Mladen Dulić, Neira Odobašić, mladi zaposlenik Federalne uprave policije, zaposlenik Općine Novo Sarajevo, samo su četiri tragedije koje su protekle sedmice potresle Bosnu i Hercegovinu i koje su, da je društvo obratilo pažnju, nisu morale desiti.

U FBIH u 2021 godini registrovano je ukupno 177 slučajeva samoubistava, koja generalno spadaju u vodeće nasilne smrti u ovom bh. entitetu. U našoj zemlji je najučestaliji način izvršenja samoubistva vješanjem i samoubistvo iz vatrenog oružja.

Iako procentualno ne spadaju u kategoriju koja više čini samoubistva, u proteklom periodu najviše je mladih diglo ruku na sebe, stoga smo razgovarali sa specijalistom traumatske psihologije Markom Romićem koji je za "Slobodnu Bosnu" komentirao kakva je to opća slika društva u kojem imamo tako poražavajuće podatke.

"Naše društvo je, već godinama, u dubokoj krizi. Ta kriza vidljiva je u svim njegovim segmentima, ekonomskom, socijalnom, političkom, kulturnom, psihološkom. U takvim uvjetima poremećenih odnosa i vrijednosti mnogi pojedinci ne uspijevaju naći način da opstanu u čisto biološkom, a potom i u ekonomskom, socijalnom, psihološkom smislu", kaže Romić.

Nema pravila

Radeći sa različitim profilima ljudi, Romić nam otkriva da je primijetio da na sebe najčešće dižu ruke oosobe koje su duži vremenski period u ozbiljnoj depresiji, osobe koje su preživjele teška traumatska iskustva, osobe koje boluju od teških bolesti i slično.

"Ali neke od osoba koje su počinile samoubojstvo, a koje sam imao priliku susresti u svome radu ili sam ih poznavao kao susjede i poznanike, ničim nisu davali razloga za sumnju da će počiniti suicid. Dakle, čini se da nema nekog pravila u klasificiranju tih ljudi", navodi nam.

S Romićem smo komentirali kako se često iznenadimo da je počinila samoubistvo osoba koja je uvijek bila vedra, nasmijana, nije odavala nikakve znakove da bi do takvog nečeg moglo doći, pa danas govorimo da jedni drugima ne posvećujemo dovoljno pažnje. Pitali smo ga na kakve osobe u svom društvu trebamo najviše paziti i postoje li ipak neki znakovi koji nam mogu razotkriti da neka osoba pati.

"Posebno trebamo paziti na one za koje znamo da su bili izlagani ili su trenutno izloženi ozbiljnijim problemima i pri tome pokazuju znake depresivnosti. Neke od njih otvoreno najavljuju da bi mogle počiniti samoubojstvo i o takvima uvijek treba povesti računa, iako se, srećom, te njihove najave često ne obistine", pojašnjava nam.

Biti solidarniji

Samoubistvo je glavni uzrok prerane nasilne smrti koji se može spriječiti, a pod utjecajem je psihosocijalnih, kulturnih i ekoloških faktora rizika na koje se može djelovati. Postoje jaki dokazi koji ukazuju da adekvatna prevencija može smanjiti stopu samoubistava. Stoga nas je zanimalo šta mi kao društvo generalno možemo učiniti da radimo na poboljšanju općeg mentalnog zdravlja, a šta za osobe koje su nam bliske i imaju tih problema.

„Kao društvo mogli bismo biti solidarniji. Svugdje oko nas su ljudi u neimaštini, ljudi koji gladuju ili nemaju odjeću i obuću, nemaju za osnovne potrebe, a mi, veliki broj nas, istovremeno bacamo velike količine hrane i drugih potrepština. Mogli bismo biti otvoreniji i pokazivati više interesa za ljude oko nas.“

Zanimalo nas gdje Romić vidi osnovni problem sve učestalijih tragedija koje imamo, te gdje su i u čemu zakazale institucije.

„Ima više čimbenika koji zajedno dovode do tih problema. Mi danas živimo na ruševinama sustava kojeg smo razorili ratom. Ovo što imamo sada, i općenito iza rata, teško se može nazvati sustavom. Ako u svemu ovome i ima neki sustav, to je sustav izvrnutih vrijednost, sustav koji razara svoje vlastito tkivo, a to je narod, običan čovjek. Veliki broj pojedinaca i obitelji živi u vrlo teškim uvjetima, mnogi u siromaštvu. To svakako doprinosi produciranju problema na planu mentalnog zdravlja. Ono što je poseban problem je beznađe. Ljudi su izgubili nadu u bolje sutra. Za mnoge je jedina nada odlazak iz zemlje. Institucije nisu pokazale spremnost i sposobnost da iskoriste sve potencijale koje imamo. Mislim na ljudske i prirodne potencijalne. Ne vidim da je ikome uopće stalo do općeg dobra. Premalo je institucija i pojedinaca koji istinski žele i rade za opće dobro. Mnogi se kunu u narod, u njegove interese i interese zemlje. U stvarnosti, pokazuju da im uopće nije stalo niti da razumiju bitne činjenice o toj zemlji i narodu.“

Kome se obratiti za pomoć?

U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstven broj telefona kojeg mogu pozvati osobe koje razmišljaju o suicidu. Kome se osobe koje imaju suicidalne misli ili problema sa depresijom i drugim sličnim bolestima mogu ili trebaju obratiti?

„Sve takve osobe imaju barem nekoga u blizini kome se mogu povjeriti. Ne mora to nužno biti stručna osoba. Dobra volja i namjera, te zdrav razum, često su odlični preventivni faktori. U nedostatku takvih osoba, tu su naš sustav obiteljske medicine, ljekari koji će te osobe dalje usmjeriti prema stručnjacima kao što su psiholozi, psihijatri, psihoterapeuti.“

Zanimalo nas je da li takve osobe uopće mogu biti svjesne da imaju neku dijagnozu, može li se klik u glavi desiti samo "preko noći".

„Ima raznih primjera. Mnogi su svjesni da imaju problem na tom planu. Neki nisu ili nisu u dovoljnoj mjeri.“

Za kraj, zamolili smo psihologa Romića da nam pojasni koji su simptomi tog unutrašnjeg sagorijevanja na koje svi trebamo obratiti pažnju.

„Ima više simptoma unutarnjeg sagorijevanja. Svi oni mogu se svrstati u nekoliko grupa. Tako možemo razlikovati probleme na tjelesnom planu, kao što je npr. zamor, iscrpljenost, bolovi u različitim dijelovima tijela. Potom možemo govoriti o simptomima na kognitivnom planu kao što su manjak koncentracije, pojačana zaboravnost, smanjene sposobnosti racionalnog razmišljanja itd. Tu si i problemi na emocionalnom planu kao razdražljivost, emocionalna otupljenost, pojačana plačljivost, strah itd", prokomentirao je specijalista traumatske psihologije Marko Romić za "Slobodnu Bosnu".

(S. Hodžić)