MILORAD POPOVIĆ: Hoće li nestati crnogorska nacija i građanska Crna Gora? (II dio)

U gradovima gdje je velikosrpka koalicija na vlasti: Nikšiću, Budvi, Herceg Novom, Kotoru – uskoro će se isto dogoditi u Podgorici – stvaraocima crnogorske nacionalnosti onemogućeno je predstavljanje u javnom prostoru.

  • Regija

  • 09. Nov. 2022  09. Nov. 2022

  • 0

Piše: Milorad POPOVIĆ (Antena M)

Pretvaranje  Crne Gore u treći srpski entitet

Ideološki i propagandni štabovi u Beogradu koji su se bavili destrukcijom crnogorske nacije i građanskog bića Crne Gore dobro su proučili svoje greške ali i brojne slabe tačke suverenističkog bloka. Naime, shvatili su da ne mogu strateški preokrenuti situaciju ukoliko ne uspiju dio nominalnih suverenista pridobiti  na svoju stranu. Glavna operacija za strateško preoblikovanje i stvaranje velikosrpske većine počela je osnivanjem Foruma 2010, čiji su glavni pokretači bili Miodrag Perović, Željko Ivanović i Žarko Rakčević. Tako je Srbija, pored SPC, dobila drugi moćni političko- propagandni stub, čiji je glavni zadatak bio kriminalizovati sve viđenije zagovornike crnogorske nacionalne i državne emancipacije, premda su vlasnici koncerna Vijesti i Rakčević i sami pripadali uskoj grupi postkomunističkih tajkuna. Strašću i upornošću tipičnoj za konvertite, zamjenom teza stavljali su znak jednakosti između novobogataša i ostalih indipendista koji su iz etičkih, ideoloških ili racionalnih razloga podržavali crnogorsku državnu nezavisnost, samobitnost crnogorske nacije i građansko ustrojstvo države.

Kad su konačno osvojili vlast 30. avgusta 2020. godine glavni velikosrpski štab, u kojemu su participirali političari, propagandisti, diplomate, kaluđeri i obavještajci, imao je spreman plan za potpunu ideološku, kulturno-prosvjetnu, medijsku, vanjskopolitičku preobrazbu Crne Gore. Velikosrpsku obnovu simbolički je u manastiru Ostrog inaugurisao mitropolit Amfilohije, velikosrpski guru, koji je uz Miodraga Perovića bio  najuticajniji akter urušavanja suverene, sekularne, multikulturne Crne Gore. Ukoliko ima života poslije smrti, kako je podučavao i Amfilohije, i susretnu se dva plemenika iz Morače među uzvišenim duhovima srpstva, jerej SPC i doktor matematike s Lomonosova, biće ponosni na impresivna  postignuća svojih sljedbenika. Predugačak je spisak  pregnuća „novih apostola“, i navešću samo ona najupečatljivija.

Poništen je Zakon o slobodi vjeroispovijesti i potpisan tzv. Temeljni ugovor, u kojemu je cjelokupna pravoslavna sakralna baština Crne Gore, stvarana u nezavisnoj Crnoj Gori do 1918. prepisana Beogradskoj patrijaršiji.

Na svim ključnim mjestima u kulturi i prosvjeti imenovani su radikalni srpski nacionalisti.

Za rektora Univerziteta Crne Gore izabran je vlasnik proruskog portala, jedan od glavnih ideologa velikosrpstva u Crnoj Gori.

Preuzeli su Radio-televizuju Crne Gore, koja je postala dio beogradskog propagandnoga stroja.

U međuvremenu je Beograd preuzeo potpunu dominaciju u medijskom prostoru, kupovinom i instaliranjem novih privatnih medija.

Velikosrpski kulturtregeri preuzeli su potpunu kontrolu nad nacionalnim kulturnim institucijama, umjetničkom produkicijom, festivalima, konkursima za umjetničko stvaralaštvo.

U gradovima gdje je velikosrpka koalicija na vlasti: Nikšiću, Budvi, Herceg Novom, Kotoru – uskoro će se isto dogoditi u Podgorici – stvaraocima crnogorske nacionalnosti onemogućeno je predstavljanje u javnom prostoru.

Državni budžet za kulturu umanjen je tri puta, a subjekti koji afirmišu crnogorsko stvaralaštvo na javnim konkursima Ministarstva kulture marginalizovani su, i njihove organizacije su pred gašenjem.

Crnogorski PEN centar i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika od 30 avgusta 2020. godine nijesu dobili nijedan euro iz državnog budžeta za redovne djelatnosti, književne prezentacije, izdavaštvo. S druge strane srpskim književnim udruženjima novac se dodjeljuje iz budžetskih rezervi!

Klerikalizacija i srbizacija javnog školstva provodi se i na taj način što je Ministarstvo prosvjete izdalo nezakonite dozvole za pokretanje dvije vjerske gimnazije, pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Za svetosavsku gimnaziju u Podgorici država je izdvojila budžet koji pedeset puta premašuje potporu izdavačima za publikovanje recentne književnosti s crnogorskim nacionalnim predznakom.

Država Srbija milionskim iznosima finansira Srpsku kuću, koja se osim afirmisanja srpske kulture s jednakom pažnjoim bavi anticrnogorskom kulturnom i političkom propagandom

Pored satiranja duhovne i kulturne  suspstance Crne Gore i Crnogoraca, velikosrpska vlast planski uništava crnogorske privredne i ekonomske resurse, kako bi Beograd  u situaciji potpunog egzistencijalnog beznađa  – prema starom narativu da Crnu Goru Srbija hrani, a Rusija brani – uskočio sa nužnom pomoći u elementarnim potrebama za preživljavanje stanovništva. Prema tom planu likvidiran je Montenegro erlajns, koji je bio od krucijalne važnosti za crnogorski turizam, otjerani su vlasnici Svetog Stefana, elitnog svjetskog turističkog brenda, izvršen je udar na Kombinat aluminijuma, koji je bio najveći privredni izvoznik, pred bankrotom je Elektroprivreda Crne Gore…

Dakle, dvije naizgled šarlatanske vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, napravile su lavovski posao u destruiranju osnovnih atributa crnogorske nacije, građanskog i multikulturnog sklada, osnovnih resursa za funkcionisanje suverene i nezavisne Crne Gore. U međuvremenu su doveli i do potpune blokade vitalnih instiucija, među kojima i Ustavnog suda, kako bi urušavanjem legislative produbili haos i stvorili osjećaj straha i nesigurnosti kod građana.

Za saniranje šteta u političkom i ekonomskom smislu koje su učinjene u samo dvije godine najkompetentnoj vlasti u budućnosti trebalo bi barem tri puta toliko vremena da sanira ova nepočinstva. Nabrojene aktivnosti velikosrpske vlasti u stvari su pripremne radnje za tri najvažnija posla „srpskog sveta“: popis stanovništva, promjenu Ustava i izlazak iz NATO-a. Plan njihovih ideologa je da u međuvremenu, mimo postojećih političkih, kulturnih i duhovnih struktura, formalno ili neformalno, krenu u novu finalnu etapu ujedinjenja  „srpskih zemlja“, čekajući povoljne međunarodne okolnosti, prema kojemu bi osim podjele Bosne i Hercegovine napravljena i kompezacija prisajedinjenja Crne Gore za gubitak Kosova.

Odbrana ili nestanak  

Njegoš u jednom pismu kaže da ljudima treba stalno govoriti o slobodi, a ne o ropstvu. Slobodarski duh koji su Crnogorci vjekovima gajili, mimo drugih naroda, u velikoj mjeri se ugušio u doba komunizma, koji  je zadovoljavao socijalne, egzistencijalne i društvene ambicije većine siromašnih, ali pretencioznih i inteligentnih montanjara. Ovom mentalitetu koji se još i danas nerijetko odaziva na plemensku pripadnost, vlast je privlačna jednako iz lukrativnih razloga koliko zbog časti i glavarskog prestiža. Zato je od vremena knjaza Danila, kad se na Cetinju počela koristiti riječ „pulitika“,  opozicija uvijek bila slaba ukoliko nije bila finansirana i vođena iz  Beograda i Moskve.

I danas opozicija, u kojoj je mnogo iskusnih političara, djeluje smušeno, bez osjećaja za momentum iako se nakon nedavnog poraza na lokalnim izborima nedvosmisleno pokazuje da je svaki parcijalni, stranački odgovor, svako relativizovanje opasnosti od velikosrpskog i ruskog uticaja, u kratkoročnom i dugoročnom pogledu, gubitničko i vodi u potpunu marginalizaciju i beznađe. Zato treba pripremiti teren za akciono jedinstvo svih potencijala u zemlji i inostranstvu koji se zalažu za suverenu i prozapadnu Crnu Goru. U tom kontekstu potrebno je realistički sagledati postojeći stranački mentalitet, navike, interese, naslijeđene zablude i oportunizam, kalkulanstvo pojedinih stranačkih čelnika, kao i razlike u mišljenju o taktici i strategiji među medijskim poslenicima i intelektualcima. Okvir za zajedničko djelovanje treba svesti  na tri ključne vrijednosti: očuvanje multikulturnog građanskog karaktera države; prozapadna i pronatovska orijentacija; uravnotežena regionalna politika koja je okrenuta evropskim integracijama.

Organizovani otpor podrazumijeva kontinuitet djelovanja, proaktivnost i jasno prepoznavanje novih izazova. U tom kontekstu potrebno je stvoriti posebne strukture, koje će se međusobno dopunjavati i koordinisati u tri koncetrična kruga.

1. Uniju za evropsku Crnu Goru, političkih stranaka i pokreta, kulturnih i umjetničkih udruženja, nevladinih organizacija, čija je zajednička platforma suverena, građanska, proevropska i pronatovska Crna Gora.

2. Crnogorski svjetski kongres, koji bi činili politički i kulturni subjekti iz Crne Gore, udruženja iz dijaspore, kao i ugledni pojedinci iz zemlje i inostranstva.

3. Nacionalnu fondaciju  za potporu medijima, kulturnoj i umjetničkoj produkciji.

Političko jedinstvo suverenističkog bloka koji je pobijedio na referendumu za državnu nezavisbnost 2006. godine imalo bi višestruki sinergijski efekat, u moralnom, svjetonazorskom, na koncu i civilizacijskom smislu. S obzirom na ozbiljnost prijetnji osnovnim nacionalnim i građanskim vrijednostima jedino racionalno rješenje je široka koalicija DPS-a, SDP-a, SD-a, stranaka nominalno socijalističke provinijencije, čiji bi neodvojivi dio bila Liberalna partija i Pokret 21 maj, kao i stanke manjinskih naroda.

Problem ovako širokih saveza su različite ambicije, surevnjivosti lidera, procjene pojedinačnih rejtinga, sve dok ne shvate da su svi zajedno osuđeni na marginalizaciju i nestanak ukoliko se ne ujedine. Akciono i strateško jedinstvo ovih subjekata, između ostalog, imalo bi još dvije funkcije: da spriječi stvaranje lažne prozapadne građanske stranke – nalik Abazovićevoj – koja bi odigrala ulogu novog trojanskog konja, kao i da osujeti pokušaj Beograda da stranke nacionalnih manjina, tradicionalne saveznike prozapadnih Crnogoraca, okrene protiv Crne Gore, mameći ih novim fantazmima o promjeni granica, stvaranju  „etnički čistih država“, koje nikad nijesu bile moguće bez novih ratova i ekonomskog, moralnog i civilizacijskog propadanja.

Savez procrnogorskih stranaka svih nacionalnih varijeteta, koji je u procesu državnog osamostaljenja bio od presudnog značaja, prvi put je okrnjen uoči izbora 2020. godine, kada su štabovi za specijalni rat iz Beograda formirali jednu ad hoc stranku sa hrvatskim nacionalnim predznakom, što je upravo bilo presudno da HGI, tradicionalni partner suverenista ne uđe u parlament. Na taj način „srpski blok“ dobio je potrebnu većinu za formiranje vlasti.

Režim Aleksandra Vučića nije se zadržao samo na eliminisanju hrvatske nacionalne manjine iz parlamenta, nego  je u potonjih par godina, paralelno kroz projekat Otvoreni Balkan, stvorio  inovirani Balkanski pakt kralja Aleksandra iz 1934., s novom osovinom Beograd - Tirana. Jedan od glavnih preduslova za stvaranje tog novog saveza  je distanciranje albanskih političkih stranaka od prozapadnih suverenista u Crnoj Gori. U tome su A. Vučić i E. Rama, premijer Albanije, imali djelimičan uspjeh. Podsjetimo se da je prvi put, još od doba Petra Drugog Petrovića Njegoša –  kada su Crnogorci zajedno s Hotima bili planirali osloboditi Podgoricu – neko uspio da okrene dio Albanaca iz Crne Gore protiv  Crnogoraca.

Naime, pojavile su se izvjesne iredentističke tendencije koje personifikuju Nik Đeljošaj i Dritan Abazović, politički nasljednici kralja Ahmeda Zogua, marionete Karađorđevića.  Javno iznesena ideja jednog beogradskog ideologa o podjeli Crne Gore na srpsku i albansku sferu još je  manjinska među crnogorskim Albancima, ali u slučaju daljeg rastakanja suverenističkog bloka može se očekivati da će se ova etnička zajednica sve više okretati Tirani. Pod snažnim pritiskom su i stranke nacionalnih Bošnjaka, prevashodno preko političkih i vjerskih struktura iz Novog Pazara, i poslije smrti Rafeta Husovića, koji je bio nepokolebljivo odan građanskoj Crnoj Gori, novi bošnjački lideri biće na velikom iskušenju da ne krenu stopama Muharema Zukorlića, i zaigraju u velikosrpskom kolu.

U tom kontekstu treba se pripremiti za popis stanovništva, koji svim silama forsira odlazeća Abezovićeva vlada. Jer, velikosrpski štabovi pripremili su plan da kombinacijom  falsifikata, ucjena i potkupljivanjem crnogorskih državljana krivotvore nacionalnu strukturu u Crnoj Gori, s glavnim ciljem da Srba na popisu bude više nego Crnogoraca. Zato je potrebno napraviti kontra kampanju, obavijestiti međunarodne organizacije za ljudska prava, i obezbijediti monitoring popisa, na taj način što će uz popisivače koje određuje vlast biti i kontrolori iz zemlje i inostranstva.

U novim okolnostima, Crnogorski svjetski kongres (CSK), kao krovna organizacija koja bi na neki način personifikovala unutrašnju i iseljenu Crnu Goru, svih vjera i nacija, može imati višestruku ulogu u širenju i snaženju prozapadnih demokratskih snaga, u političkom, ekonomskom i propagandnom smislu. Konstituisanje CSK izvjesno bi sinergijski objedinilo raznorodne političke i kulturne subjekte u zemlji, pogotovo u inostranstvu, koji su slabo i nedjelatno među sobom povezani. Ovo bi nesumnjivo dalo efekat u propagiranju crnogorskog pitanja u Evropi i Americi, jer danas izvan Crne Gore ima barem još jedna Crna Gora, i među emigracijom je dosta školovanih i sposobnih ljudi koji su spremni da pomognu razumijevanju crnogorskog pitanja u važnim svjetskim centrima.

Istina, srpski lobisti u Vašingtonu i evropskim prijstonicama uvijek će biti brojno i finansijski nadmoćni, ali upornim i organizovanim radom moguće je efikasno parirati velikosrpskoj i ruskoj propagandi. Jer,  ruska agresija na Ukrajinu, koja je po svom ideološko-političkom i nacionalnom narativu, geopolitičkim ciljevima i antizapadnom resantimanu, identična velikosrpskom hegemonizmu prema Crnoj Gori, umnogome će olakšati  Zapadnim specijalistima za Balkan i Istočnu Evropu razumijevanje i značaj, u širem geopolitičkom kontekstu, crnogorskog pitanja.

Fondacija za kulturu i medije od ključnog je značenja za preživljavanje nacionalnih vrijednosti koje su već pod  sistematskim pritiskom velikosrpske propagande, državne administracije, režimskih medija. Bez elementarnih materijalnih sredstava koja će omogućiti opstanak prozapadnih medija, kao i bez minimalne književno-umjetničke produkcije, te kulturne razmjene sa inostranstvom, nastaviće se ubrzana asimilacija crnogorske nacije, urušiće se posljednje organizacije koje su dosad davale kakve-takve znakove vitalnosti i održivosti.

Koliko su pobjednici na referndumu 2006. godine bili lakomisleni i nekompetentni u izgradnji nacionalne i državotvorne svijesti prije svega govori i to da 30. avgusta 2020. kad su otišli sa vlasti jedina kulturna ustanova na državnom budžetu s crnogorskim nacionalnim predznakom bila je Matica crnogorska, koja u više od dvije trećine Crne Gore nema kontinuiranu ili nikakvu aktivnost. Da paradoks bude veći, u kulturnom sistemu, kroz fond za kulture manjinskih naroda, u kojemu participira i srpska nacionalna zajednica(!) – koja pored cjelokupnog sakralnog blaga pravoslavne provinijencije u Crnoj Gori ima Maticu srpsku i Srpsku kuću, još dvije institucije sa milionskim budžetom–  jedino kulturnim djelatnicima s crnogorskim nacionalnim predznakom nijesu predviđena sredstva. Zato su danas crnogorski slikari, pisci, filmski i muzički stvaraoci prepušteni sami sebi, segregirani  na javnim konkurima, u diskrecionim odabirima umjetničkih programa, jubilarnih svečanosti, itd. U gradovima koje drži velikosrpska struktura, Nikšiću, Budvi, Kotoru, Herceg Novom – uskoro će isti slučaj biti i u Podgorici –  nacionalni Crnogorci su  izopšteni iz kulturnih programa.  

U međuvremenu se dogodila i sječa svih kadrova u državnim i opštinskim kulturnim ustanovama koji nijesu moralno-politički podobni „srpskom svetu“. Riječju, nacionalni Crnogorci danas u Crnoj Gori, premda predstavljaju relativnu većinu na posljednjem popisu stanovništva, imaju manje kulturnih i nacionalnih prava od predstavnika brojčano najminornijih etničkih grupa u bilo kojoj demokratskoj zemlji Evrope. (Ukoliko se brzo i organizovano ne odupremo velikosrskoj kulturnoj i nacionlanoj asimilaciji uveliko će se sprovesti program „odvojenog razvoja Crnogoraca“, iliti aparhejda.)

Borba za ljudska prava i međunarodni kontekst

Velikosrpski nacionalizam ima prezir prema ljudskim pravima pripadnika drugih nacija, naročito u odnosu na Crnogorce, koje smatraju „komunističkim okotom“, „Brozovom i Đilasovom kopiladi“. Ovo pokazuju  i na još nezavršenim lokalnim izborima u Šavniku, gdje ne dozvoljavaju svojim komšijama, bratstvenicima, plemenicima, da ostvare glasačko pravo. Medijski kerberi i političari srpskih stranaka ne govore više o „ugroženom srpstvu“ nego o tome da su u Crnoj Gori „Srbi svi i svuda“. Ova šovinistička kampanja podstiče netrpeljivost i nasilje, koje će neminovno eskalirati u bliskoj budućnosti, ne samo kao refleksija već stvorenog ambijenta, nego kao programirano zastrašivanje i ucjenjivanje targetiranih pojedinaca i grupa.

U širokom spektru nasrtaja na temeljne istorijske, kulturne, nacionalne vrijednosti, te na individualna i kolektivna ljudska prava nesrpskog stanovništva, koriste se otvoreni i manje vidljivi pritisci, koji u dužem periodu imaju efikasan učinak – iz istorije dvadesetog vijeka o ovome najbolje svjedoči primjer plemena Rovaca koje je 1918. listom ustalo protiv srpske okupacije a poslije samo dvije decenije brutalne represije, ekonomskog satiranja i ucjena drastično preokrenulo svoje političko-nacionalne stavove – i zato se borba za ljudska prava mora voditi uporno, hrabro i kompetentno.

Danas je to, ipak, mnogo lakše nego prije pedeset ili sto godina, jer postkomunistička Evropa i Sjedinjene Američke Države imaju visoke standarde očuvanja individualnih i kolektivnih ljudskih prava. Zato je još nužno osposobiti nevladine organizcije koje su dio međunarodnih mreža ljudskih prva, prije svega Crnogorski PEN centar i Crnogorski helsinški odbor. Borba za ljudska prava, koja se bavi ukupnim stanjem demokratije u određenoj zemlji, i u situacijama kad je opozicija slaba i pod nezakonitim pritiscima režima, postaje vidljiva u širem međunarodnom kontekstu ukoliko se animiraju srodne organizacije što okupljaju jedan specifičan profil intelektualaca, novinara, parlamentaraca, entuzijasta i humanista, koji i na globalnom nivou uporno prate ovu problematiku, svejedno je li riječ o Hong Kongu, Bjelorusiji, Turskoj, Iranu, Mijanmaru...

Zbog toga je veoma važno unutar Crne Gore, stvoriti mrežu aktivista za ljudska prava koji će bilježiti specifične oblike pritisaka i diskriminacije zbog političke i nacionalne pripadnosti, i praviti godišnje izvještaje. Osposobljavanje ovih organizacija  ima najmanje dvostruku svrhu: umrežavanja s međunarodnim organizacijama koje prave kontinuirani monitoring ljudskih prava i medijskih sloboda, te da se kroz ovaj aspekt jasnije sagleda ukupna situacija u Crnoj Gori sa geopolitičkim refleksijama.

Dakle, ne treba imati iluzija – i da nije toliko moćna i efikasna propagandna djelatnost anticrnogorskog rusko-srpskog lobija – da su problemi jedne tako male zemlje od posebnoga interesa za velike svjetske centre koji određuju pravila igre. Jer velike države se ravnaju prema sebi sličnima, a mali im dolaze u fokus samo u specifičnim istorijskim trenucima. Crna Gora je takav cinizam svjetske politike mogla osjetiti i u vrijeme sukoba NATO sa Srbijom 1999. kad je bila  saveznica Zapadne alijanse protiv Miloševićeva režima.  Đukanovićeva vlast je u to vrijeme imala potpunu potporu Amerike i njenih saveznica, do promjene vlasti u Srbiji 2000. Godine. Ali poslije toga u evroatlanskim krugovima prevladala su mišljenja da Srbiju treba na neki način zadovoljiti zbog gubitka Kosova. Ova škola mišljenja je presudila da je potrebno glasati za državnu nezavisnost 55% izašlih birača, što je  presedan u odnosu na sve dosadašnje referendume.

Danas je Crna Gora članica Atlantskog pakta, najmoćnije vojno-političke organizacije, ali za fokus velikih Zapadnih sila nije dovoljna samo pripadnost NATO-u – osim u slučaju otvorene vojne agresije – da bi se u svakom pogledu zaštitili od nezakonitog i nasilnog uticaja trećih zemalja. Jer mehanizmi ovog multnacionalnog saveza – kao i EU – spori su i komplikovani, čak i kad imaju konsenzualno jedinstvo u vezi nekog aktuelnog problema. NATO se nakon nestanka Sovjetskog Saveza birokratizovao, izgubio nekadašnju mobilnost, što se vidjelo u prvim mjesecima rata u Ukrajini. Ali, upravo ukrajinski rat Sjevernoatlanski savez vraća u život, i nakon završetka ovog sukoba vjerovatno će proći izvjestan broj godina dok se sa nekom novom postputinovskom Rusijom nađu zajednički strateški ili saveznički interesi. Tromost NATO-a i vješta politika Beograda, koji još uvijek pokušava balansirati između Moskve i NATO-a, pored navedenih slabosti  prozapadnih struktura u Podgorici, uslovili su da se još uvijek ne obraća dovoljno pažnje na crnogrsko pitanje.

Zbog toga bilo bi racionalno – kad to već  do sada nije učinjeno – poput starih crnogorskih vladara, tražiti strateškog partnera, pokrovitelja među velikim silama. (Opredjeljenja Petrovića Njegoša da traže pokrovitelja u carskoj Rusiji bio je racionalan, spasonosan, strateški plan, lišen romantizma kakav mu se pripisuje, kao i što je politika Petrograda bila u skladu s ruskim geostrateškim interesima.) I danas je taj izbor za Crnu Goru dosta skučen: Italija je jedina velika susjedna država sa mnoštvom istorijskih i kulturnih veza sa Crnom Gorom, ali ova država nakon Drugog svjetskog rata nema profilisanu sopstvenu spoljnu politiku, već uglavnom slijedi SAD. Njemačka i Francuska imaju druge prioritete, a SAD je globalna sila, i nije realno očekivati da će Crna Gora stalno biti u američkom fokusu.

Dakle, Velika Britanija je jedina moćna država u Evropi, koja je kao stara imperija, uvijek imala  tradicionalni interes za male zemlje Mediterana: pored svog dominiona Gibratara, prije svega prema Malti i Kipru. S obzirom na to da je London izgubio svoj stari uticaj u Beogradu nakon raspada Jugoslavije, jer se Srbija okrenula Moskvi, postoje racionalni razlozi  –  ukoliko bi postojala inicijativa iz Podgorice – da se Forin ofis više zainteresuje za još jednu malu primorsku mediteransku zemlju. Drugi potencijalni strateški saveznik je Poljska, slovenska zemlja u usponu, koja vjekovima  stiješenjena između velikoruskih i pangermanskih pretenzija, kroz inicijativu „Tri mora“, pokazuje interesovanje i za Crnu Goru. S obzirom na to da Varšava, zbog svog iskustva s komšijskim imperijalizmima ima povećanu senzibilnost za ugrožene nacije, mogla bi biti dobar posrednik, lobista, da skrene pažnju na crnogorsko pitanje koje permanentno zamućuju i marginalizuju srpsko-ruski lobisti i diplomate.

Borba neprestana

Veliki vojvoda Mirko Petrović Njegoš, u vrijeme Druge Omer pašine vojne, rekao je: „Ko izdrži pobijediće". Usud Crne Gore je da se i početkom trećeg milenijuma i prinuđena i dalje boriti za goli opstanak. Danas imamo realno bolje izglede da preživimo nego 1918. i 1989. ali ćemo i dalje tonuti u velikosrpsku kaljugu, izgubiti prepoznatljivost i samopoštovanje, ukoliko se ne pokaže adekvatna odbrambena reakcija. S mnogo više strasti, pameti, upornosti. Jer, nepoznato je u istoriji civilizacije, osim kad su u pitanju slučajne neistorijske urođeničke zajednice, da s većom strašću kidišu hegemonisti koji hoće da unište jedan entitet od onih koji brane elementarno pravo na preživljavanje. Upravo vjekovni instinkt Crnogoraca za opstankom i slobodom bio je glavni agens opstojnosti u tim neravnopravnim borbama. Vjerujem da Crna Gora nije mogla potpuno izgubiti onaj raison d'etre koji je krasio još od ranog Srednjeg vijeka, ali on se uspavao u vremenu raznih ideološko-političkih tranzicija, pritisnut u potonjem stoljeću – bez sopstvenog nacionalnog programa – ideologijama velikosrpstva, komunizma, jugoslovenstva.

Kad jedan organizam napadne zloćudna bolest on reaguje na dva načina: upregne sve sile da se odbrani ili se preda i nestane. Gubitak izbora 2020. godine, i ponovno potpadanje pod velikosrpsku vlast koja želi da uništi sve atribute crnogorske nacionalnosti i državnosti može imati samo dva  scenarija: organizovani nepokolebljivi otpor ili pristajanje na status folklorne grupe, poput Cincara ili Bunjevaca, koja će u dogledno vrijeme odumrijeti.

Mjeseci i godine koje su pred Crnom Gorom krajnje su neizvjesni, ne zbog namjera onih koji danas vladaju u Podgorici, jer velikosrpska ideolgija koja urušava Crnu Goru izazvala je četiri rata u potonje tri decenije. Dakle, njihove namjere i metodi su poznati, ali svako je zlo za neko dobro, pa bi gubitak parlamentarnih izbora 2020. i lokalnih dvije godine kasnije, mogao biti prilika za novu energiju s novom  retorikom i novim ljudima. Politički protagonisti koji su se pojavili u Antibirokratskoj revoluciji ionako su pri kraju svojih karijera, u kojima su imali dobrih i loših strana. Naredna generacija će se morati suočiti s jednim i drugim nasljeđem.  Za stvaranje nove pobjedničke energije, koju će prepoznati građani ali i naši vanjski partneri, nužno se odreći i ideoloških zabluda prethodnih generacija, i uspostaviti drugačiji sistem vrijednosti i metode otpora, više kompetentnosti u razumijevanju tradicijskih i savremenih fenomena, što je  od presudnog značenja za opstojnost Crne Gore.

Na jedan način, nehotice, odbrani nacionalnih i građanskih prava pomoći će i velikosrpski nacionalisti, koji su i u ove dvije godine pokazali da ne znaju vladati Crnom Gorom. Stoga, crnogorski suverenisti, pripadnici svih političkih opcija, kulturnih, religijskih i nacionalnih varijeteta, moraju biti spremni da se brzo vrate na državno kormilo, ali i da nastave djelovati u krajnje nepovoljnim okolnostima velikosrpske dominacije. To jest, u svakom slučaju glavni je zadatak sačuvati jezgra otpora, govoriti slobodno i djelovati svuda i na svakom mjestu, u zemlji i inostranstvu, jer dok god  postoji samosvijest, nije moguće zatrijeti ideju crnogorske nacije i suverene i nezavisne Crne Gore.

Credo quia absurdum.

Vječna zublja vječne pomrčine

nit dogori niti svjetlost gubi.“

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...