Piše: Toni SKRBINAC (Oslobođenje)

Priznajem: možda sam i mogao, i utoliko su i logična pitanja mojih bliskih “pa kad ćeš više?”, a neki daju sebi za pravo malo me i kritikovati: “Trebao si davno”. Jer, kadikad je bila 1996. godina i šta sve od tada nisam napravio u skladu sa ozbiljnom namjerom i logičnim zahtjevima koje piscu postavlja pretvaranje tuđeg života u ukoričenu biografiju. Rasla je do tada u meni želja, imao sam i solidnu osnovu: i prije te dvanaeste godine, kada sam ga prvi put sreo, on je bio jedan od mojih djetinjskih fudbalskih idola. Ta koliko sam već anegdota čuo o njemu, koliko novinskih tekstova pročitao i onda se dogodio taj susret u svlačionici Fudbalskog kluba Sarajevo, pružio sam nesigurnu ruku prema gorostasu koji je omotan peškirom u klompama došao do mene i izgovorio preko knedle u grlu: “Čestitam”, prihvatio je moju ručicu, spustio se iz svoje visine i poljubio me u tjeme: “Hvala, sine”. I nije potom bilo po onoj Kunderinoj “ne dirajte idole rukama, ostaće vam pozlata na njima”, ne, naprotiv njegov ugled samo je rastao. I te večeri, kad smo se popeli uz Bistrik, pa on na Tereziji izašao da protegne tijelo i noge, želja je dobila oblik pitanja:

- Ivice, da li bi mi dozvolio da napišem knjigu o tebi?

- Kakvu ba knjigu?

- Biografsku... ono, tvoj život i tvoja priča.

- Pusti sad to, nego ima li ovdje kakva kafana da malo sjedemo?

Jesenje veče ‘96. Terezija snom mrtvijem spava, proći će još neko vrijeme dok se Safet Čizmić nije dosjetio da otvori kafanu u svojoj kući, ni Pjaf se nije oporavio od ratnih rana, a Zika tek počeo da ispod mosta gradi svoju ljupku drvenu kućicu koja će potom postati za neko vrijeme omiljeno sastajalište prave raje. Pominjem to jer znam kakvo bi to čudo bilo da Ivica Osim u neko doba bane među tu raju. Znam pouzdano, jer svjedočio sam već toliko puta njegovoj karizmi, poštovanju i ljubavi koje je uživao gdje god se pojavio. Pa cijeli ovaj dan koji smo proveli putujući zajedno od Šentilja do Sarajeva potvrđivao je tu jedinstvenu i neobičnu vezu između Ivice Osima i svih tih ljudi koje smo sretali, kako na graničnim prelazima tako i tokom kratkih pauza na odmaralištima.

”Selektore, Švabo, Ivice”, oslovljavali su ga nepoznati ljudi prilazeći mu sa radoznalim pitanjima na koja je on strpljivo odgovarao. Svakome. I u tome se, vjerujem, krije jedna od tajni nevjerovatnog i sveopšteg poštovanja koje je ovaj čovjek uživao tokom svog cijelog života.

Nisam mu mogao ispuniti želju, ali sam insistirao na svojoj.

- Ja mislim da bih mogao napisati dobru knjigu!

- Hajde, dogovorićemo se, ima vremena. Sutra ću biti negdje na Čaršiji, pa se vidimo, rekao mi je sjedajući u auto.

I od tada kreće jedna čudna hronologija, mogao bih je nazvati hronologijom moje lijenosti, možda bih donekle bio u pravu, ali nije nije samo to.

Pripremao sam se kako priliči jednom ozbiljnom i studioznom pristupu: slušao i bilježio bezbrojne anegdote, uglavnom Sarajlija, koristio brojne prilike da se sretnem s Osimom, u Grazu, Mariboru, Sarajevu, dobio dragocjen spomenar od Muratović Bećira, zvanog Bećo. Taj divni čovjek, jedan od onih koji su bili opčinjeni Osimovim životom, brižno je skupljao i lijepio u tvrdo ukoričenu svesku sve što je smatrao vrijednim, a tiče se života Ivice Osima: novinske izvještaje, intervjue, komentare, Osimove autorske tekstove koje je pisao za Ilustrovanu politiku. Dragocjena sveska koja hronološki prati njegovu karijeru fudbalera svakako mi je od pomoći, ali uz sve to ja želim naći odgovor na pitanje: u čemu je tajna Osimovog veličanstvenog boravka na ovim našim prostorima, gdje je popularnost prolazna (dobro, može se reći da je svugdje tako), a ljudi prevrtljivi, skloni ne samo zaboravu nego i totalnom zaokretu u odnosu do nekih veličina. Mislim da sam na tragu pravih odgovora i u tome će mi najviše pomoći Osimova sjećanja. Na rano djetinjstvo, roditelje i komšiluk koji formiraju buduće ljude i njihove karaktere.

S vremenom sam Osimovu priču doživljavao i kao vlastito putovanje kroz sopstveni život, toliko toga mi je poznato, blisko i zajedničko. Ta dijelili smo neko isto vrijeme, slične ljude, običaje...

Nisam ja prvi, vjerovatno neću biti ni zadnji, koji piše knjigu o Osimu. U Japanu je objavljena knjiga-bestseler, kolega Tomaš je napisao knjigu “Osim”, YouTube je pun isječaka iz Osimovog života, Baho je snimio sjajan dokumentarac...

Jedan izuzetan, plodan i bogat život logičan je izazov za ljude od pera i kreacije. Kao što sam rekao na početku, priznajem, kasnim i kasnim. Ali, svejedno mislim da imam dovoljno materijala, snage i umijeća da svoje uspomene sa Ivicom Osimom pretvorim u zanimljivo putovanje kroz jedno vrijeme.

Upoznao sam ga kad sam bio krhki dječarac, a on zvijezda u punom sjaju, pratio ga poslije dužih i kraćih pauza kroz vrijeme koje je mijenjalo naša tijela. Starili smo neizbježno, njega su napale bolesti, ali znate kako je to s dragim ljudima, gledate i vidite kako ih vrijeme lomi i uništava, no još uvijek se njihov duh ne miri sa tom prolaznošću. U takvom svjetlu mi je ostao naš posljednji susret u Grazu, mjeseci su ga dijelili od njegove smrti. Sjedili smo u njegovom omiljenom restoranu kod Kineza, svaki pokret izazivao je bolan grč na njegovom licu, ali sati su prolazili, a mi se družili sa uspomenama i uglavnom Sarajevom. Nikad mu ga nije bilo dosta. I umro je a da nije prestao pitati svoju Asimu: “Kad ćemo za Sarajevo?”.

Dogodilo se to u maju. Bilo je to njegovo posljednje putovanje u vječni smiraj.