Poznati novinar Ozren Kebo o smrti i dženazi poznatog pjevača Halida Bešlića.

Stav prenosimo u cijelosti bez izmjena.

O najpoznatijem Bešliću sve se zna. Čovjek je zaslužio svaku suzu koja je za njim prolivena. A evo šta smo tom prilikom lijepog otkrili i naučili o sebi

Ako nas kojim slučajem gleda s onog svijeta, Halid Bešlić u potpunosti može biti zadovoljan. Ovako kao on ispraćeni su još samo Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković Leka, Hugo Chávez i papa Franjo. Okej, bilo je još velikih dženaza i sahrana, ovdje govorimo o onima koje su emanirale specifičan emotivni naboj.

Bilo je dirljivo, spontano i samoorganizirano. Baš po mjeri čovjeka čije su pjesme čak i u suzdržanoj Hrvatskoj na svadbama bile rame uz rame s Thompsonovim. Samo uz njihove refrene zvanice su harmonikaše kitile hartijama vrijednim stotinu eura pa naviše. Pri tome za sada ostaje nezapaženo da se u suvremenu Bosnu i Hercegovinu, napose u njen glavni grad, uvlači posebna vrsta samopromocije, sadržana u javnom žalovanja za rahmetlijom. Boljeg, a jeftinijeg PR-a ne bi se sjetili ni najveći magovi samopromoviranja. Zato postoji realna opasnost da višednevni interkontinentalni ispraćaj Halida Bešlića ne bude izuzetak i najgrandioznija dženaza ikada nakon one Aliji Izetbegoviću, nego početak novog procesa i unosnog biznisa – kolektivnih komemoracija koje postavljaju moderne standarde u komuniciranju s javnošću. Ako te nema tamo, niko si i ništa.

Nešto kao – must be.

Komemoracije postaju mjesta sastanka, izvrsne prilike za nove susrete, širenje osobne mreže poznanstava i sklapanje poslova. Ljudi na njih dolaze sređeni, u najboljim oblakama zvanim dizajnerski outfit, izvrsno raspoloženi i za druženje i za slikanje. Rađa se nova, komemorativna elita koja iz auta klizi direktno u pozorište, dok raja ostaje ispred, na trgu, da na velikoj plazmi prati govornike. Nešto kao SFF, samo u tužnijem izdanju. Portali doživljavaju renesanse, stotine hiljada pregleda ostvaruje se na najčitanijoj društvenoj hronici, s nenadmašnim naslovom: “Evo ko je bio prisutan na posljednjem ispraćaju”.

A bili su svi, ili makar svi. I svako je dobio minut javne pažnje, da kroz TV izjavu opiše šta mu je rahmetlija značio. Stiče se utisak da ima selebritija koji jedva čekaju da odapnu, pa da razdragani narod i njima ovako.

Ali uopće nije do Halida i u dobroj mjeri nije ni do nas. Ovo izrasta u globalni proces: žalovanja za umrlima su sve privlačniji spektakli s direktnim prenosima, pismenim sastavima na temu “Ode najdraži” i ozbiljnim analizama koje raščlanjuju sve, od javnih masovki do istančanih, teško uočljivih finesa.

O Halidu se sve zna. Zaslužio je čovjek svaku suzu koja je za njim isplakana, što ne opravdava brojna emotivno-estradna pretjerivanja kojima smo bili rafalno izloženi. Kada je umro Đorđe Balašević žalost je bila opštejugoslovenska i dugo je trajala, ali ovo je prevazišlo sve što smo do sada znali. U pogledu kvantiteta i kvaliteta oplakivanja naš Halid je za našeg Đorđa – drug Tito.

Bosanskohercegovačko društvo siromašnije je za veliku zvijezdu i dobrog čovjeka. Naš javni život istim povodom postao je bogatiji za novu paradu ega i kiča i ne treba biti strog kada se razgovara o tom fenomenu. Niti smo šta gori niti bolji od drugih. Mi smo tačno onakvi kakvim nas modelira globalni duh društvenih mreža, duh u kojem se sveto trojstvo javno, privatno i intimno pretače u isti fajl – onaj javni. Sustavna destrukcija privatnosti skoro da je završen proces. Ispostavilo se da tu fragilnu konstrukciju nije morao razvaljivati neki diktatorski sistem, neki Veliki brat i slični mu fenomeni, nego smo njegov posao odradili sami, dobrovoljno. Privatno je postalo javno i džabe je sad kukati da ovo nismo htjeli.

Htjeli smo baš to.

Halid je bio običan čovjek, istinsko općenarodno dobro, do bola nepretenciozan, i baš zato od njega se imalo šta naučiti. Evo najvažnije lekcije koju bi valjalo upamtiti – što manji ego, to veća dženaza, navedeno je na Analiziraj.ba.