Smrt kraljice Elizabete II. potaknula je javno izražavanje tuge diljem svijeta - od javnih okupljanja u Buckinghamskoj palači u Londonu i sućuti svjetskih čelnika do pojedinaca koji na društvenim mrežama razmišljaju o tome što (im) je kraljica značila.

Razlikuje li se ovaj izljev tuge za nekim koga ne poznajemo od oplakivanja nekoga s kim smo bili bliski?

Postoje neke sličnosti i neke velike razlike, piše BBC. Također, postoje neslaganja oko toga kako se pamti kraljica, što potencijalno može zakomplicirati proces tugovanja.

Tugovanje se odnosi na razmišljanje o našoj životnoj povezanosti i privrženosti koju smo imali s osobama koje više fizički ne postoje. Iako kraljica možda nije bila dio naše uže obitelji, mnogi od nas su “odrasli” uz nju. Tijekom svoje 70-godišnje vladavine, bila je dio naših života – dio života naših baka i djedova, života naših roditelja, a sada i našeg. Zamislite to kao međugeneracijske veze. Mi, kolektivno i kroz generacije, osjećamo kao da je “znamo”.

Globalno, također smo se pripremali za njezin gubitak. Njezina poodmakla dob, zdravstveni problemi i planovi za ono što će se dogoditi nakon njezine smrti bili su predmeti velikog medijskog izvještavanja. Dakle, ovo “poznatost” znači da vrsta tuge koju sada vidimo može biti vrlo slična onoj koju osjećamo kada izgubimo nekog tko je bio prisutan u našem životu, a zatim smo ga izgubili.

Ali, tuga za javnom osobom koju ne poznajemo, poput kraljice, može biti i sasvim drugačija. Nedostaje nam bliska veza s tom osobom. Mnogi nemaju osobne anegdote ili iskustva koja su podijelili jedan na jedan. Nemaju ta isprepletena sjećanja o kojima bi razmišljali. Kako je ta osoba nedostupna, teško je stvoriti sliku o tome tko je ta osoba zapravo bila i što nam znači. Umjesto razmišljanja o individualnom odnosu s voljenom osobom, nakon smrti javne osobe, oslanjamo se na iskustva zajednice za vrstu kolektivne tuge koja oblikuje način na koji svoju tugu dijelimo na internetu.

Budući da većina nas nije osobno poznavala kraljicu, naša percepcija nje, njezinih atributa, njezine osobnosti, nije utemeljena na činjenicama.

Na primjer, to kako bi je se pojedinac mogao sjećati može biti obojeno njihovom dobi, političkim stavovima ili time je li im živote oblikovao kolonijalizam.

Kakvu ulogu igraju mediji?

Mediji igraju važnu ulogu u tome kako tugujemo.

Ažuriranja u stvarnom vremenu i stalno izvještavanje, kao što smo vidjeli oko kraljičine smrti, znači da smo se pripremali za vijest o njezinoj smrti.

Onda je vijest i stigla.

Za ljude koji su izgubili voljenu osobu, nedavno ili čak prije nekoliko godina, ova medijska pokrivenost može pokrenuti sjećanja na ono što se dogodilo kada je član njihove obitelji ili prijatelj umro. Covid ograničenja možda su im oduzela priliku da pruže njegu na kraju života ili osobno prisustvuju sprovodu.

Dakle, ovaj 24-satni ciklus vijesti i ažuriranje o svakom pojedinom koraku kraljičine bolesti i sada smrti, može pokrenuti naša proživljena iskustva gubitka. Moramo biti nježni s tim različitim reakcijama.

Tako se na društvenim mrežama vodi borba oko toga po čemu će je pamtiti u Ujedinjenom Kraljevstvu, Commonwealthu i šire. To može zakomplicirati tugu kada ljudi dijele različite reakcije na njezinu smrt.

Postavlja se pitanja smijemo li tugovati, tko može izraziti svoju tugu pa čak i, ako se ne slažemo, je li tugovanje primjereno.

Moramo napraviti prostor za sve te različite reakcije na njezin gubitak, zaključuje BBC.