Na inicijativu predsjednika Nadzornog odbora Olimpijskog centra Јahorina, Nedeljka Eleka, Skupština opštine Pale donijela je zaključak kojim je Vuka Draškovića iz Srbije proglasila nepoželjnom osobom na Palama, jer je, kako je obrazložio Damjan Škipina, predsjednik Skupštine, Drašković “izgovorio niz neistina o Palama na račun Srba u proteklom ratu“. U dopisu Skupštini opštine Pale, Elek je naveo da je Drašković 2. oktobra izjavio na televiziji da je granatama sa Pala ubijeno 1.000 djece u Sarajevu, i dodao da “takve laži nanose ogromnu štetu opštini“.

Piše: Dženana Karup Druško

Šta je to zasmetalo paljanskom rukovodstvu u izjavi Vuka Draškovića? Istina? Očito su negiranje i revizionizam postali toliko jaki, svakodnevni diskurs, da više nikome, osim “radikalista“ iz Sarajeva, nije dozvoljeno da podsjećaju na činjenice iz devedesetih. Pogotovo ne one utvrđene u haškim presudama, a čini se da još veći problem ima neko iz Srbije ukoliko se usudi podsjećati na bilo šta iz prošlosti, pa i na ubijenu djecu Sarajeva.

Nisu džaba očevi nacije u Akademiji nauka i umjetnosti razvijali strategiju (Sanu 2) o negiranju i neprihvatanju presuda Haškog tribunala, koji je, je li, radio samo “protiv Srba“, uz više no preciznu strategiju šta i kako raditi kako Srbija ne bi u istoriji ostala zabilježena kao agresor i kako bi se njena uloga izjednačila sa Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom – “svi su krivi“, “svi su činili ratne zločine“. A kako bi se to realiziralo potrebno je zaboraviti sve ono što je Tribunal UN-a u Haagu utvrdio i nažalost o njegovim presudama se sve manje govori, prašina zaborava pada po njima dok se neki drugi narativi nameću, što je potvrdila i odluka paljanskog rukovodstva protiv Vuka Draškovića.

Čega se to boji paljansko rukovodstvo i šta to nanosi štetu ovoj maloj bosanskohercegovačkoj opštini, udaljenoj svega 20-ak kilometara od Sarajeva?

Vatreni zid oko Sarajeva

U haškoj presudi Radovanu Karadžiću sudsko vijeće je utvrdilo da je sasvim jasno da su od samog početka sukoba u BiH političko i vojno rukovodstvo bosanskih Srba, a posebno Karadžić, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević, Biljana Plavšić i Ratko Mladić, uviđali i isticali značaj Sarajeva za sukob u BiH. Grad je bio značajan ne samo zbog onoga što je predstavljao i činjenice da bez njega strana bosanskih Muslimana ne bi mogla imati funkcionalnu nezavisnu državu, već i zbog toga što je imao posebnu važnost za Karadžića, koji je u Sarajevu živio sve do početka rata i smatrao ga svojim gradom. Zbog toga su svi oni, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Plavšić i Mladić, željeli ostvariti kontrolu nad Sarajevom ili njegovim dijelovima, i na to su mnogo polagali tokom čitavog trajanja sukoba.

Upravo zbog tih njihovih želja o zauzimanju Sarajeva, sve vrijeme rata bili su iscrpno informisani o situaciji na terenu, a Karadžić je bio bolje upućen u ono što se događa u Sarajevu nego u bilo kojem drugom dijelu BiH. Vijeće smatra da je bilo opće poznato da su Karadžić, Krajišnik i Mladić bili ti kod kojih se išlo (na Pale) za sva pitanja vezana za Sarajevo.

Vijeće se, također, uvjerilo da interes i angažman Karadžića i drugih političkih i vojnih vođa u događajima vezanim za Sarajevo pokazuju da je kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja u gradu bila rezultat plana koji je potekao od vrha vojnog i političkog rukovodstva bosanskih Srba i da je imala korijene u ideji o podjeli Sarajeva, a grad se mogao podijeliti jedino “vatrenim zidom“.

Već u prvim danima aprila 1992. godine, odmah nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, rukovodstvo bosanskih Srba preselilo se na Pale, gdje su bili Predsjedništvo, Skupština i Vlada tadašnje Srpske Republike.
U Haagu je utvrđeno i da je u aprilu 1992. Nikola Koljević predložio pukovniku JNA Bogdanu Subotiću da formira Ministarstvo odbrane bosanskih Srba. Đerić, predsjednik Vlade, i članovi skupštine bili su upoznati s tim prijedlogom. Subotić je prihvatio taj zadatak, preselio se na Pale i, uz pomoć Ministarstva odbrane SFRJ, počeo da organizuje Ministarstvo odbrane bosanskih Srba.

Početkom maja 1992. Vlada Srpske Republike je na Palama imala republički informativni centar koji je bio povezan s regionalnim centrima veze pod srpskom kontrolom. Centar je radio 24 sata dnevno i primao na desetine izvještaja i telegrama koje je dalje prosljeđivao, uz neviđenu propagandu.

Ciljevi rata

U presudi Karadžiću su presuđeni i strateški (politički) ciljevi, koje je srpsko rukovodstvo usvojilo na Skupštini, a jedan od njih je bio podjela Sarajeva, što je onda predstavljalo temelj za vojna dejstva Vojske Republike Srpske. Vijeće navodi da se Sarajevo eksplicitno pominje u šest od sedam vojnih direktiva koje su izdali Glavni štab i/ili Karadžić. Već u Direktivi br. 1, koju je Glavni štab izdao 6. juna 1992. Mladić je naveo da je VRS “dobila zadatak da ofanzivnim dejstvima (…) popravi operativno-taktički položaj na širem prostoru Sarajeva“.

Mladić je tada Sarajevsko-romanijskom korpusu dao zadatak da “očisti dijelove Sarajeva“ i “presječe ga pravcem“ Nedžarići-Stup-Rajlovac; takođe im je dao zadatak da očiste teren Mojmila, Dobrinje, Butmira i Sokolović Kolonije, kao i da deblokiraju saobraćajnice Sarajevo-Trnovo i Pale-Zlatište. Na dan kad je izdata Direktiva br. 1 Karadžić se sastao s Mladićem, Koljevićem, Krajišnikom, Ostojićem i drugima na Jahorini, gdje su razgovarali o strateškim ciljevima.

Karadžić im je tada rekao: “Mi moramo da vojnički zaštitimo svoje teritorije“, kao i da “rađanje države i stvaranje granica ne ide bez rata“. Nakon toga je Ostojić na mapi pokazao planirane granice države bosanskih Srba, uključujući one oko Sarajeva, rekavši da je plan za Sarajevo da se obuhvati što je više moguće industrije i većina plodnog zemljišta.

U Direktivi br. 3, od 3. augusta 1992. Mladić navodi da je cilj “čvrsto držati Sarajevo u blokadi“, a Sarajevsko-romanijskom korpusu je naredio da “postepeno sužava obruč oko Sarajeva“. U Direktivi br. 4, od 19. novembra 1992. Mladić naređuje SRK-u da Sarajevo i Igman drži u “potpunoj blokadi“ i “steže obruč“.

Sarajevo i okolina predstavljali su težište za operaciju “Lukavac 93“, izloženu u Direktivi br. 5, u kojoj je Mladić dao zadatak SRK-u da mora “stvoriti uslove za ovladavanje Sarajevom“. U direktivi je objasnio da je VRS dobio zadatak da spriječi zauzimanje objekata namjenske industrije i deblokadu Sarajeva. Zatim je Vrhovna komanda VRS izdala Direktivu br. 6, koju je Karadžić potpisao u novembru 1993. i u kojoj je VRS-u naredio da stvori objektivne uslove za ostvarenje “ciljeva rata“, u koje je spadalo i “oslobađanje Sarajeva“, a jedinicama SRK-a da spriječe “deblokadu Sarajeva“. Karadžić je 12. decembra iste godine, izdao i dopunu direktive. U toj dopuni je napomenuo da predstoji nastavak razgovora u Ženevi i naredio VRS-u da zauzme Žuč i Mojmilo “radi stvaranja što povoljnije pozicije za podjelu Sarajeva“.

Koliko je bilo važno zauzeti te kote u Sarajevu, potvrđuje i to što su o njima raspravljali Ratko Mladić, Dragomir Milošević (komandant SRK) i Slobodan Milošević, 13. decembra u Beogradu.

Karadžić: međunarodna zajednica će prihvatiti faktičko stanje

Prema činjenicama utvrđenim u Haagu Neđeljko Prstojević je svjedočio o čestim sastancima s Karadžićem na Palama, na kojima se raspravljalo o vojnoj i političkoj situaciji u Sarajevu, uključujući pitanja logistike i saradnje između civilnih vlasti, VRS-a i MUP-a. Na primjer, na sastanku na Palama 14. januara 1994. kojem su prisustvovali Karadžić, Krajišnik, Mladić, Galić, Dragomir Milošević, Mićo Stanišić, Prstojević i drugi predsjednici sarajevskih opština, kao i komandanti brigada SRK-a, Karadžić je rekao da je svrha sastanaka razgovor o vojnoj i političkoj situaciji u Sarajevu.

Na tom sastanku Karadžić je naglasio da “u Sarajevu Muslimani ne smiju imati ni jedan uspeh“, i da Srbi moraju obezbijediti put Ilidža-Lukavica, kao i pobijediti Muslimane u Sarajevu, pošto će međunarodna zajednica prihvatiti faktičko stanje. Nakon što je više komandanata brigada SRK-a referisalo o situaciji na frontu, Mladić je rekao da Sarajevo predstavlja strateški cilj broj jedan, koji se može riješiti vojnički, a ne politički. Zatim je govorio Krajišnik, koji je insistirao na tome da Srbi moraju zadržati Sarajevo i rekao da se cijelo Sarajevo mora uzeti, jer na malom prostoru ne mogu biti dva gospodara i ono se ne može podijeliti s Muslimanima.

Karadžić se složio s Mladićem da će “Muslimani klonuti u Sarajevu“ i naložio učesnicima sastanka da se postaraju za to da Muslimani nastave da trpe poraze i osjećaju se inferiornim.

Na sastanku Vrhovnog saveta odbrane SRJ, održanom u Beogradu, 28. novembra 1995, Slobodan Milošević je izrazio zabrinutost povodom Mladićevog ponašanja i prisutne na sastanku izvijestio o sljedećem: “Mladić izjavljuje pre dva dana: 'Ne damo mi što pripada Srbima, Srbima pripada Sarajevo!' Molim vas, kada su Srbi u ovom veku bili većina u Sarajevu? Kada? (…) Dobili su deo Sarajeva – jugoistočni deo; tražili su da ceo sarajevski distrikt bude potpuno izdvojen, a u sarajevski distrikt uključuje se i opština Pale... Sve smo to 'izvadili'; izvadili smo Pale, pa Lukavicu, Vrace, Vojkoviće, zatim dole prema Trnovu i ostali deo – tamo gde Muslimani čine ogromnu većinu!“

U Sarajevu je dnevno ginulo 14-15 civila

Prema onome što je utvrđeno u Haškom tribunalu Sarajevsko-romanijski korpus koji je držao Sarajevo pod opsadom skoro četiri godine, imao je oko grada oko 300 komada teškog naoružanja, kalibra od 14,5 do 152 mm, uključujući višecijevne bacače raketa.

Ratko Mladić je 12. maja 1992. na Skupštini bosanskih Srba rekao da se Sarajevo ne može zauzeti “pljuckanjem iz minobacača ili iz neke haubice po njemu“, te da ako bosanske Muslimane žele prinuditi na predaju, onda je potrebno oko Sarajeva gusto načičkati 300 topova, uključujući bacače raketa. Prema tome, počev od rane faze sukoba, SRK je raspolagao velikim količinama artiljerije i teškog naoružanja, od kojeg je najveći dio bio usmjeren prema gradu.

Kontrola nad artiljerijom i minobacačima SRK-a vršena je, kako je utvrdio Haški tribunal, s “najvišeg nivoa“ zbog pomne pažnje koju su sredstva javnog informisanja posvećivala Sarajevu; shodno tome, naređenja s Pala, a posebno onda koja su dolazila od Mladića, prosljeđivana su direktno komandantu SRK-a kroz kanale veze; “akteri nižeg nivoa“ na terenu su imali slobodu da djeluju tako što će koristiti svoje oružje u svakoj prilici kako bi stvorili klimu terora u Sarajevu.

Po svjedočenju pripadnika UN-a u Haagu, u junu 1993. na Sarajevo je u prosjeku padalo po 1.000 granata dnevno, a ponekad i do 2.000. Sve do završetka sukoba, SRK je konstantno vršio granatiranje. U prosjeku je tokom cijelog rata svakog dana ispaljivano nekoliko stotina granata na Sarajevo, posmatrači UN-a su neki dan smatrali mirnim ukoliko bi na grad palo stotinjak razornih granata, dok bi na prilično aktivan dan palo 400 do 500 granata, a na izuzetno aktivan dan bi palo preko 600 granata. Po svjedoku Moleu iz UN-a, u prosjeku, svakog dana u Sarajevu je ginulo po 14 ili 15 civila. Prema njegovim riječima, u situacijama kada Srbi ne bi uspjeli da ostvare svoj cilj bilo gdje u BiH, opšta je predodžba bila da će zbog toga ispaštati Sarajevo.

Jeremy Bowen, novinar koji je izvještavao iz Sarajeva u periodu od jula 1992. do 1995. godine, u svom je svjedočenju izjavio da su se u gradu gotovo bez prestanka čuli pucnjava i eksplozije. On je izvještavao o mnogim slučajevima granatiranja tokom svog boravka u Sarajevu, koje je i lično vidio, i izjavio je da su granate mogle pasti svugdje i u svakom trenutku, pa čak i na groblja dok su na njima obavljane sahrane.

Snajperima protiv – civila

Osim granatiranjem, koje je uništavalo grad i ubijalo civile, politički ciljevi rukovodstva s Pala, realizirali su i snajperskim djelovanjem, ubijajući svakodnevno civile, mešu kojima i djecu.

Sudsko vijeće se uvjerilo da dokazi pokazuju van svake razumne sumnje da to što su vojnici SRK-a namjerno gađali civile iz snajperskih pušaka nije bilo naročito neobično na sarajevskom bojištu. To je, u stvari, bilo stalna pojava, dešavalo se gotovo svakodnevno i trajalo je bez jenjavanja tokom cijelog sukoba. Sarajevski civili su bili gađani dok su nosili vodu, hodali po gradu i koristili javni prevoz (posebno tramvaje).

Pored toga, iz snajperskog oružja su gađana djeca dok su se igrala pred svojim kućama, šetala sa svojim roditeljima ili pješačila kući iz škole, pa čak i dok su vozila bicikl. Činjenica da je UNPROFOR morao da postavi zaklone protiv snajpera širom grada i da formira jedinicu za suzbijanje snajperskih dejstava koja je, s vremena na vrijeme, razmjenjivala vatru sa snajperistima SRK-a, predstavlja jasan dokaz za to. Dokazi pokazuju da je SRK koristio snajperske puške za koje su i Galić i Milošević priznali da su bile u arsenalu korpusa. Vojnici SRK- a su koristili i mitraljeze, koji su im omogućavali da gađaju ciljeve na mnogo većim udaljenostima nego što je to normalno bilo moguće sa snajperskim puškama.

Kako bi gađanje civila bilo što uspješnije SRK je imao specijalizovane snajperske jedinice ili odjeljenja kojima je komandovano na nivou bataljona ili na višem nivou.

Treba podsjetiti i da su Pale već 8. maja 1991, na inicijativu Regionalnog odbora SDS-a, najavile povezivanje u SAO Romaniju. U novembru 1991. Srbi su iz nekoliko vojnih objekata počeli tajno noću dijeliti oružje lokalnom srpskom stanovništvu. Već početkom 1992. na Palama su počele operisati paravojne grupe, među kojima i jedinica kojom je zapovijedao Radomir Kojić, specijalna jedinica kojom je zapovijedao Rajko Kušić, kao i šešeljevci. Krajem aprila ili početkom maja 1992. pripadnici Arkanove jedinice, koju je predvodio čovjek s nadimkom Čarli, takođe su došli na Pale i smjestili se u hotelski kompleks Panorama. U maju i junu 1992. na Pale je stigla veća količina vojne opreme i velik broj vojnika, kao i dodatni broj pripadnika paravojnih formacija.

Opljačkani muslimanski novac nosio se Karadžiću na Pale

SDS je u opštini Pale imao “apsolutnu vlast“, a od marta 1992. Pale su bile pod kontrolom srpskih snaga. Radovan Karadžić je od 1992. do 1995. koristio tri lokacije na Palama kao svoju kancelariju: zgradu Kikinda, zgradu zvanu Mali Dom, smještenu u hotelskom kompleksu Panorama, i upravnu zgradu fabrike Famos. Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić boravili su u hotelskom kompleksu Panorama.

Pripadnik Arkanove jedinice, Vojkan Đurković, koji je radio kao operativac SDS-a na terenu u Bijeljini, obilazio je muslimane sa spiska i oduzimao im imovinu. Spisak je sastavio SDS uz Mauzeorvu pomoć a na njemu su bili muslimani koje je trebalo protjerati, kao i imućniji muslimani. Milorad Davidović je u svom svjedočenju u Haagu rekao da se prikupljeni novac slao Karadžiću i Krajišniku na Pale, kao i da se Đurković hvalio da je išao kod njih na Pale i nosio im novac koji su otimali od Muslimana.

Skupština opštine Pale nikad se nije ogradila ni od jednog ratnog zločinca presuđenog u Haagu, počev od Karadžića, Krajišnika, Plavšićke… do Ratka Mladića, jer to, očito, ne ”nanosi ogromnu štetu opštini“, što ustvari savršeno govori o rukovodstvu ove bosanskohercegovačke opštine, koja će bez obzira na sve odluke i zaključke koje donosi u historiji ostati zabilježena kao sjedište Karadžića i Skupštine i Vlade koji su osmišljavali, usvajali i realizirali zločinačke planove tokom rata devedesetih, odnosno sve zločinačke planove za opsadu Sarajeva i ubijanje civila, među kojima i djece.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.