Razgovarao: Darko Omeragić

Docent dr. Vuk Vučetić, šef Katedre za novinarstvo na Filozofskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo nedavno je kao glavni istraživač učestvovao u istraživanju OSCE-a i Vijeća za štampu BiH o govoru mržnje koje će uskoro biti objavljeno. S Vučetićem smo razgovarali o ovom istraživanju, ali i stalnim nasrtajima politike na novinare.

 Gospodine Vučetiću, uskoro će biti objavljeno istraživanje OSCE-a i Vijeća za štampu BiH o govoru mržnje u kojem ste bili glavni istraživač. Možete li nam prije objavljivanja cijelog istraživanja otkriti djelić onoga do čega ste došli tokom rada na ovom istraživanju?

Očekujte neočekivano. Neki trendovi koji su bili uočeni u ranijim istraživanjima su izraženi i ove godine. Naime, intenzivnija politička komunikacija povlači i intenzivnije reakcije publike u komentarima. Jedna zanimljivost je ta da kada mediji napišu neutralan tekst sa neutralnim naslovnim blokom onda ima i manje negativnih komentara. Ako je naslov senzacionalistički onda to po automatizmu izaziva negativne reakcije u komentarima. Očigledno da je fokus publike uglavnom na naslovima. Osim toga ove godine je zabilježen i veći talas političkog botovanja, što, čini se, postaje jedna od osnovnih karakteristika predizbornih utakmica ali nažalost i političke svakodnevice generalno.

Mediji i politika ne mogu jedni bez drugih. Gdje su u svemu tome građani, oni koji “upijaju” ono što govore bh. političari, a prenose mediji u BiH?

 Habermas je davno konstatovao da je javnost od političkog subjekta postala objekt politike odnosno da je od kreatora politike postala je konzument politike. Razlog za to je prije svega vidljiv u snažnoj ekspanziji masovnih medija, tabloidizaciji stvarnosti kreiranju jeftine zabave koji pasivizuju javnost i otupljuju kritičku oštricu. Pasivna javnost je takođe prisutna u BiH kako zbog ovih tako i zbog nekih drugih razloga, a koji se prije svega tiču višedecenijskog autoritarnog iskustva koje se na neki način još uvijek osjeti i manifestuje kroz tzv. podaničku političku kulturu. Kada se na sve to dodaju postojeći klijentelistički odnosi između medija i politike onda javnost nema nikakvu šansu, nego joj ostaje da iz zadnjih redova posmatra šta se dešava na političkoj sceni. Prema tome nisam optimista kada je u pitanju politička uloga bh. javnosti. Bosanskohercegovačka javnost ili preciznije da kažemo tri “konstitutivne” bi se prije svega mogle nazvati pojmom koji se u teoriji prepoznaje kao “omasovljena javnost”, jer je podložna manipulaciji, krajnje je pasivna i lako povodljiva pri čemu je sklona emotivnim reakcijama, a ne racionalnim kritičkim argumentovanim odlukama.

I POLITIČARI NA TRŽIŠTU

Većina bh. medija su vječito u nekim finansijskim problemima. Novine s dugogodišnjom tradicijom se gase ili su se ugasile, a neke su već odavno prešle u online prostor. Ovaj proces je neminovan zbog niskih tiraža u printu, a s druge strane i informacije koje su građani nekada mogli pročitati u printanim medijima u online prostoru se drugačije "serviraju". Kako vidite današnje bh. medije u odnosu na ono što smo nekada imali?

Tradicionalni masovni mediji su odavno postali biznis kao i svaki drugi. Pokretanje medija je po pravilu motivisano zaradom i profitom pa se i sadržaji, teme, sagovornici biraju u skladu s realizacijom takvih interesa. Dakle poplava je žutog novinarstva, tabloidizacije, spektakularizacije, “klikbeitizacije” stvarnosti. Nekada su tabloidni sadržaji popunjavali samo rubrike koji su bili razervisane za “lagane teme”. Danas je praktično cjelokupna društvena stvarnost, medijski upakovana u clickbait forme sa jednostavnim ciljem ostvarivanja većeg profita. Politika i političari se takođe u očima medija počinju doživljavati kao i svaka druga roba koju je potrebno prodati publici, odnosno oglašivačima. Ta vrsta zabavizacije i estradizacije politike doprinosi banalizaciji stvarnosti u kojoj se nedovoljno medijski pismena publika ne može snaći.

Hiperkomercijalizacija sadržaja je unutrašnji neprijatelj medija i novinarske profesije. Drugi izazov za medije dolazi takoreći izvana, i tiče se ekspanzija digitalnih tehnologija od početka 21.vijeka.

Razvoj interneta i pametnih tehnologija stvorili su uslove u kojima masovni mediji nemaju više “monopolističku” poziciju u smislu prikupljanja i objavljivanja vijesti koju su imali tokom svoje viševjekovne istorije.

Obećana pozicija glavnih izvora informacija je praktično preko noći sa dolaskom novih tehnologija nestala. Publika je postala aktivni tragač ali i proizvođač vijesti i raznih sadržaja. U takvom okruženju mediji su izgubili svoju “vaspitno obrazovnu” ulogu koju su možda nekada imali.

Danas su mediji dominantno zabavljači, animatori publike, ali isto tako sve više se takmiče sa dojučerašnjim autsajderima za pažnju i profit. U toj otvorenoj ali unaprijed izgubljenoj utakmici za pažnju nerijetko se narušavaju profesionalni standardi izvještavanja.

Međutim sa druge strane bez obzira na ove izazove smatram da je profesionalno novinarstvo, odnosno tačna, vjerodostojna, pravovremena i provjerljiva informacija ono što na kraju dana pobjeđuje. Naime, nije mali broj institucija ali i pojedinaca koji su pretplaćeni na izdanja poznatih domaćih, regionalnih ali i svjetskih nedjeljnika, magazina i časopisa koji nude kvalitetne priče.

Isto tako nije mali broj novinara koji napuštaju tradicionalne redakcije i koji započinju samostalnu karijeru koristeći prednosti savremenih digitalnih tehnologija. Biraju teme za koje ne bi imali prostora u svojim matičnim kućama, kreiraju priče po svojim standardima, direktno komuniciraju sa publikom i slično.

NEZAVISNI MEDIJI NE POSTOJE

Koliki je, prema vašem mišljenju, današnji uticaj politike na medije i mogu li se uopšte oduprijeti nasrtajima i pokušaju uticaja političkih moćnika na nezavisnu uređivačku politiku?

Danas se vrlo teško bilo ko može oduprijeti nasrtajima politike i političkih uticaja. Politika je kako se često može čuti, ušla u sve pore društvenog života. Sve je postalo politika ili je uvijek i bilo. Sport, umjetnost, kultura, muzika, film, obrazovanje, igre na sreću, izbor za miss, izbor za pjesmu evrovizije, naprosto sve je politika, pa ni mediji nisu pošteđeni toga da budu pod političkim uticajem. Dakle, ne treba živjeti u iluziji da se od politike može oduprijeti ili izolovati na bilo koji način nego je potrebno razmišljati o tome kako se uhvatiti u koštac sa politikom. Taj tango u kojem je politika uvijek korak ispred svih je početno stanje stvari ne samo na ovim prostorima nego generalno.

U tom smislu smatram da kada su mediji u pitanju ne postoji apsolutno nezavisna uređivačka politika. Postoje samo mediji koji su u većoj ili manjoj mjeri zavisni, ali u poptunosti nezavisni mediji naprosto ne postoje. Ukoliko i postoje njihova društveno politička uloga i značaj su zanemarljivo mali pa se naprosto ne nalaze na radaru.U tu kategoriju mogu da se svrstaju specijalizovani blogovi ili online portali koji se bave recimo naukom mada i ovakvi sadržaji nerijetko koketiraju sa teorijama zavjere ša je onda i to u nekom širokom smislu propaganda političkih ideja i vrijednosti. Prema tome jasno je da su svi ili gotovo svi mediji pod nekakvim uticajem. Sloboda govora i mišljenja postoje ali samo dok odgovaraju uredničkoj politici ili interesima vlasnika. Jedan od najvećih problema predstavlja visok stepen autocenzura, što je direktna posljedica nepovoljnog položaja novinara i novinarske profesije u društvu.

Može se zapravo reći da su klijentelistički odnosi između medija i politike prisutni gotovo oduvijek. Različitim metodama politički subjekti nastoje instrumentalizovati i disciplinovati medije. Nekad su te metode očigledne, a nekad suptilne. Razlog za to je jednostavan. Političari su vremenom razvili svijest o tome da se ne može računati na uspješnu političku karijeru ukoliko ne postoji podrška što većeg broja medija. Osim toga posjeduju poluge kojima mogu da kupe “medijsku tišinu” ili “navijačku priču”.

Čini se da je još veći problem uticaj političkih moćnika na nezavisnu uređivačku politiku javnih servisa i medija čiji je osnivač država ili neki od nivoa vlasti...

 Javni servisi imaju jedan sistemski problem a to je što se upravljačke strukture javnih servisabiraju u entitetskim i državnim parlamentima. Na ovaj način se posredno može uticati na uređivačke politike na javnim servisima. Međutim čini se da je ovaj problem još više izražen nalokalnom nivou. Naime osnovači velikog broja lokalnih javnih gradskih medija su lokalne vlasti.Način finansiranja, imenovanje direktora i sl. se vrši direktno od strane lokalnih parlamenata zbog čega je po prirodi stvari ugrožena nezavisnost i objektivnost tih medija. U tom smislu lokalni mediji su najčešće svedeni na glasila lokalnih vlasti. Treba naglasiti da je ovo problem koji nije karakterističan samo za BiH nego se velika većina zemalja u regioni pa i šire susreće sa ovim izazovima.

Vjerujete li da će BiH biti u stanju ispuniti jedan od uslova za dobijanje kandidatskog statusa u EU, a on je, u najkraćem, sloboda medija i zaštita novinara i na kojem su nivou danas sloboda medija i zaštita novinara u našoj zemlji?

Novinari u BiH se susreću sa problemima koji, čini se, proističu iz činjenice da novinarska profesija još uvijek, ili praktično nikada nije u potpunosti prihvaćena i prepoznata od šire društvene zajednice kao neke druge profesije kao što su ljekari ili advokati. Još uvijek u javnom diskursu vlada mišljenje da se “svako može baviti novinarstvom” a to nije slučaj sa drugim profesijama. Takav negativan imidž odnosno negativna percepcija onda utiče i na ponašanje različitih aktera, prije svga političara prema novinarima. Novinari su zbog svog posla vrlo često mete raznih uvreda, prijetnji pa čak i pokušaja ubistva, što je nedopustivo u demokratskim društvima.

S tim u vezi potrebno je dodatno raditi na tome da se društvo osvijesti o tome koliko je novinarstvo kao profesija značajna za funkcionisanje demokratije u najširem smislu.

Potrebno je u tom smislu stvoriti široku koaliciju različitih aktera, od civilnog društva, preko akademske zajednice, i samih medija koji će uložiti dodatne napore kako bi osnažili novinare, kreirali što bolje uslove za rad novinara i razvoj novinarske profesije generalno. Nemali broj aktera konstantno radi na ovom planu i to je pozitivno i pohvalno.

ZNAJU LI NOVINARI SVOJA PRAVA I OBAVEZE

Osim toga potrebno je uložiti dodatne napore da se razvija svijest, pogotovo kod mladih novinara o pravima ali i obavezama koje imaju. Sloboda je skupa i sa sobom uvijek donosi i odgovornost, ali se postavlja pitanje da li su spremni novinari i mediji da budu slobodni, odnosno odgovorni. Jasno je da postoje različiti pritisci i izazovi pred kojima se novinari i mediji nalaze. Ali isto tako treba postaviti pitanje u kojoj mjeri mediji svojim nedovoljno odgovornim ponašanjem doprinose situaciji. Uzmite samo za primjer nivo tabloidizacije medijskih sadržaja, poplavu različitih clickbait sadržaja, bombastičnih naslova i sl.

Poplava ovakvih sadržaja, pogotovo u online prostoru je naprosto neka vrsta dokaza da je na sceni kontaminacija javnog prostora kojoj mediji direktno doprinose. Prihvatanjem dominantno komercijalnih pravila igre mediji pristaju da budu odgovorni za trenutno stanje. U tom kontekstu poštovanje postojećih profesionalnih kodeksa je prvi korak na putu ka kvalitetnijim medijima i profesionalnim standardima. Naravno uvijek treba naglasiti da postoje i pozitivni primjeri, čestiti i profesionalni novinari koji čuvaju standarde. Međutim problem je u tome što su u najširem smislu negativni sadržaji popularniji od kvalitetnih priča, pa samim tim privlače veliku pažnju.

Konačno kratko ću da se osvrnem i na početak pitanja o dostizanju EU standarda. Uslov da se dostigne određeni nivo slobode medija i novinara je tema koja praktično nikad ne može biti do kraja realizovana.

Ovo su sizifovski zadaci, jer koliko god da se postigne na tom polju to se naprosto može okarakterisati kao nedovoljno. I obrnuto, ukoliko postoji dobra volja onih koji donose odluke, svi dosadašnji napori, reforme i sl se mogu proglasiti za veliki uspjeh i okarakterisati kao pozitivni i dovoljni da se ispune neki uslovi.

U tom smislu bilo bi vrlo zanimljivo ovdje istaći stanje medijskih sloboda u nekim zemljama koje su članice EU. Recimo, prema posljednjem Izvještaju Reportera bez granica, Bugarska, koja je članica EU se nalazi na 91. mjestu po medijskim slobodama u Evropi, a Grčka na čak 108. Primjera radi BiH se prema ovom izvještaju nalazi na 67. mjestu.

Prema tome, cijenim da je uslov slobodnih medija za koji se unaprijed zna da je praktično nedostižan samo jedan od izgovora kako bi se usporio ulazak svih potencijalnih kandidata u EU.

Ako mogu da se malo našalim, mene dostizanje standarda medijskih sloboda podsjeća na anegdote sa polaganja vozačkih ispita, koje se možda nisu nikada desile ali su vrlo slikovite - kada komisija ne može naći bilo kakvu zamjerku na vožnju, a ipak ima namjeru da obori kandidata onda mu kaže da nije dovoljno gledao u retrovizor. Dakle, jasno je da je ovaj teren vrlo klizav i da se uvijek mogu postavljati dodatni uslovi i slično.