Od napada Rusije na Ukrajinu Evropljani su počeli raspravljati o svojoj zavisnosti o zemljama koje ne dijele njihove vrijednosti. Rasprava je prožeta kajanjem zbog bliske saradnje s ovim zemljama u prošlosti. Šta je s Turskom? Turska je zemlja koja je proteklih godina često u zapadnim medijima ocjenjivana negativno. Uglavnom jer brojne odluke i izjave Ankare nisu dočekane s odobravanjem u zapadnim državama i javnosti.

U najnovijem “Izvještaju o Turskoj”, objavljenom prije dvije sedmice, Evropska komisija je kritizirala političko usmjerenje Turske: “Funkcioniranje turskih demokratskih institucija je i dalje ozbiljno narušeno. Nastavljeno je demokratsko nazadovanje i duboka politička polarizacija.”

Tursko ministarstvo vanjskih poslova oštro je reagiralo na izvještaj, optužujući EU za “nedostatak strateškog pristupa i vizije” i za “pristrani stav” prema Turskoj.

Težnje Ankare za većom ulogom na globalnoj sceni prati njena sve agresivnija nacionalistička retorika prema zapadnim partnerima. Danas Turska, kandidat za pristupanje Evropskoj uniji, nije ono što Zapad od nje želi, ali je i dalje važan igrač u globalnoj politici.

Deutsche Welle navodi nekoliko razloga zašto zapadne metropole ovise o Ankari.

1. Turska je posrednik s kojim razgovaraju i Moskva i Kijev

Ruski agresorski rat u Ukrajini Turskoj je pružio diplomatsku priliku. Već u prvim danima invazije Turska se pojavila kao nezamjenljivi posrednik između Rusije i Ukrajine, pošto zapadne zemlje nisu pokazale entuzijazam za razgovore s Rusijom. Ankara ima dobre odnose i s Moskvom i s Kijevom – što je rijedak slučaj u današnje vrijeme.

Tako je Turska počela djelovati kao kanal za rješavanje velikih problema, kao što je izvoz žita iz ukrajinskih luka, o kojem svijet u dobroj mjeri ovisi. Ukrajina je prije rata bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika pšenice, kukuruza, ječma i suncokretovog ulja. Sporazum između Rusije i Ukrajine, koji je omogućio izvoz žitarica, potpisan je uz posredovanje Turske i Ujedinjenih naroda u julu u Istanbulu.

Osim toga, Turska sve do danas važi kao najvjerovatnije mjesto budućih mirovnih pregovora između dvije strane.

2. Saveznik čije je zeleno svjetlo apsolutno nužno

Turska je članica NATO-a od 1952. godine. Činjenica da čini drugu po veličini vojsku alijanse, iza Sjedinjenih Država, Turskoj daje status glavnog faktora sigurnosti u transatlantskom savezu. Smještena na jugoistočnom krilu alijanse, Turska je u osnovi granica NATO-a prema Siriji, Iraku, Armeniji, Azerbajdžanu, Gruziji i crnomorska granica prema Ukrajini i Rusiji.

Trenutno Švedska i Finska pokušavaju uvjeriti Tursku da pristane na njihov ulazak u NATO. Da bi neka nova država mogla postati članica NATO-a, potrebno je odobrenje svakog pojedinačnog saveznika. Turska i Mađarska su trenutno jedine dvije zemlje koje nisu odobrile pristupanje dvije nordijske države alijansi.

Prošle sedmice je novi premijer Švedske Ulf Kristersson napisao pismo turskom predsjedniku Erdoganu, tražeći sastanak na kojem bi razgovarali o tom pitanju. Sastanak će biti održan u Ankari. Turska optužuje Švedsku i Finsku da su sigurno utočište za članove Radničke partije Kurdistana (PKK) koju su Ankara, ali i Washington i Brisel, stavili na listu terorističkih organizacija. Turska poziva Stockholm i Helsinki da turskim vlastima isporuče navodne članove PKK.

3. Faktor pristupačne sigurnosti

Sve veći uspjeh odbrambenih investicija Ankare čini Tursku dodatno važnom za Zapad. Uspon turske odbrambene industrije učinio ju je važnim igračem koji direktno utječe na zapadne interese. Naoružane bespilotne letjelice Bajraktar TB-2 turske proizvodnje pokazale su se kao vrlo efikasne u više sukoba proteklih godina. Prema izvještaju Akademije Bundeswehra za sigurnosnu politiku (BAKS) iz 2021. godine, turski dronovi odigrali su odlučujuću ulogu u pobjedi Azerbajdžana u Nagorno-Karabahu.

Danas oni igraju veliku ulogu i u ratu u Ukrajini jer su navodno pomagali ukrajinskoj vojsci u odbrani teritorija od ruskih snaga. Ukrajinski predsjednik Zelenski prošlog mjeseca je odlikovao Haluka Bajraktara, glavnog direktora kompanije Bajkar, proizvođača drona Bajraktar, zahvalivši Turskoj na podršci Ukrajini u ratu.

Niska cijena Bajraktara čini Tursku jedinstvenim partnerom za zemlje koje sebi ne mogu priuštiti skupu vojnu opremu ili istraživanja, ali traže alternativu. Prema navodima Njemačkog instituta za međunarodnu politiku i sigurnost pri Fondaciji nauka i politika (SWP), prodaja oružja Africi “naglo raste i čini Tursku sve većim dostavljačem oružja na kontinentu”.

4. Ključni igrač u ranjivosti Evrope

Činjenica da Turska graniči s mnogim zemljama na jugu i istoku ne samo da joj pruža kapacitete u pogledu njene odbrambene politike već i u pogledu ranjivosti Evropske unije kada je riječ o migracijskoj politici. Erdogan je u prošlosti više puta prijetio Briselu, Berlinu i drugim evropskim metropolama “otvaranjem vrata”, što bi tehnički značilo da bi izbjeglice tada imale otvoren pristup Evropi.

Prijetnje Ankare su objektivno donijele rezultate jer je 2016. sklopljen sporazum o izbjeglicama između EU i Turske. On predviđa isplatu šest milijardi eura Turskoj, a zauzvrat bi Turska zbrinula izbjeglice na svom teritoriju.

5. Zemlja s lojalnom dijasporom

“Više od 60 posto Turaka u Njemačkoj glasalo je za Erdogana.” Ovako su brojni njemački mediji 2018. prokomentirali tadašnje izbore u Turskoj. Činjenica je da je značajan postotak turske zajednice u Njemačkoj privržen turskoj državi. Čak se i svjetski poznati nogometaš Mesut Özil, koji je bio uspješan reprezentativac Njemačke i dobio nagradu za integraciju, fotografirao s Erdoganom.

Druga komponenta pitanja je domaća sigurnost. Prema navodima njemačkog Saveznog ureda za zaštitu ustava, postoji više radikalnih ideologija koje prijete njemačkom ustavu, a potječu iz Turske. Pored islamističkih grupa, u Njemačkoj su organizirani i ultranacionalistički “Sivi vukovi”, simpatizeri kurdske PKK, kao i lijeve ekstremističke grupe koje su pod nadzorom državnih službi. Događaji u Turskoj utječu na dinamiku između ovih grupa. A u nekim slučajevima i turska država direktno utječe na te organizacije. Posebno kada je riječ o Sivim vukovima.

6. Turska kao središte za distribuciju plina

Uz sve ove tačke, Turska bi možda mogla poslužiti kao rusko plinsko čvorište za evropske potrošače. Vladimir Putin je prije dvije sedmice predložio preusmjeravanje plina iz Sjevernog toka u Tursku. Moskva je spremna u saradnji s Turskom osnovati novo središte za distribuciju, odakle bi onda Evropa kupovala ruski plin.

Sve u svemu, usprkos kritikama zapadne javnosti, Turska ostaje težak, ali nezaobilazan partner Zapada.