Selo Bistarac nekada jedno od najbogatijih mjesta između Tuzle i Lukavca, danas broji tri puta manje stanovnika nego prije rata. Kuće lijepe, izgrađene, ali sve praznije. Mirko Lukanović u Bistarcu živi od svog rođenja. Pamti dane kada je ovo bila najpesrpektivnija mjesna zajednica, ali i sa tugom govori o današnjim prilikama.

"Ovdje ove kuće, tu su sve po dvoje. Moja kćerka je u Osijeku. Tamo je završila faks i radi. Problem je ovdje što završiš školu i odeš na Biro, možeš zaraditi mirovinu na Birou. Moja kćerka je tamo završila, mi smo odnijeli cvijeće i čestitali, ona je sutradan krenula na posao. Posao je glavna egzistencija", kazao je on.

Božo Tomić kao jedan od mlađih pomaže ljudima u selu u nabavci hrane, vodi ih liječnicima, a i sam je svoje dvoje djece i unučad ispratio na Zapad. Četiri godine proveo je u obrani zemlje i kaže za ovakvu državu se nije borio.

"Nije to samo u Bistarcu, nego i u drugim mjesnim zajednicama. Neki dan sam bio u Tabacima, prošli smo autima, nema žive duše. Ovim našima je lakše jer imaju putovnice, pa lakše odlaze. Ostaju ovi stariji, bolesni iznemogli", kazao je.

Zanimljivo je kako ovi ljudi danas razmišljaju, sada prednost vide u blizini Aerodroma jer im djeca iz Austrije, Njemačke Švicarske mogu češće dolaziti, a hvale i blagodeti mobilnih aplikacija i video poziva. Ipak, oni koji su ostali trude se svoje mjesto činiti živim.

Ova pitanja odlaska ljudi nikome nisu važna, a najmanje donosiocima odluka koji su do prije nekoliko dana, u vrijeme izborne kampanje obećavali kule i gradove.

Više u prilogu BHRT-a.