Naša današnja priča vraća vas u 19. stoljeće, u vrijeme političkih prevrata u susjednoj Srbiji.

Toma Vučić Perišić sin rođen je u Bariču, gdje su se njegovi roditelji Periša i Stana našli u bijegu pred Turcima za vrijeme Kočine krajine. Porijeklom je iz okolice Bijelog Polja, odakle su mu u drugoj polovici 18. stoljeća došli otac i stric Pavle.

Uzeo je jedno prezime po očevom imenu, a drugo iz raširenog uvjerenja da bi davanje "vučjeg imena" dijete spasilo od bolesti i smrti. Uoči izbijanja Prvog srpskog ustanka pohađao je školu u Čumiću koju je brzo napustio, ostajući nepismen do kraja života. Nakon obuke postao je pripadnik Karađorđeve garde. Bio je jedan od organizatora i vođa ustanka u Gružu u ljeto 1814. godine, koji je bio povezan s bunom Hadži Prodana.

Nakon kratkog sukoba kod Knića, predao se "vjeri" Milošu Obrenoviću, a zatim je stupio u njegovu službu. U Miloševoj neposrednoj službi bio je do 1822. godine. Knez Miloš zvao ga je "Gazda", jer se brinuo o njegovim poslovima.

U julu 1817. predao je Miloševo povjerljivo naređenje za Karađorđevo pogubljenje Vujici Vulićeviću, a sljedeće je godine otišao u povjerljive misije u Vlašku. Promaknut je i dobio veća ovlaštenja imenovanjem za gruškog kneza, te je na tom mjestu ostao do 1827. Tokom Čarapićeve pobune 1826. pobunjenici su mu ucijenili glavu na 5.000 dukata. Knez Miloš nije blagonaklono gledao na rast Vučićeve popularnosti i utjecaja pa je neslaganje u Vučićevoj kući iskoristio kao povod da ga smijeni s dužnosti 1827., oduzme mu imovinu i protjera ga. Iz te drakonske kazne počinje njegova mržnja prema knezu Milošu i dinastiji Obrenović.

Nakon povratka u Srbiju u jesen 1829. bio je u kneževoj rezidenciji u Požarevcu, a 5. maja 1830. imenovan je zapovjednikom kneževe straže. Ponovno je bio u milosti kneza Miloša od 1831., kad je kažnjen i protjeran iz Beograda u Šabac.

U ljeto 1833. godine pretukao je poljoprivrednika šabačke općine Jovana Trkića koji ga je tužio knezu Milošu pa je ponovno uhapšen i pod stražom odveden u Kragujevac "na pregled".

Od 1833. do 1834. bio je član Suda srpskog naroda u Kragujevcu, a do 1835. bio je ministar vojnih poslova.

Zajedno s Lazarom Teodorovićem sudjelovao je u protjerivanju Turaka iz Sokolske nahije i utvrđivanju drinske granice te je bio član povjerenstva za procjenu vrijednosti imovine iseljenih Turaka.

U julu 1837. ponovno je isključen iz državne službe jer je odbio primiti odlikovanje od kneza Miloša. Preselio se u Zemun i stupio u bliske veze s drugim opozicionarima i predstavnicima ruske diplomacije u Vlaškoj. Tada je postao jedan od najistaknutijih predstavnika opozicije.

Posebna ovlaštenja dobio je 23. maja 1839. kako bi ugušio Jovanovu pobunu, što je bio uvod u abdikaciju kneza Miloša.

Tada su počeli radovi na rušenju Obrenovića i dolasku Karađorđevića na prijestolje. Nakon stupanja kneza Mihaila na prijestolje imenovali su Vučića i Petronijevića za kneževe savjetnike. Na toj su dužnosti bili do maja 1840. godine, kada su se pod pritiskom pristaša kneza Mihaila povukli i pobjegli pod turskom zaštitom u beogradsku tvrđavu. Napustio je Srbiju s ostalim ustavnim braniteljima u u jesen 1840. godine, nakon misije Portinog izaslanika Musa-efendije. Do aprila 1842. boravio je u političkom egzilu u Turskoj, gdje je učvrstio veze s istaknutim turskim političarima i poljskim emigrantima. Tada je napravljen plan protjerivanja kneza Mihaila, a nakon povratka u Srbiju, on i drugi ustavobranitelji aktivno su radili u tom smjeru.

Kad su pripreme završile, preselio se u Zemun, a odatle potajno u Smederevo i Kragujevac, gdje je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom i topovima i stekao stratešku prednost nad knezom Mihailom. Ovaj događaj u historiografiji naziva se Vučićeva pobuna.

Bio je veliki demagog. Predstavljao se kao pravi narodni tribun, zaštitnik narodnih interesa pred birokratiziranim državnim aparatom.

Zanimljivo i ovaj Vučić se ženio dva puta. Bio je krupan, pravilnih crta lica i malih očiju.

Nakon dolaska kneza Miloša u Srbiju u januaru 1859. uhapšen je zbog prevare, a pokrenuta je istraga zbog štete nanesene sljedbenicima dinastije Obrenović od 1839. do 1844. godine. Nakon što mu je pozlilo, prebačen je u Vojnu bolnicu kao zatočenik, gdje su ga otrovali.

Umro je u agoniji, a sutradan je pokopan u običnom seljačkom odijelu.

U Beogradu je Ulica Gospodara Vučića nazvana po njemu.

(SB)