Jedno od najmračnih poglavlja historije Sandžaka u modernom dobu je genocid nad bošnjačkim civilima u Šahovićima i Pavinom Polju (Crna Gora) 1924. te onaj počinjen  januara i februara 1943, za koji su odgovorne vojne formacije četničkog pokreta pod vođstvom Draže Mihailovića i Pavla Đurišića, piše Stav.ba.

Znano je da za genocid u Šahovićima i Pavinom Polju niko nije odgovarao. Ako se izuzmu suđenja četnicima nakon završetka NOB-a, genocid nad Bošnjacima bio je u historiografiji do 1990. ne samo nepoznat pojam, već je komunistička vlast raznim metodama nastojala velom zaborava prekriti sve pokolje nad muslimanskim civilima u periodu od 1941. do 1945. godine. Ponekad bi se neko svojom savješću otrgnuo, poput generala Danila Jaukovića koji je 1973. pravio tonske zapise svjedočenja o genocidu u Šahovićima i Bijelom Polju, ali su ona bila zakopana duboko u arhivama i ugledala svjetlo dana tek sa istraživanjima historičara, akademika Šerbe Rastodera, koja je sabrao u knjizi "Kad su vakat kaljali insani – genocid u Šahovićima 1924".

Ova tema je konačno prestala biti tabu kada su se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća u bivšoj Jugoslaviji desile demokratske promjene. O tome su pisali 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi, prvoj u nizu kasnijih, "Genocid nad muslimanima, 1941-1945: zbornik dokumenata i svjedočenja."

Velika Srbija zasnovana na čišćenju državne teritorije od muslimana

Jedna od posljednjih u tom nizu je "Bijela knjiga žrtava Sandžaka 1941-1945 – Pljevaljski srez", autora Fehima Džogovića – izašla 2003. godine u izdanju Instituta za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Džogović u svom uvodu kaže da ga je na istraživanje, dopunu spiska žrtava i pisanje istine potaklo prikrivanje podataka o zločinima nad Bošnjacima Pljevaljskog sreza i drugih dijelova Sandžaka od 5. do 25. januara 1943. Ovaj tekst bavi se nekim od ključnih događaja opisanih u Bijeloj knjizi Fehima Džogovića koji ilustriraju kontinuitet politike genocida i etničkog čišćenja Bošnjaka / Muslimana u jednom dijelu Sandžaka i istočne Bosne.

Fehim Džogović (FOTO: Matica Bošnjačka/FB)

Recenzenti prof. dr. Nebojša Vučinić (bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu) i mr. Novak Adžić, potpredsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (Crna Gora), nazvali su je minucioznom kartografijom zla. Prof. dr. Enes Pelidija kaže da se korigovanjem dosadašnjih saznanja i novim podacima obara teza da historiju pišu pobjednici.

Za akademika Rastodera, Džogovićeva istina vjerovatno nije konačna, ali je provjerljiva, jer svaki podatak i ime imaju svoj izvor. U analizi različitih oružanih formacija u ovom kraju u Drugom svjetskom ratu, posebnu pažnju iskazuju organizaciji, sastavu i ideologiji četničkog pokreta, a razlog je što je on ideološki, organizaciono i politički – fašistički.

U prilog tome, citiramo dio teksta iz Bijele knjige žrtava Sandžaka 1941-1945:

- U programskim dokumentima četničkog pokreta Draže Mihailovića, Muslimani su označeni kao "anacionalni elemenat", "unutrašnji neprijatelj", "Turci" i sl., a njihovo protjerivanje i uništavanje smatrano je najsvetijom dužnošću. U svojim instrukcijama od 20. decembra 1941. godine Majoru Đorđiju Laziću i kapetanu Pavlu Đurišiću iznosi plan stvaranja tzv. velike Srbije zasnovanu na ubijanju i protjerivanju nesrpskog stanovništva, Muslimana, Hrvata i Albanaca:

- Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke

- Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata

- Stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa.

Ideja je podcrtana krajem novembra i početkom decembra 1942. godine u zaključcima-programu Konferencije intelektualaca i četničke omladine Crne Gore, Sandžaka i Boke i to gdje pa u Šahovićima, u kojima su Srbi počinili genocid nad Bošnjacima tek nešto manje od tri decenije ranije:

- Na teritoriji buduće države živjet će samo Srbi, Hrvati i Slovenci. Nacionalnih manjina ne može biti.

Početkom januara 1943. održana je konferencija četničkih komandanata u Šahovićima kod Bijelog Polja, na kojoj je razrađen plan uništenja muslimanskog stanovništva Čajničkog sreza. Odlučeno je da se prvo razračuna sa muslimanima u Bjelopoljskom srezu, a da preživjeli budu protjerani.

O ovim događajima pišu Špiro Matov Lagator, historičar dr. Radoje Pajović i Milutin D. Živković. U svojoj knjizi "Spomenica mučenika" (2002), Lagator tvrdi:

- Pokolj na desnoj obali Lima bio samo uvod u sljedeće, još krvavije pokolje, nastavljene mjesec dana kasnije, na teritoriji Pljevaljskog, Fočanskog i Čajničkog sreza u kojima je stradalo oko 1.200 naoružanih ljudi i 8.000 muslimanske nejači. A samo na teritoriji Bjelopoljskog sreza ubijeno je više od 500 djece od nekoliko dana do 16 godina.

Krvavi januar i februar 1943.

Dva su ključna događaja koja su se mogla okarakterizirati genocidom nad Bošnjacima u Sandžaku tokom Drugog svjetskog rata.

Prvi je počeo već 3. januara, kada je generalštabni major Zaharije Ostojić po naredbi Draže Mihailovića izdao zapovijest za čišćenje Čajničkog sreza, s tim da se akcija proširi na Pljevaljski, Pribojski i Fočanski srez. Izvršen je pokolj pretežno staraca, žena i djece, a četnici nisu imali milosti ni prema bebama u kolijevci i trudnim ženama. Na teritoriji sreza Bijelo Polje akcija je provedena od 5. do 10. januara 1943.

Drugu naredbu za uništenje Bošnjaka / Muslimana izdao je komandant Limsko-sandžačkih četničkih odreda Pavle Đurišić 29. januara 1943. kojim lično i rukovodi. U napad je krenulo 6.000 četnika. Već sljedećeg mjeseca, od 5. do 25. februara, po toj naredbi dešava se drugi pokolj, i to u Pljevaljskom srezu. Prema podacima koje je prikupio Džogović, u Pljevljima je u toku Drugog svjetskog rata na razne načine stradalo 5.555 osoba, od tog broja - muslimana 3.733. U spiskovima o nastradalima obuhvatio je sve nacionalnosti i vjere pa je tako zabilježio i 1.822 ubijena pravoslavca. Naime, četnici su ubijali i pripadnike svoga naroda i vjere za koje je postojala i trunka sumnje da imaju kakvu vezu s partizanima.

U odnosu na broj stanovnika, Pljevlja su imala najviše nastradalih na teritoriji bivše Jugoslavije, jer je u tom gradu stradalo 14,73 posto stanovništva. Od ukupno 33.196 stanovnika, Bošnjaka / Muslimana bio je 9.187, a stradalo ih je od tog broja 40,6 posto.

U izvještaju koji je Đurišić uputio načelniku štaba četničke vrhovne komande 13. februara 1943. stoji da  se "Za vreme operacija pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti". Taj izvještaj odnosi se samo na žrtve do 13. februara. Nakon toga ubijanje je trajalo još 12 dana, do 25. februara kada su ubijeni svi muslimani na koje su naišli. Surovost je u tim pohodima prevazilazila sve granice ljudskosti. Žrtve su prvo ponižavane, mučene, a onda bacane u zapaljene kuće da žive izgore. Ženama su u dimije ubacivali sijeno, a onda bi ih zapalili. Gorjele su kuće i sva druga imovina Bošnjaka u cijelom Pljevaljskom srezu, džamije rušene. Opljačkano je i srušeno sedam džamija.

Historičar Radoje Pajović u spisu "Osnovni podaci o zločinima Pavla Đurišića" zaključuje da je to bio organizirani masakr / genocid te da su prema do tada dostupnim četničkim dokumentima i kasnijim spiskovima, četničke formacije Pavla Đurišića u Bjelopoljskom, Pljevaljskom i Pribojskom srezu te u dijelu istočne Bosne – Čajniču, Foči i Goraždu – ubile oko 15.000 muslimana.

Autor Džogović pretpostavlja da kada se uračunaju žrtve nastale u toku čišćenja terena i žrtve u Pribojskom srezu ukupan broj žrtava koje su pobili četnici Pavla Đurišića prelazi broj 20.000 ubijenih u srezovima Bijelo Polje, Priboj, Čajniče, Pljevlja i Foča u toku januara i februara 1943.

Po dosadašnjim istraživanjima, operacije četnika tokom prva dva mjeseca 1943. godine, podigle su sa svojih imanja na teritoriji Sandžaka približno 35.000 muslimana. Ovo dodatno jača teoriju o etničkom čišćenju prostora nastanjenih muslimanima, navodi autor Džogović...

Evo kako u svojoj doktorskoj disertaciji "Sandžak 1941-1943", Milutin D. Živković opisuje četničke akcije u Bihoru (Bjelopoljski srez) januara 1943. : "...ubijeno: 775 muškaraca (od toga 185 masakriranih), 625 žena (od toga 285 masakriranih) i čak 1.406 djece raznog uzrasta (od toga zaklano djece 701, spaljeno djece 705). Ukupno 2.806 lica. Pored toga lakše ili teže ranjeno je 634, a zarobljeno 251 lice (uglavnom žena i djevojaka). Krivicom albanskih vlasti koje se nijesu organizovale da prime veliki broj izbjeglica stradalo je još 119 muškaraca, 266 žena i 447 djece od hladnoće tokom zbjega, odnosno još 103 ljudi koji su preminuli od gladi. Ukupno 935 osoba. Cifra stradalih se tako penje na 3.741 lice – 2.806 ubijenih i 935 osoba naknadno preminulih".  

Umakao hljeb u krv zaklanog djeteta i jeo

Monstruoznost četničkih zločina u Donjem Bihoru (Bijelo Polje) januara 1943. godine, najslikovitije je prikazana u svjedočenju Milutina Šćekića iz Berana (U Titovoj Jugoslaviji Ivangrad), sačuvanom u stenografskim bilješkama na suđenju četniku Vojislavu Lukačeviću 1945. u Beogradu:

- Lukačevića poznajem iz vremena kad su četnici poveli akciju u Sandžaku (Bjelopoljski srez) i popalili 50 sela i zaklali 2.700 lica. Jedan četnik umakao je hljeb u krv zaklanog djeteta i jeo. To je bio Jagoš Korać (komandant Mojkovačkog bataljona).  

Koraća žednih dječije krvi bilo je mnogo u Pljevaljskom kraju, u kojem su četnici Pavla Đurišića ubili su 951 dijete starosti do sedam godina, od tog broja 912 muslimanske i 39 pravoslavne. Najviše ih je ubijeno iz porodica: Hekalo 32, Hadžić 19, Dizdar 17, Bavčić 16, Hajdarhodžić 14, Šljuka 14, Stovrag 14, Kelemiš 13, Hodžić 12, Džaka 11, Sijamić 11, Šatara 10 i Gogalić 10. Autor smatra da spisak nije konačan, jer treba dodati stotine djece koja su promrzla, umrla od gladi i zaraznih bolesti u toku bježanja i izbjeglištvu.

Pri ovim pokoljima pojedine muslimanske porodice gotovo su iskorijenjene. Ubijeno je iz porodice Lisica 154 člana, Moćević 142, Hekalo 75, Klapuh 70, Muhović 59, Kubir 34, Korora 31, Prljača 29 itd.

Četnici su radije klali nego pucali

Zbog počinjenih zločina, između ostalih, optužen je Josif Babić koji je priznao da je ubio 219 ljudi. I nije on jedini koji je brižljivo vodio evidenciju o ubijenima, što znači da četnici nisu napamet išli u pokolj. Radili su to da bi se hvalili pred svojim pretpostavljenima u četničkom pokretu te da bi se ponosili pred svojim potomcima i tako im davali primjer kako i oni treba da rade. Mnoge od njih stigla je ruka pravde.

Pop Macola, "svetac"

Ovdje vrijedi izdvojiti primjer 30-godišnjieg popa Milorada Vukojičića, zvanog Maca. Dobio je nadimak po macoli (skr. maca), kojom je rado ubijao civile, među njima i pripadnike vlastitog naroda kad bi neko potkazao da su povezani s partizanskim pokretom.

On je zaklao i Milicu Janketić, majku jugoslovenskog glumca Mihaila Miše Janketića, ali mu se za to ubistvo nije sudilo. Na suđenju je priznao da je lično ubio 57 ljudi. Osuđen je na smrt vješanjem, a prilikom izricanja presude pao je na koljena, kukumavčio i molio za milost. Kasnije je viši sud u Novom Pazaru preinačio presudu u smrt strijeljanjem. Svjedokinja Nataša Mandić kazivala je da je zlostavljao pojedine žrtve, da su neke njene drugarice preživjele njegovu torturu, ali iz sramote i straha o tome nisu pričale.

Milorada Vukojičić Macola

Srpska pravoslavna crkva nije samo podsticala i blagosiljala zločine nad muslimanima, pa i nad nekim pravoslavcima. Ona je time davala i uputstvo za djelovanje budućih generacija Srba. To potvrđuje i činjenica da je SPC popa Macolu – Milorada Vukojičića proglasila svecem 2005. godine u hercegovačkom manastiru Žitomislić.

Ratni zločinac pop Macola bio je jedan od 669 četnika na Džogovićevom spisku koji su, poginuli, umrli, osuđeni na smrt ili strijeljani, a činili su zločine u Pljevaljskom srezu. Među njima su i oni koji su se nakon rata odmetnuli i nastavili sa zločinima na području Crne Gore i istočne Bosne. Posljednja grupa uništena je tek 1957. godine.

Do '45. četnici, poslije ugledni građani na pozicijama

No nakon završetka NOB-a, komunistička vlast je rehabilitirala pojedine četnike. Prema dostupnim podacima, njih 20 je vraćeno kući. Postojeći spisak u Bijeloj knjizi žrtava i nije konačan, jer su mnogi od njih obuhvaćeni amnestijom i nastavili normalan život nakon rata.

Naprimjer, Marko Banović, koji je završio Bogosloviju, poslije rata je bio prosvjetni radnik, inspektor, direktor Gimnazije i prvi glavni urednik "Pljevaljskih novina".

Dragutin Bojović, bio je u partizanima do 1942, a onda se priključio četnicima i bio komandant Planino-pivskog četničkog odreda. Krajem 1944. povlačio se s četničkim jedinicama prema Višegradu. Vratio se i prijavio partizanima. Bio je kratko u zatvoru. Zaposlili su ga kasnije kao rukovodioca pravne službe u Srezu Pljevlja te je bio i pomoćnik sekretara Narodne odbrane Sreza...

Neđeljko Irić je '44. odbjegao sa otilovićkim četnicima, a kada se vratio kući nagrađen je mjestom direktora "Sve trgovine", kasnije "Prehrane".

Lazaru Jaukoviću je, kada se vratio iz odstupnice kod Zidanog Mosta u Sloveniji, dato mjesto direktora Šumsko-industrijskog kombinata Velimir Jakić.

Dobrilo Jestorović bio je u ratu među prvim četnicima Pljevalja, a nakon rata finansijski direktor.

Vuksan Mrdak bio je okorjeli četnik i pravnik. Bio je narednik i među prvim četnicima u Pljevljima. Predsjednik Sreza, izvjesni Đorđije, zaposlio ga je na mjesto načelnika službe.

Drago Nenadić je nagrađen mjestom direktora privrednog preduzeća, a onda je bio i sekretar u sreskom komitetu KPJ, odnosno SKJ.

I, na kraju, Radoman Zuković je bio na spisku partizanskih vlasti za strijeljanje, ali ga je spasio Velimir Jakić, i kako već slijedi četniku, postavili ga za profesora gmnazije u Pljevljima i Kraljevu da odgaja i podučava mlade ljude.

Srbija je već rehabilitirala četnički pokret i njegove ratne zločince. U Crnoj Gori nedavno u selu Gornje Zaostro kod Berana postavili spomenik Pavlu Đurišiću, a onda je inspekcija naredila njegovo uklanjanje. Nakon toga su "ukipljenog" Đurišića sklonili u obližnju crkvu, pa je tako SPC još jednom pokazala da stoji uz zločine četničkog vojvode, kojeg je Državna komisija Federalne Crne Gore, 12. oktobra 1945. godine vojvodu proglasila za ratnog zlocinca.

Poruka onih koji su postavili spomenik je jasna: Bošnjaci, opet biste mogli biti na meti.

Na ovom mjestu neminovno je zaključiti da će ova Bijela knjiga pomoći poslijeratnoj generaciji Bošnjaka da od svojih roditelja, makar i mrtvih – a koji su zapamtili sva ta zvjerstva četnika i njihov kasniji normalan život među preživjelim Bošnjacima i postavljanje na ključna mjesta u komunističkoj Jugoslaviji – zatraže halala što su u najmanju ruku sumnjali u njihove priče kazivane u tišini četiri zida.