzus sada počinje popuštati dok se Nijemci suočavaju s rastućom krizom nacionalnog identiteta.

Tri desetljeća pretpostavki spaljena su u nekoliko sedmica: neograničeni potencijal dijaloga, civilizacijski učinak trgovinskih veza, trajnost globalnog sigurnosnog sistema poduprtog američkom vojnom moći, pacifizam njemačkih glasača, nemogućnost sveopćeg kopnenog rata između evropskih država, ideja Putina kao racionalnog međunarodnog partnera. Doba koje je definirala Merkel je prošlo.

Tragična junakinja

“Tada je 80 posto njemačkog stanovništva bilo uvjereno da su vam potrebni dobri odnosi s Rusijom – novinari također”, rekao je Blome. “Ali trebali smo shvatiti da smo tako ovisni o jednom dobavljaču energije. To nije bila tajna. Samo se o tome nije dovoljno raspravljalo. Sada se vraća da nas proganja.”

Otkako je napustila dužnost, Merkel je uglavnom držala pognutu glavu, iako se smatra da iza kulisa čestim telefonskim pozivima savjetuje svog nasljednika, Olafa Scholza.

Upitana kako je provela prve mjesece penzije, rekla je da je dugo šetala po kiši baltičkom obalom i slušala adaptacije audio knjiga Shakespeareovih tragedija, posebice Macbetha.

Pravodobniji izbor mogao bi biti Julije Cezar, u kojem se pad nekoć neranjivog vođe izrodio u žestoku bitku oko njegovog nasljeđa. Poput Marka Anthonyja, njemačka komentacija sada nije došla pohvaliti Merkel, već je pokopati.

Čak joj je i Kršćansko-demokratska unija (CDU), stranka koju je vodila do četiri pobjede na izborima za Bundestag, zabila nekoliko noževa u leđa. U januaru su njeni članovi izabrali Friedricha Merza, njenog starog desnog rivala, za svog novog vođu. Stranka je već preokrenula neke od svojih politika, pozivajući da se preostale tri njemačke nuklearne elektrane ostave na mreži i ukine zabrana frackinga.

Ipak, prosudbe budućih historičara mogle bi biti nijansiranije i pasti barem jednako teško na širu njemačku elitu kao što padaju na vođstvo Merkel.