KAKO JE ZAGREB PRODAO BEOGRADU BOSANSKU POSAVINU: Tuđman je Miloševiću dao Posavinu za Herceg-Bosnu, Čović s Dodikom nastavlja taj dogovor

Bitka za Bosansku Posavinu bila je jedna od najvažnijih tokom sukoba devedesetih godina, i da Srbi nisu uspjeli zauzeti koridor pitanje je kako bi se rat dalje odvijao i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i da li bi bilo toliko žrtava, razaranja i uništavanja svega što je bošnjačko i hrvatsko u BiH. Prema analizi eksperata iz Hrvatske za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna je paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini.

  • Sjećanje

  • 02. Okt. 2022  21. Nov. 2022

  • 10

Prema prijeratnom popisu stanovništva u Bosanskoj Posavini je živjelo 29 odsto Srba. U strateškim ciljevima koje je usvojila Narodna skupština na čelu s Radovanom Karadžićem bila je i kompletna Posavina, jer je zamišljeni koridor trebao spajati srpske teritorije koje su u tom trenutku kontrolirale srpske snage u Hrvatskoj i veliki dio Bosne i Hercegovine sa Saveznom Republikom Jugoslavijom što bi bilo ostvarenje planova o Velikoj Srbiji.

U napadu na Bosansku Posavinu uz srpske snage iz BiH učestvovala je i Vojska Jugoslavije sa svim raspoloživim naoružanjem. Bosanskohercegovačkim braniteljima u pomoć su došli pripadnici Hrvatske vojske, ali je Posavina pala. Srpske snage su zauzimale jedan za drugim gradove na koridoru, Brčko, Bosanski Šamac, Derventa, Modriča... Stravični zločini koje su pri tom počinili pripadnici srpskih snaga zabilježeni su u presudama Haškog tribunala kojih se danas, nažalost, malo ko i sjeća.

BH Telecom

Iz Bosanske Posavine je protjerano oko 130.000 Hrvata i 30.000 Bošnjaka. Srbi su u Daytonu dobili ovaj dio BiH, osim Orašja koje se jedino odbranilo i Odžaka koji je Dejtonskim sporazumom pripao Federaciji. Skoro niko od Hrvata i Bošnjaka nije se vratio u Bosansku Posavinu.

Najveća tajna Domovinskog rata

U julu 1991. godine pregovarački timovi koje su imenovali Slobodan Milošević i Franjo Tuđman razgovarali su o podjeli BiH. Ti timovi su trebali konkretizirati dogovor Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva. U hrvatskom timu je bio Drago Bilandžić koji će godinama kasnije o tome pisati u svojoj knjizi i dati nekoliko intervjua za hrvatske medije. Na tom julskom sastanku pomenuta je Posavina, no Srbi su bili decidni da kompletna Posavina pripada njima, odnosno Srbiji, pozivajući se na dogovor Tuđmana i Miloševića, čime bi Srbija prvi put prešla granicu na Drini. Događaji koji su uslijedili u Posavini potvrdili su, nažalost, ove tvrdnje: Posavina je prodata Srbima zarad Herceg-Bosne.

Zagrebački mediji su 2007. godine raskrinkali, kako su navodili, “najveću tajnu Domovinskog rata, pad Bosanske Posavine”, otkrivenu u Izvješću Komisije Vijeća narodne obrane koji je sastavljen na Tuđmanov zahtjev krajem 1992. Na čelu Komisije bio je predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, a članovi su bili general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lučić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović.

Članovi Vijeća narodne obrane bili su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Hrvoje Šarinić, dr. Jure Radić, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, general zbora Anton Tus, general zbora Janko Bobetko, admiral Sveto Letica, general pukovnik Ivan Čermak, general bojnik Imra Agotic, general bojnik Josip Lučić i general bojnik Slobodan Praljak

Uz Izvješće je priloženo desetine stranica priloga među kojima su bili zapisnici razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine.

Izvještaj pokazuje da je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije, zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini, došlo je do najvećeg sukoba unutar HDZ-a, koji su tada napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.

Strah od javnosti

Potpuno povlačenje hrvatskih vojnih postrojbi iz Posavine se smatralo najvećim porazom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u novembru 1992, ali su izvješća, podijeljena članovima Vijeća, odmah nakon sastanka i oduzeta, što samo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti, osobito jer je Izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine.

Izvješče je nedvojbeno ukazalo na to da su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu – Iko Stanić, predsjednik HDZ-a iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine, a zapravo je veći dio vremena provodio u inozemstvu i Zagrebu, Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade HVO-a koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, i to pred hrvatskim vojnicima, a kad ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška, i prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformcije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, borili se ili ne borili, sve dogovoreno između Bobana i Karadžića.

Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U Izvješću Komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Posavini da se zamijeni Vijećima HVO-a i ljudima iz Hercegovine. Nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna”, obećavala im se zbog toga pomoć koja nikad nije dolazila. Započeli su u to vrijeme i sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine, što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Posavinu.

Komisija spominje i ulogu generala Praljka, Šuškova pomoćnika u to vrijeme, koji je u Posavinu dolazio i vodio postrojbe bez ikakvih saznanja viših zapovjedništava, a svjedoci su tvrdili da su, kad se Praljak pojavljivao na terenu, stalno nastajali problemi i povećavao se gubitak teritorija. Osim toga, izvjesno je kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS-a i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli, ili nisu htjeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište. Zanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška.

Životno bitan koridor za Srbe

Bitka za Bosansku Posavinu bila je jedna od najvažnijih tokom sukoba devedesetih godina, i da Srbi nisu uspjeli zauzeti koridor pitanje je kako bi se rat dalje odvijao i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i da li bi bilo toliko žrtava, razaranja i uništavanja svega što je bošnjačko i hrvatsko u BiH.

Je li se Posavina mogla odbraniti?

Bosanska Posavina, na području od 2.650 četvornih kilometara, obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj, Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac. Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko stanovništvo. Kao područje unutar Republike BiH, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda. Prema popisu iz 1991, od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine, Hrvata je bilo 131.542 ili 51 odsto, Bošnjaka 32.796 ili 12 odsto, Srba 77.723 ili 29 odsto, a ostalih 18.726 ili sedam odsto.

Koridori preko Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, a osobito Srbima na okupiranim područjima Krajine u Repulici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedina je mogla spajati Srbe iz BiH i Krajine sa Srbijom, otkud je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć.

Hrvatske postrojbe su još u aprilu 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti BiH. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije, jer je koridor bio potpuno zatvoren. Tada srpske postrojbe dovode pojačanja iz svih krajeva BiH, s područja Krajine i SRJ, kako bi oslobodile koridor i otjerale hrvatske snage preko Save.

Uslijedila je ofanziva srpskih snaga koja je trajala od sredine jula do početka oktobra 1992, kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod.

Dezinformacije na terenu

Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade HV-a, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem, načelnikom stožera 108. brigade HV-a, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade HV-a, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade HV-a, bojnikom Ivanom Grcićem, zapovjednikom borbene grupe 109. brigade HV-a, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade HV-a, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade HVO-a, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća HVO-a Bosanska Posavina, Franjom Stokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade HV-a, brigadirom Vinkom Stefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod.

Iz cjelokupne analize Izvješća, i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora, očito je da je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz Izvješće Komisije. Sustavi zapovijedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u Izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama, satnije, bojne dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane, u liniji ministar obrane Gojko Šušak – general Slobodan Praljak, za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U Izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, i odnosi HVO-a s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik HDZ-a Derventa, koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu, na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i drugi širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana, Praljka i Mladića…”

Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u Izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Posavini. To se razabire iz još nekih navoda Izvješća: “... struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade HV-a, da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike da su prevareni i izdani. Takovu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. br. HVO-a desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije i na sam dan pada 7.10. što je moglo izazvati teške sukobe i krvoproliće. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja sprječava ministar obrane osobnom intervencijom, oko 40 minuta nakon njegova hapšenja”.

Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski Brod u vezi s Ivanom Brizićem, koji je širio dezinformacije pred vojnicima kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da jednu optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske RS-a Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda, ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… Iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda, nego deset dana prije, i da se sustavno širila među vojskom… U onom trenutku kad ga je Vojna policija privela, da se istraži otkud mu takve informacije, došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da ga se pusti, nije prošlo ni 45 minuta. I nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je: ministar obrane Gojko Šušak.”

Smjenjivanja i konfrontacije

Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u Izvješću Komisije u kome se navodi: “Od provedenih višestranačkih izbora u BiH, pa do danas, stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan, na jednoj, i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni druge optuživali su za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovačke struje.”

Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente, teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u BiH. Imam dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… No, što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade sljedeće: da se formiraju općinski HVO-i, da nema Kriznih štabova. Jednostavno kupuju se ljudi, odlazi se na općine i kaže: vi morate formirati općinski HVO… To je hercegovačka linija koja dirigira Stanićem i ostalima. Na primjer, ako su ljudi legalno izabrani i legitimni u Kriznom štabu, onda se u Orašju pojavljuje nekakav Pavo Živković i kaže: mene su poslali iz Hercegovine, vi niste više nikakva vlast.

U Izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije – ideološko usmjerenje HV-a k cilju i pobjedi, te kontraobavještajni rad.“

U hrvatskoj javnosti godinama su kružila razna objašnjenja o padu Posavine, a većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti. No, još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno aktivnije vojno djelovati na tom području zbog političkih planova.

Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, godinama nakon rata, izjavio je da iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja, te da se zastupala teza kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.

S. B.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 10

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...