Rođena u selu Pijuci nedaleko od Vlasenice, kako kaže, jednom od najljepših sela Bosne i Hercegovine Nevza Patković pripadnica Armije Republike BiH, čvrsta i stamena Bosanka kada je odbranila Bosnu otišla je iz nje.

„Rođena sam u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, brdovitom, šumovitom sa puno rijeka i potoka gdje je sve uvijek odisalo životom i nekom posebnom ljepotom“, započinje svoju priču Nevza, piše Bhdijaspora.net.

„Život u mom selu je prestao kobnog osmog maja ‘92 godine kada su naše komšije iz susjednog srpskog sela počinile stravičan zločin ubivši 11 civila na najsvirepiji način, a selo zapalili do posljednje kuće.

Među ubijenim su bili i članovi porodice mog supruga. Život je potpuno nestao u selu koje sam voljela dušom i srcem,“ prisjeća se Nevza i nastavlja:“

U maju iste godine sam završavala srednju mašinsku školu kada je rat uveliko buktao. Umjesto maturske večeri ja sam večeri provodila u koncentracionom logoru Sušica u Vlasenici. Iz logora su nas transportovali prema Kladnju. Ja sam tada još uvijek bila maloljetna.

Moja sestra, trudnica, koja je imala tek 19 godina je sa svojom porodicom ostala u gradu, jer grad će etnički potpuno očistiti tek u septembru ‘92 godine. Tada nisam imala nikakvu komunikaciju sa sestrom.

Kada su poslednji živi Bošnjaci protjerani iz Vlasenice u septembru ‘92 godine moja sestra i porodica njenog muža nisu nikada stigli.

Bio je to jedan od razloga mog pristupanja u redove Armije RBiH, jer sam mislila da ću na taj način o njima nešto više saznati.

U Armiji sam ostala do 1996. godine, a o svojoj sestri ni danas poslije 30 godina ja nikada ništa saznala nisam. Tijela nikada nisu pronađena“, priča svoju potresnu priču Nevza za Bhdijaspora.net.

Ona se udala 2000. godine i 2001. godine je postala majka djevojčice kojoj je, na žalost, dijagnosticiran težak oblik cerebralnih malformacija.

“Život se po ko zna koji put razbio u paramparčad, a kojeg je valjalo nekako sastaviti i nastaviti dalje.

Moje iskustvo sa mitom i korupcijom u bolnici u Tuzli, kada mi je doktorica neuropedijatrije otvoreno tražila kovertu da bi pregledala moju bebu je bilo kap koja je prelila čašu.

Sa poluživom bebom smo tada napustili Bosnu.

U Švicarskoj živim od 2002., godine i čini mi se da je baš trebalo da odem daleko od moje Bosne da bih ustvari shvatila potpuno značenje riječi DOMOVINA, PRIPADNOST I IDENTITET”, priča svoju priču Nevza.

„Boriti se nikada nisam prestala za svoju domovinu. Posjedujem širok krug prijatelja Švicaraca, Francuza, Italijana, Portugalaca, Španjolaca i mnogih drugih, i smatram svojom obavezom da im predstavim Bosnu i Hercegovinu u najljepšem svjetlu.

Mnogi od njih su već bili u Bosni. Ove godine naš prijatelj, doktor nefrologije, je posjetio Bosnu i Hercegovinu i bio je oduševljen Sarajevom i njegovim multikulturalnim duhom i raznolikošću.

Aktivno se bavim planinarenjem pa tako zastava jedine domovine, Bosne i Hercegovine, koju volim iznad svega, obavezno zavijori na najvećim vrhovima švicarskih Alpa.

Penjući se tako po tim vrhovima uvijek dobijem taj osjećaj da sam ustvari na bosanskim planinama. Sve je tako identično“, pojašnjava Nevza.

Za sve ove godine koliko je u Švicarskoj na hiljadu puta se Nevza vraćala u Bosnu, sa svojim mislima, svojim sjećanjima, svojim željama. Uvijek, za 20 godina života je tražila Bosnu u tuđini, ali se i aktivno borila da se ni tu Bosna ne zaboravi.

Tako se Nevza ovog proljeća priključila akciji Pokreta Snaga domovine i radila kao saradnica za pomoć pri registraciji birača i kao saradnica za marketing.

„Ono što me fasciniralo u ovom Pokretu, jeste taj entuzijazam, pragmatičnost i kreativnost gdje sve ide tako harmonično, a da niko od saradnika i osnivača ovog Pokreta ne gleda onog drugog kao konkurenciju. Svi smo jedno u ovom poslu“, kaže Nevza.

„Kroz aktivnosti Pokreta sam upoznala ljude koji sebe daju maksimalno, ne štedeći ni vrijeme, ni novac, ni sebe, a sve u cilju jačanja i opstanka naše domovine.

I ono što je fenomen, jeste da Pokret Snaga domovine je po prvi put ujedinio dijasporu na svim kontinetima. Stvorena je ta fenomenalna komunikacija između saradnika širom svijeta. To je jedna lavina koja će se teško zaustaviti.

Ono što me plaši, je svakako, nedostatak te kritične mase u Bosni i Hercegovini, koja bi mogla promjeniti stanje u našoj domovini.

Jer, njihova šutnja sluti istoj agoniji. Htjela bih vjerovati da će ovog puta ljudi izabrati one političare koji malo obećavaju, ali ono što obećaju i ispune.

Vjera nas uči da prvo moramo uraditi ono što je do nas, a onda se prepustiti Božijoj volji. Ja vjerujem u bolje sutra“, zaključuje ona.

Nevza Patković je na kraju ovog razgovora uputila poruku svim Bosancima i Hercegovcima:

“Ja vas u potpunosti razumijem, jer ste umorni od svega, ali isto tako ne smijete odustati od svojih prava, prava na život dostojan čovjeka. Za ta prava se moramo sami izboriti. Dovoljno je da se probudimo ujutru i kažemo sebi - ”Dosta!”

A, onda drugog oktobra i “njima” kažemo to isto! Kaznimo ih tako za sve one suze koje smo isplakali ispraćajući svoju djecu u bijeli svijet!“