Piše: Hajrudin Somun

(Ovo što ću napisati ne bih preporučio onima koji za sve nevolje svijeta, pa i ono što se događa na Balkanu i Bosni, okrivljuju Ameriku, a ne sebe i svoje bližnje).

Upravo tako je stajalo iznad kolumne koju sam na ovim istim stranicama napisao, skoro će deset godina od tada, kada je na početku drugog mandata predsjednika Baracka Obame palicu američke vanjske politike John Kerry preuzeo od Hillary Clinton.

Da je i on dobro poznavao Bosnu i Hercegovinu, pokazivao je više puta, zalažući se da se u paketu proširenja NATO-a na Istok ne ispušta Bosna.

Kerry je čak bolje i od svoje prethodnice znao da definiše pravo stanje i probleme Bosne i Hercegovine, kada je rekao: “Na neki način, bosanska politička sadašnjost je zatvorenik prethodnog sporazuma (mislio je na Dayton) koji bi morao biti modifikovan.”

Zamolio sam Oslobođenje da onaj moto i ovog puta ponovi. I da nije Sven Alkalaj u UN-u dolio ulje na vatru, koje ima već dosta da se lako širi poput požara koji nam donose klimatske promjene, imao sam za to dovoljno povoda.

Već smo navikli i na poplavu antiamerikanizma koja se prelijeva iz Moskve u Beograd i Banjaluku, još više nadošlu poslije ruske invazije na Ukrajinu. Prekjuče je Milorad Dodik za američkog ambasadora u Sarajevu Murphyja rekao da prelazi granicu “ne samo dobrog diplomatskog ponašanja već i lične pristojnosti”. Nego se i s drugih strana u svemu što se događa u BiH vide prsti Amerike. Pa se i pretjeruje.

Već odavno mi smeta kad neko predvidi kako će Bošnjaci, ako se ovako nastavi, doživjeti sudbinu Kurda i Palestinaca. Prošlog ljeta su tekst crnogorskog pisca i nekompromisnog intelektualca Andreja Nikolaidisa, prvobitno objavljen na portalu slobodna-bosna.ba, prenosili razni mediji, u kojem kaže: “U prekompoziciji Zapadnog Balkana, koja još uvijek ne podrazumijeva i teritorijalne promjene, no itekako podrazumijeva političku intervenciju koja je zamišljena kao ono što će izazvati efekat jednak teritorijalnoj prekompoziciji, Bošnjacima i Crnogorcima pripala je osobita čast da dobiju zahtjevnu ulogu balkanskih Palestinaca i Kurda... Crnogorci su ulogu dobili zato što ih je malo i, po mišljenju komšija i njihovih zapadnih prijatelja, imaju višak zemlje. Bošnjaci zato što su muslimani. I što ih nije malo. A sutra će ih biti još više.” Još u aprilu 2021. Nikolaidis je takođe, u nekoj emisiji uživo na Facebooku, rekao da će “oni koji zagovaraju nove podjele na Zapadnom Balkanu, u slučaju da u tome uspiju, od Bošnjaka i Crnogoraca napraviti nove Palestince i Kurde na području Balkana”. Na naučnoj tribini u Konjicu 2015, povodom 25. novembra - Dana državnosti BiH, ratni komandant Sefer Halilović je rekao: “Bez države, bićemo Kurdi ili Palestinci.”

Volim tog hrabrog momka Nikolaidisa čitati. On se ne boji kritike, čak ni prijetnji. Dobro poznaje šta se sve zbiva na Balkanu, posebno u svojoj Crnoj Gori i našoj Bosni i Hercegovini. Bolje od mene, ali svoj sam radni životni vijek proveo više izvan Bosne, pa bolje poznajem upravo Kurde i Palestince kojima se bavim preko pola vijeka. Zato ne bih išao dotle da vidim budućnost svoje domovine u njihovoj prošlosti ili sadašnjosti. Ima, svakako, i nekih sličnosti. Zajednička im je sama pripadnost oblastima svijeta - Srednjem istoku, Kavkazu i Balkanu - na kojima su se sukobljavali, obračunavali i na račun malih naroda naplaćivali svoje interese velika carstva ili moderne velike sile.

Da ne idem dublje u prošlost, podsjetiću da su ovih nekoliko godina obilježene stogodišnjice prekrajanja granica u sva tri regiona nakon sloma Austro-Ugarske i Osmanske imperije. Pa je istorijska Palestina potpala pod britanski mandat, ali daleko da ga poredim sa mandatom OHR-a u današnjoj BiH, jer je onaj propao i ukinut formiranjem države Izrael. Kurdima nije dato da imaju svoju državu, nego su rasparčani u četiri države. Ima nešto zajedničko što ni Nikolaidis, ni istoričari ne ističu dovoljno, a trebalo bi još više međusobno da veže BiH i Crnu Goru. I Bosna, mada je nekad bila kraljevina koja je pokrivala pola Jadrana, a Crna Gora, mada je bila šesnaesta nezavisna država na svijetu, podijeljene su među Srbima i Hrvatima i brisane s nove mape Balkana. A Bosna i Hercegovina je postala federalna republika u socijalističkoj Jugoslaviji, da bi i njen četvrti ili peti narod, muslimanski, stekao svoju nacionalnost. I postao jedan od tri, ali najbrojniji narod u nezavisnoj BiH.

U međuvremenu, Palestinci su izgubili povijesnu Palestinu. A i nove Palestine, nastale na onome što od stare nije pokrio ili okupirao Izrael, sve više nestaje. Pogotovo što izgleda da se Netanyahu vratio na čelo izraelske vlade. Kurdi su dizali pobune, sve su ugušene osim u Iraku, gdje su se izborili za federalnu jedinicu Kurdistan. Imaju de facto državnost, ali ne i nezavisnost. Za razliku od BiH, u Ujedinjenim nacijama je Palestina samo zemlja-posmatrač, Kurdi ni toliko. A i jedni i drugi bi mogli postići stalno članstvo samo u nekom novom opštem regionalnom ili čak svjetskom ratu.

Tako u ovom telegrafskom ili tviterskom podsjećanju na improvizirane komparacije između bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka, s Palestincima i Kurdima, dolazim do još škrtijih zaključaka i pitanja. Prvo, kao što ni Bosna nije bošnjačka, ni srpska ni hrvatska, nego Bosna i Hercegovina svih građana, tako i Palestinci većinski pripadaju islamu, ali ne bi mogli opstati bez kršćana. Kurdi bez svojih Asiraca i Jezidija. Kršćani vijekovima, ali i danas bježe od arapskog progona i isključivosti u Kurdistan. Drugo, nije vjerska pripadnost, nego zemljopis Bosne i Hercegovine smetao susjedima. Religija je sekundarni faktor u njihovim trajnim geopolitičkim naporima da njen dio pripoje svojim nacionalnim prostorima. Pri ovome se treba sjetiti Vukovara ili Mostara iz ratova 1990-ih. Treće, kad Nikolaidis kaže “glede ovoga što su zapadnjaci naumili učiniti Bosni i Bošnjacima”, i da su “Muslimani danas žrtva brutalne zapadne biopolitike”, trebalo bi precizirati o kojem Zapadu se radi. Brutalnosti je bilo, ima je i danas prema muslimanima u Evropi, ali mnogo manje nego u Americi ili njenoj politici prema Bosni, kao i prema Palestincima i Kurdima. Razlika između Joea Bidena predsjednika i potpredsjednika upečatljiv je primjer kako Ameriku kao vodeću silu svijeta vode mnogo više interesi nego moralna, humanitarna načela. Takođe se prisjetiti da ne bi bilo ni Daytona, kakav je da je, da ne bi Amerikanaca. Da smo bili prepušteni Evropljanima.

A glede Nikolaidisovog zaključka kako su “Bošnjaci, iz nekog samo njima znanog razloga, odbili da nestanu”, čuvam jedan komentar na izjavu predsjednika Srbije Tomislava Nikolića iz 2014. da je “sve više očigledno da BiH ne može da opstane”. Ovako glasi: “Biće, moj Beglerbeže Bosne, bila je prije vas, a biće poslije vas! Nismo mi ovdje Arapi, Kurdi ili Palestinci!”

(Oslobođenje)