Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)

Mogli ste pročitati da je predsjednik Vlade entiteta Republika Srpska Radovan Višković 21. aprila prisustvovao obilježavanju „Dana oslobođenja Vlasenice“.

Da, dobro ste pročitali. Dan oslobođenja.

Kaže Višković da su 21. aprila 1992. godine Srbi „spriječili još jednu prevaru Bošnjaka“ i „osujetili plan da se ponovi istorija iz ljeta 1942. godine“ kad su u Rašića Gaju streljana 202 Srbina.

I, pazite sad – to se „oslobođenje“ desilo tako što su obavještajci tadašnje JNA iz Šekovića upali u Vlasenicu, razoružali Bošnjake, spriječili „krvoproliće“ i, kako kaže Višković, „spasili srpski narod“. Tako kaže bjegunac od pravde Višković, a ne moja malenkost.

Svaki sedmi građanin Vlasenice ubijen

A šta se zapravo desilo?

Desilo se to da je Vlasenica „oslobođena“ – od 2.500 svojih građana, Bošnjaka. Tih 2.500 ubijenih čine svakog sedmog stanovnika tadašnje opštine. Ubijen je, da ponovim za one kojima matematika i statistika smrti nije jača strana, svaki sedmi čovjek.

Nije to više ni etničko čišćenje. To je pakleni masakr. To je genocid po tabličnim proračunima. Ljudi nisu brojke, ali su brojke neumoljive i bolne – jedan od sedam ljudi više nikad nije došao kući. Ostali su u masovnim grobnicama, zatvorenim rudnicima, spaljenim kućama, po jarugama i provalijama. A bjegunac Višković na to kaže – „oslobođenje“.

Nisu Jasmina ubili zato što je bilo naoružan. Nisu ga ubili jer je pripremao napad na Srbe. Nisu ga ubili jer je bilo „prijetnja za srpski narod“. Ubijen je jer je bio – Jasmin. I jer su njegovi dželati mislili da je to „odbrana srpstva“. Dječak manje za srpsku sigurnost, glasi nakaradna mantra. Šta, Radovane, i njega ste razoružali?

A o Edinu Salahareviću, tom dječaku što je mogao biti Dražen Petrović ove zemlje, čudo od sportiste, koji je ubijen jer mu je prezime „pogrešno“, jer je, da ‘prostiš, imao „pogrešna“ krvna zrnca – o njemu Radovan Višković ne zna ništa.

Ili se pravi da ne zna. I ne mora znati. Važno je da zna da se svake godine pojavi, uz mikrofon, pa da, s mjesta zločina pošalje poruku da su zločinci bili oslobodioci, a nedužne žrtve zločinci.

Jer šta je oslobođenje u Viškovićevom rječniku, ako ne rafal u stomak mladog košarkaškog talenta?

Logor Sušica – pod ključem i u zaboravu

Zloglasni logor Sušica u Vlasenici, za one koji ne znaju ako ima takvih, bio je koncentracioni logor u najdoslovnijem smislu. Tu su ljudi dovođeni, odvajani, mučeni, silovani i ubijani. Desetine svjedoka ispričali su najsurovije moguće priče od kojih se ledi krv u žilama.

Sušica je progutala gotovo 1.600 ljudi. Atlas zla je previše debeo za ovu priču, ali je dovoljno kazati da je samo u porodici Efendić ubijeno osam braće. Da, dobro ste pročitali. Od oca Ibre i majke Azeme ubijeni su: Hilmo, Salih, Šukrija, Haso, Osmo, Salko, Ahmo i Šemso.

Je li i to oslobođenje, premijeru Viškoviću?

Jer u Republici Srpskoj, kako vidimo, zločin se isplati. Dovoljno je da šutiš, da se praviš blesav, da potpišeš poneki ukaz za Milorada Dodika, pa da završiš kao premijer. Dovoljno je da nikad ne kažeš „žao mi je“ i da uvijek kažeš „branili smo se“.

Viškovićeva ‘ugroženost’
Višković kaže da su danas „na udaru svi koji se bore za Republiku Srpsku – od predsjednika entiteta do direktora preduzeća“. Kaže da su „na udaru tužilaštva i suda koji nisu legalni“. Dakle, kad SIPA kaže da bi mogao biti umiješan u zločine, Višković kaže da SIPA nije legalna. Kad Tužilaštvo BiH otvori istragu protiv njega, Višković kaže da je to napad na srpski narod.

Po toj logici, ako hapsiš ubicu koji se zove Marko, automatski si napao sve Markove. Ako istražuješ silovatelja iz Trebinja, to je, prema njihovom mišljenju, udar na čitav narod Trebinja. Hipotetički Marko ili silovatelj iz Trebinja nisu krivi. Kao što ni manje hipotetičan, a više stvaran Svetozar Andrić, osnivač koncentracionog logora Sušica izgleda nije kriv? Toliko nije kriv da je završio kao poslanik u Narodnoj skupštini Srbije, a poslije i član Gradskog veća Beograda.

Kriv je dječak Jasmin, kriv je Edin Salaharević, krive su 2.500 ubijenih Vlaseničana, ali ubice i krvnici – izgleda nisu. Eto pravde nakaradne, a sve pod devizom „ugroženog srBstva“.

Ne, gospodine Viškoviću. Niko ne napada srpski narod. Napadaju vas činjenice. I pamćenje. I kosti zakopane iza „Sušice“. I Jasminov osmijeh koji nikad nije imao šansu da se pretvori u osmjeh odrasle osobe.

SIPA i Tužilaštvo – prazna priča
A gdje su SIPA i Tužilaštvo BiH kad Višković slavi „oslobođenje“? Tu su, naravno. Negdje u zgradi. Možda imaju seminar o digitalnoj transformaciji pravde. Možda se reformišu u tišini. Možda, a najvjerovatnije, ne rade ništa. Možda su zamolili Viškovića da se javi sam kad mu bude zgodno. Možda.

I zato Višković mirno obilježava „oslobođenje“ kao da nije osumnjičen. Kao da nije pomenut u više svjedočenja.

„Mi smo ljudi mira“, kaže Višković, dok stoji na zgarištu ljudskih života, slaveći „oslobođenje“ jednog grada koji je zapravo zauvijek izgubljen i zarobljen u zlu. Jer se ne možeš „osloboditi“ tako što ubiješ komšiju. To nije sloboda, to je zločin. A kad taj zločin zapečatiš spomenikom i govorom – onda to više nije zločin, nego ideologija. Ideologija krvi i tla. Doktrina transgeneracijskog zla.

I dokle?

Dokle će država tolerisati da bjegunci vode entitet? Dokle će Tužilaštvo trpiti da se genocid i zločin slavi kao državotvornost? Dokle ćemo svi mi slušati da su logori „preventiva“, a masakri „odbrana“?

Možda dok neko ne otvori novi logor? Jer ako se zločin ne kazni – on se ponavlja. A u Bosni i Hercegovini se ne kažnjava. On se institucionalizuje.

Vlasenica ne treba Dan oslobođenja. Vlasenica treba Dan sjećanja. I pravde. I katarze. I tabuta. I oprosta – ako ikada bude moguć taj i takav dan. A on neće doći s govornice, nego iz zatvorske ćelije.

I zato, kad sledeći put Višković kaže da se bori za Republiku Srpsku, znajte – on ne govori o narodu, o slobodi, o miru. On govori o svojoj slobodi da ostane nekažnjen.

***

Daleko je Vlasenica za Tužilaštvo i SIPA-u, kako mi reče Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“.

Neka je demantuju.

Kako nazvati događaj u kojem svaka sedma osoba bude sistematski likvidirana, mučena, silovana, bačena u masovnu grobnicu, pretvorena u broj? Sloboda, gospodine Viškoviću? Je li to ta sloboda koja „ne ume da peva“, ali ume da urliče tišinom?

Dječak Jasmin i košarkaš Edin

Govori Radovan Višković da su Bošnjaci „pravili spiskove za likvidaciju Srba“. Hajde da pričamo o spisku na kojem je bio i Jasmin Durić, sin Šemse Durić, koji je u logoru Sušica ubijen sa nepunih 15 godina.

„Ovdje mi je nestao sin. Nikome ništa nije skrivio. Muž mi je bio ovdje mjesec dana, a onda je odveden u Batkoviće. Teško je, guši me, ne mogu da pričam. Teško je govoriti onome ko izgubi nekoga svoga. Da mi je makar naći kosti svoga sina“, ispričala je onomad Šemsa.