Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Kad sam bio mlad, imao sam potrebu da se borim protiv iluzija: jednako svojih, kao i tuđih.

Danas, pak, mislim da su iluzije najvrjednije, dakle najbezvrjednije što imamo u životu: one nas, u konačnom, održavaju u njemu.

Ono što zovemo „zdravom pameću“ jeste zdravo, ali nije pamet. To je mreža iluzija, laži, samoobmane, zaborava i izmaštane prošlosti koja nas štiti od pada u bezdan istine.

Odakle se, kao ni sa Bara, kako kaže pjesma „Zabranjenog pušenja“, niko ne vraća.

Kao što se nije vratio Niče.

Jednoga je dana krenuo u šetnju ulicama Torina. Gdje je sreo nasmrt pretučenog konja. Kleknuo je, zagrlio životinju i potonuo u ludilo iz kojega nikada nije izronio. „Majko, glup sam“, bile su njegove posljednje riječi.

Pretučeni konj; na kiši ostavljeno štene; otac koji masakrira porodicu pa zapali kuću; majka koja prikriva da njen ljubavnik zlostavlja njeno čedo, sve dok dijete ne podlegne od posljedica roditeljske ljubavi… Ništa se od toga, zapravo, ne može preživjeti, ako se o tome dosljedno i bespoštedno, do krajnjih konsekvenci promisli. No baš to je ono što ne činimo. Baš strah od toga je ono što nas natjera da se, umjesto u istinu, bacimo u zaštitnu mrežu; u meko, fino paukovo tkanje od tradicije, istorije, ideologije, religije.

Čim se dese, tačno znamo koji su to događaji, koje su to tačke, u kojima pucaju svi šavovi svih maski, u kojima puca armatura naše makete koja navodno predstavlja svijet. Tamo gdje se kroz pukotine ukaže istina: to mjesto u najvećoj hitnji napuštamo i bježimo na sigurnu udaljenost, odakle se naprsnuća u našim narativima ne vide.

Jedna kap istine dovoljna je da uništi ljudski život; dovoljna je da uništi čitav svijet. Ne slučajno, Apokalipsa, koja podrazumijeva objavu apsolutne istine o svemu i svakome, znači i kraj, ukinuće svijeta. Jer to je tako: ili istina, ili svijet.

Mi smo, međutim, u stanju okrenuti guzicu kosturnici i mučilištu iz kojega dopiru krici – i mi i svijet toj našoj vještini dugujemo postojanje.

Torinski je konj svuda oko nas. U Podgorici su prije neki dan tri dječaka zvjerski pretukla četvrtog. Prebili su ga jer podržava borbu Ukrajinaca.

Roditelji su držali da građani Sarajeva zaslužuju da budu bombardovani i da snajperski meci ubijaju njihovu djecu. Držali su da građani Srebrenice zaslužuju da budu istrijebljeni.

Djeca im, koja su maloljetna, pa nikada nećemo znati njihov identitet, misle da građani Ukrajine zaslužuju da ih ubijaju Rusi. Misle da onaj koji stane na stranu žrtve zaslužuje da bude tučen.

Njihova djeca misliće isto kao oni. Tako se, u svoj raskoši poniznosti pod silom i osionosti nad slabošću, formira tradicija. Koju je juče trebalo, koju danas treba, koju će sutra trebati braniti. Jer se tako brani (ne)svijest o vlastitom zlu i bijedi. Jer se tako brani laž o sebi.

Tradicija je fikcija. Ona je priča kojom zajednica laže o sebi. U toj priči je mnogo više onoga što je potisnuto i zaboravljeno od onoga što je sačuvano i kanonizovano. Takva je priroda svih uspomena. Naša sjećanja su fikcija. Dok se stvari zbivaju, usred smo haosa. U sjećanju, međutim, nema haosa: nema dakle ni istine. U sjećanju vlada red i kauzalnost. Uspomene su književnost. A književnost, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Skupa je to utjeha. Jer se od onoga što živi, sada i ovdje, očekuje da djeluje shodno pravilima priče koju smo izmislili o onome što bilo je nekada. Od nas se očekuje da sada djelujemo po načelima koja istinska načela nisu bila nikada. Opsjednutost istorijom i tradicijom podrazumijeva da živi djeluju shodno navodnoj volji mrtvih. Podrazumijeva da se volja živih povinuje, usaglasi sa navodnom voljom mrtvih.

Niko sebe ne može preživjeti, ako o tome ko je, šta je i kakav je dosljedno i bespoštedno promisli. Ali ne… Svi smo spremni baciti prvi kamen, radi smo pridružiti se, gdje god gomila kamenuje nekoga. Povrh svega, to činimo pozivajući se na takozvane „hrišćanske vrijednosti“ –  na vrijednosti onoga ko je upozorio da pravo da baci prvi kamen ima samo onaj ko je bez grijeha: niko, dakle.

Laž i njen pacovski nakot – eto šta vlada svijetom.

Nema se kamo pobjeći: sve staze su prepriječene, sva polja minirana, sve rijeke nabujale i neprelazne. Niko nas od svijeta i od sebe samih ne može izbaviti.

Niko.

Kao što je u intervjuu za „Der Spiegel“, godina je bila 1966, rekao posljednji veliki filozof, onaj koji je stremio ka višem, pa shodno tome i promašio više od svih drugih ljudi: „Može nas spasiti samo jedan Bog“.