Oni su vozači autobusa, programeri, fotografi, bankari... Vozili su se satima, prolazili kroz mnoge policijske punktove podmićivajući, u nekim slučajevima trošeći mjesečnu plaću, a zatim su čekali na granici, većina njih danima, u prometnoj gužvi koja se protezala kilometrima. Mnogi su samo zgrabili svoje putovnice, ostavili svoje automobile i prešli granicu pješice, bojeći se da će Rusija zatvoriti jedan od posljednjih puteva za napuštanje zemlje. Kremlj je poslao timove na granične prijelaze kako bi vratili kući muškarce koji ispunjavaju uvjete za mobilizaciju i uručili im pozive za odlazak u vojsku, a društvenim su se medijima proširile glasine da će zatvoriti granicu.

Većina onih koji su otišli nisu imali pojma kada će se vratiti kući niti hoće li se ikada vratiti.

Od proglašenja mbilizacije najmanje je 200.000 Rusa, uglavnom mladih muškaraca, pobjeglo, provlačeći se kroz nekoliko još otvorenih prijelaza.

Više od četvrtine njih probilo se kroz uski klanac koji odvaja Rusiju od Gruzije na njihovom jedinom službenom graničnom prijelazu. Fotografkinja Ksenia Ivanova provela je dva dana u blizini tog mjesta prikupljajući priče odbjeglih Rusa i snimajući njihove portrete, a njezinu priču prenosi New York Times.

Mnogi su joj otkrivali samo svoja imena, bojeći se posljedica ako se ikad vrate kući. Govorili su o podijeljenim obiteljima, uzaludnosti prosvjeda u Rusiji i strahu od smrti u ratu koji ne podržavaju.

Vladimir misli da je ruski predsjednik luđak koji ne blefira o korištenju nuklearnog oružja i to je jedan od razloga zašto je čekao u redu 13 sati da pređe granicu.

"Svaka ruska obitelj ima nekoga tko podržava rat i nekoga tko je protiv njega", rekao je. "Samo su se neke obitelji raspale zbog toga, a neke nisu."

Otišao je na jedan antiratni prosvjed, ali je brzo shvatio opasnost i uzaludnost, rekao je.

"Vjerovatno ima 10 puta više policije nego prosvjednika. Sve je to besmisleno."

Artjom ima mračna sjećanja na svoju godinu u kojoj je služio vojsku.

"Sjediš u rovu, grliš pištolj", rekao je. "Tokom takve noći puno toga shvatiš. Nakon služenja vojnog roka odlučio sam za sebe da sam pacifist i da je rat loš. To je strašno."

Programer Artjom dobio je obavijest o mobilizaciji. On, njegova supruga i još jedan par odvezli su se odmah južno od Moskve.

U blizini sela Urukh, oko dva sata od granice, došli su do svoje prve policijske kontrole. Ondje je jedan oficir pitao želi li Artjom biti mobiliziran.

"Počeo mi je prijetiti da će zvati vojni zavod i da će doći po mene", rekao je. Umjesto toga, pristao je na ‘pregovore‘.

To je bilo prvo od mnogih mita koje je Artjom platio tijekom vožnje, ukupno 100.000 rubalja ((više od 1.600 dolara), što je daleko iznad prosječne ruske mjesečne plaće od oko 62.000 rubalja.

"Na jednoj raskrsnici policajac je vidio moskovske tablice na našem autu i počeo prijetiti da će nas vratiti", rekao je. "Ponudili smo pregovore. Pravio se da ga sve to ne zanima, a zapravo se samo vrti za novac."

Kad su konačno stigli, kolona automobila na granici protezala se više od sedam kilometara, rekao je. Artjom i drugi muškarac zgrabili su svoje jakne, ostavili svoje žene u autu i pobjegli prema granici. U redu je bilo napeto.

"Svi su bili emotivni", rekao je. – Ljudi su se svađali, vrištali.

Ipak, prošli su. Tri dana kasnije još su čekali supruge da dođu automobilom.

Anton je još uvijek bio zbunjen koliko mu se brzo život promijenio.

"Ne podržavam nikakve vojne akcije protiv Ukrajine", rekao je. "Ne mislim da je Ukrajina provocirala ili nešto slično. Sve su to čiste propagandne izjave."

Anton, stručnjak za informacijske tehnologije iz Krasnodara, koji se često naziva glavnim gradom južne Rusije, dodao je: "Iskreno govoreći, u ovom sam pitanju potpuno na strani Ukrajine."

Kao i većina Rusa koji prelaze granicu, ni Ilja ne podržava invaziju na Ukrajinu.

Ali ono što ga je natjeralo da pobjegne iz svoje zemlje nije bio strah od mobilizacije, rekao je on - bila je to pomisao da će ondje biti zarobljen.

"Bojim se ograničenja u putovanju ako zatvore granicu. Ne želim biti vezan za jednu zemlju. Želim moći putovati."

Dva brata i njihov bratić ostavili su automobil u gužvi na granici i izvukli bicikle. Pedalirali su preko noći i stali podići šator na gruzijskoj strani.

Bili su studenti i radili su kao instruktori jedrenja u Gelendžiku, ruskom ljetovalištu na Crnom moru.

"Danas si normalna, slobodna osoba, a sutra ideš u vojsku", rekao je 26-godišnji Sergej i dodao, "a ako ne želiš to učiniti, onda ideš u zatvor. Nemaš izbora. Činilo se da smo prije nekog vremena bili slobodna zemlja."

Njegov brat Semjon (24) već je dobio poziv da dođe u vojni ured.

"Imamo poznanika u Moskvi, rekao je da je šetao ulicama Moskve kada ga je zaustavila Nacionalna garda", rekao je Mihail, 21, njihov rođak.

Za svoju prvu zimu u egzilu, Grigorij planira otići u Indiju. Ne zamišlja da se uskoro vrati u Rusiju.

"U Rusiju dolazim kad će biti više slobode, bez straha od smrti, zatvora, kazne. I gdje nema straha od svakog koraka koji poduzmete."

U vlaku južno od Moskve, Timofei je bio okružen ‘mladim, pametnim‘ muškarcima. Srce mu je bilo ispunjeno tugom, rekao je - za onima koji odlaze, i onima koji nisu mogli otići, a uskoro bi se mogli naći licem u lice s ratom. "Bilo je emocionalno bolno prijeći granicu", rekao je.

"Nema smisla u ovom ratu, nema ni razloga za njega", rekao je fizičar Timofei. "Ovaj rat samo koristi određenoj skupini ljudi. Žele stvoriti društvene sukobe, žele natjerati ljude da se mrze."

Nakon što je platio 100.000 rubalja mita na policijskim punktovima i platio mještanima da mu pomognu voziti automobil kroz šumu, Kirill je stigao do krcatog graničnog prijelaza. Promet se nije odvijao. Kada je čuo da je stiglo rusko oklopno vozilo, ostavio je suprugu u njihovom autu i krenuo pješice.

"Doslovno sam prošao pokraj tog oklopnog transportera dok sam hodao", rekao je Kirill, koji je radio u financijama u Rostovu.

Na granici ga je ruski čuvar pokušao osramotiti što je pobjegao, pitajući ga tko će zaštititi njihove majke. "Nisam reagirao na to i krenuli smo dalje."

Računa da je uštedio dovoljno novca da izdrži šest mjeseci. Ne zna što će sada raditi, ali ne boji se.

"Vjerujem da ljudi trebaju neprestano učiti. Tako da ću naučiti nešto novo i pronaći posao u drugom području", rekao je. "Iskreno, oduvijek sam želio biti stolar i tattoo umjetnik. Volim raditi s drvetom i to mi je san."

Što se tiče rata, rekao je kako se nada da će uskoro završiti i želi da Ukrajinci znaju da mu se mnogi Rusi protive.

"Znam da će neke Ukrajince boljeti još dugo. Ali nadam se da će shvatiti da u svakom narodu ima loših i dobrih ljudi."