Piše: Ozren KEBO

Ništa tako dramatično nije pokazalo bijedu hrvatske države i njenog zdravstvenog sustava kao smrt novinara Vladimira Matijanića. Ta je užasavajuća epizoda tamošnjeg zdravstva, s neizmjernom količinom horor detalja, zapravo još jednom potvrdila da se Hrvatska – iako formalno u Evropskoj uniji – suštinski ne razlikuje od ostatka Balkana: nije dorasla najvišim standardima savremenog življenja. Nije im dorasla ni u politici, gdje imaju divljaka s kojim se malo ko na kontinentu može mjeriti, ni u pravosuđu, gdje vladaju korupcija i  haos ravni onima u Srbiji i Bosni i Hercegovini, niti u zdravstvu, iz kojeg ovih dana na površinu isplivavaju doslovno jezovite priče.

Vladimir Matijanić bio je rijedak čovjek, vrhunski novinar i jedna fina, principijelna, neiskvarena, uz sve to beskrajno talentirana i duhovita duša koju je bilo zadovoljstvo poznavati. Njegova smrt pokazala je kako funkcionira loš sistem. Odnosno, kako nikada ne bi smio funkcionirati sustav kojem su ljudi na prvom mjestu.  Izdvajamo za ovu priliku dva bitna momenta – proceduru i ljubaznost.

Procedura je onaj fundament koja razlikuje sistem od haosa. Procedura je najbitnija stvar u bilo kojem poslu, kad nje nema na scenu stupaju katastrofalne greške. Kad se desi autobuska nesreća, s više desetina mrtvih, najčešće je u pitanju procedura: ili je neko iz radionice pustio neispravno vozilo, ili vozači nisu poštovali pravila koja postoje da bi se izbjegao umor. Procedura ima tu magičnu moć da može prikriti čak i nestručnost – ako se ne znaš snaći u određenoj situaciji, ako joj nisi dorastao, poštuj propisane stavke  i nećeš pogriješiti. Čak ćeš tako steći i određena znanja nužna u tvom poslu. Problem je ako nečija nestručnost ide tako daleko da se ne poznaju temeljni elementi procedure, a to imamo zahvaliti politici koja je partijsku pripadnost stavila iznad kriterija kakvi su znanje, iskustvo, stručnost…

Što se tiče ljubaznosti – regionalni medicinski univerzum hronično je obolio od nedostaka ljubaznog osoblja. S tim se izgleda pomirilo svih 20 i nešto miliona stanovnika koji žive na prostoru bivše Jugoslavije. Ali jednu stvar teško je shvatiti – ako već neće i ako mu se to gadi, medicinsko osoblje eto i ne mora biti ljubazno, ali svaki građanin ima pravo od njih zahtijevati makar hladnu, suzdržanu pristojnost. Svaki dijalog snimljen na Vladimirovom telefonu bio je, grubo rečeno – šakom u glavu. Da su imali strpljenja saslušati čovjeka, da ga nisu prekidali usred rečenice, da su pokazali minimum profesionalnog interesa i poštovanja, jednom riječju – da nisu bili odvratni kao što jesu – danas bi sve bilo drugačije.

I lijepo kaže u jednom postu Indexov Matija Babić: Izvini, Vlado, što se ne bavimo tvojim velikim djelom, nego ljudima koji su te poslali direktno u smrt.

(Analiziraj.ba)