Cijela priča oko Čajničkog Jevanđelja je počela tako što je dr Erma Ramić-Kunić, naučna saradnica sa Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu izazvala buru reakcija svojom javnom pretpostavkom da je iznimno vrijedno Čajničko Jevanđelje nestalo i da se više ne nalazi u Bosni i Hercegovini. Da interesovanje dr Ramić-Kunić za pomenuto jevanđelje bude jasnije, treba reći da je njen rad fokusiran na crkenoslovenski prijevod Biblije, ćirilometodske studije i srednjevijekovne rukopise, piše Senzor.ba.

Da je dr. Ramić-Kunić pažljivo pročitala Odluku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine od 25. aprila 2013 godine, vidjela bi da se tom odlukom Vlada Republike Srpske obavezuje da obezbijedi naučne, tehničke, finansijske i druge mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju čajničke kulturne baštine.To bi značilo da je prva i jedina adresa za postavljanje pitanja gdje se nalazi Čajničko Jevanđelje trebao da bude kabinet ministrice kulture RS Natalije Trivić, čiju adresu, broj telefona i mejl je mogla pronaći na web stranici Vlade RS. Umjesto da se usmenim ili pismenim putem obrati nadležnom organu i pita, dr. Erma je izabrala da sije sumnje u javnosti i puca uprazno u stilu “Da li je i ko je dao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine? Ko ga je i kada otuđio i sakrio?“ Cijenili bismo kada bi nam dr. Emra objasnila kako je uspjela dobiti informaciju o nestanku Jevanđelja kad se ono uvijek čuvalo u crkvenoj riznici pod ključem i uopšte nije bilo izlagano očima posjetilaca crkve. Ko je to mogao da vidi iza zaključanih vrata? I da došapne baš dr. Emri, kako bi ona postala glasnogovornica ove potrage za ukradenim blagom.

Ostali učesnici:

Traženjem informacije na propisani način bi ranjiva i lomljiva javnost naše države bila pošteđena zluradih komentara koje su u suštini pripisivale kriminal nepoznatom počiniocu. Među ostalim javnim ličnostima koje su se pridružile postavljaju pitanja o Čajničkom Jevanđelju je i Faruk Kapidžić, predsjedavajući Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Gospodin Kapidžić je za Radio Sarajevo rekao: „Neka glavni baja, bosanski pravoslavac, prvo kaže, a ako ne zna neka sazna , gdje se nalazi Čajničko jevanđelje pa onda neka se bavi formiranjem vlasti sa „odabranim muslimanima“. Jedan takav samoodabrani mu može pomoći u tome, jer gdje je šta vrijedno i skupocjeno tu je i on.“ Mislim da ni ne treba eksplicitno naglašavati da se ovaj zluradi kontradiktorni komentar „ možda sad ne zna ali uvijek zna“ odnosio na Baju Dodu, ali naš zakon postavlja presumpciju nevinosti dok se sudskim postupkom ne dokaže krivica. Gospodin Kapidžić je dodao i : „Ovo Jevanđelje je vjerska neprocjenjiva vrijednost, dok za obične hoštaplere je nažalost samo ogromna materijalna procjenjiva vrijednost. Ako se možda neko nekada usudio materijalno procijeniti tu vrijednost onda se taj isti možda nekada usudio i tu vrijednost ‘sakriti'”.

Profesor emeritus, istoričar Enver Imamović je za Radio Sarajevo izjavio da su brojna bosanskohercegovačka blaga pokradena iz naše zemlje u minulim stoljećima, a posebno u toku agresije 1990-tih. Vijest da je ista sudbina zadesila i čuveno Čajničko Jevanđelje, sredjovjekovni rukopis, je još jedna u nizu koje nam stižu svaki dan o krađi nacionalnog blaga. Čajničko Jevanđelje je izuzetno vrijedan rukopis koji se odnosi na pisanu građu srednjovjekovne bosanske države.On je jedan od rijetkih koji se sačuvao u našoj zemlji , u tamošnjem manastiru, a sada je ukraden. Kako je do toga došlo, nije teško dokučiti jer naše kulturno- umjetničo blago počev od muzeja- nije zaštićeno.“

Možda je najpoštenije reći da su ovakvim intelektualcima potrebni Srbi lopovi kako se ne bi gradio zajednički život i građanska država za koju se zalaže svaki razuman stanovnik u BiH. U takvoj klimi se lako može desiti da se na Radio Sarajevu pojavi zaskočni prozor „Pazi, krađa!“.

Inače, Čajničko Jevanđelje nije cjelovito. Sačuvana su u cjelosti Jevanđelja po Marku i po Mateju, Jevanđelju po Luki nedostaju neke stranice a Jevanđelje po Jovanu je potpuno uništeno. Rukopis je urađen na tankom pergamentu, a kasnije su mu stavljene drvene korice koje su presvučene kožom. Prvi zabilježeni izvor o mogućoj izradi vodi do feudalca Pavla Radenovića, koji je ili bio nalogodavac da se rukopis uradi ili kasnije samo postao njegov vlasnik.

Krađa ili restauracija?

Kad se nađemo između dvije različite verzije istog događaja, „ukradena“ i „nije ukradena“ onda su potrebni argumenti koji bi se vagali i izvagali kako bismo mogli donijeti naš samostalan sud. Ja sam danas razgovarala sa sveštenikom Dragišom Simićem, starješinom crkve u Čajniču. Rekao mi je da se Jevanđelje restaurira i da će biti predstavljeno javnosti kad se restauracija završi. Takođe je rekao da od mitropolita Hrizostoma ima dopuštenje ( blagoslov) da kaže samo tih nekoliko osnovnih podataka i ništa više. Zašto vjerujem ocu Dragiši kad kaže da Jevanđelje nije ukradeno već da je na restauraciji? Zato što oca Dragišu poznajem nekoliko godina otkad je premješten u Čajniče i mogu da kažem da se radi o veoma Bogobojaznoj osobi. Puno puta sam ga vidjela kako čita molitve raznim potrebitim posjetiocima crkve i nikad mu nije bilo mrsko da uzme krst u ruku kad ga neko zamoli. Pred mojim očima nikad nikog nije odbio. Isto mogu da kažem i da oca Damjana i za đakona Mladena.

Zabrana pristupa informacijama:

Zahvaljujući zabrani mitropolita Hrizostoma da se navode detalji, ostala sam prikraćena za odgovore kao što su kada je Jevanđelje odnešeno i koliko će trajati njegova resturacija i konzervacija? U Srbiji postoji jedan još stariji rukopis iz 12 vijeka, koji se zove Miroslavovo Jevanđelje. Njega je 1998. i 1999. godine restaurirala dr. Vera Radosavljević, doktor hemijskih nauka i konzervator iz Narodnog muzeja, koja je taj posao radila dvije godine. Sjećam se da mi je pričala da je najdelikatniji dio restauracije tzv. raskoričenje, odnosno skidanje korica dokumenta kako bi se dobio pristup svakoj stranici, kao i izbor supstanci za obradu papira, jer neke mogu da izazovu oštećenja pergamenta.

Isto tako, ostala sam uskraćena i za pitanje koliko će koštati restauracija, jer je iz odluke državne komisije za kulturno nasljeđe decidno rezultiralo da je Vlada Republike Srpske organ koji treba da vodi brigu o zaštiti Čajničkog Jevanđelja.

Treće, nije mi bilo dozvoljeno ni da saznam kakve su reference stručnog tima koji će izvoditi restauratorske i konzervatorske radove. Velika je odgovornost uzeti u ruke jedan tako vrijedan pergament i biti siguran da ga nećeš oštetiti i ovo je stavka koju posebno zamjeram braniocu informacija u sjeni, koji je od svih naviši po rangu a mi ga ne vidimo.

Što se tiče mjesta gdje se sada Jevanđelje nalazi, mislim da nije razborito objavljivati informaciju o tome. Krađa kulturne baštine je u stalnom porastu pa onaj ko objavi vijest o lokaciji na kojoj se vrše radovi na bilo kojoj kulturnoj vrijednosti, na sebe preuzima odgovornost i za odavanje tajne lopovima. Kradljivci kulturne baštine su odlično organizovani i uspješno uklanjaju prepreke koje im se nalaze na putu, pa je rizik objavljivanja nepotreban.

A kad je u pitanju moguća krađa, mislim da u ovoj situaciji nema nikakvih elemenata krivičnog djela. Poznajući politiku scenu Republike Srpske i manire nekih političara, meni zabrana osnovnih informacija o Jevanđelju više liči na sprovođenje nekog osmišljenog plana o spektaklu. Realno gledano, uz takav plan bi neko ko se u javnosti pojavi sa restauriranim Jevanđeljem izazvao medijski bum i pažnju i naših i stranih medija i istovremeno zaradio dobre političke poene. Ko će to biti, ostaje da se vidi. Mogu sa svakim da se kladim da će biti fešta, samo još ne znamo čija.

Mitropolit dabrobosanski, gospodin Hrizostom, je danas posebno oštrim riječima govorio o nezakonitom prisvajanju srpskih dobara. Bilo bi mi drago kada bi gospodin Hrizostom shvatio da jedan fiksirani prezrivi pogled prema bljuvaču izaziva puno više efekta nego sto žučljivih riječi. Fiksirani prezir u stomaku bljuvača izaziva komešanje koje riječi nisu u stanju da pokrenu, a benefit je

jer se izbjegne verbalni sukob. Jer, Srbi u Sarajevu treba da vrate još i zgradu Ekonomskog fakulteta, Kantonalnog tužilaštva, hotel „Evropu“ itd, a za takve aktivnosti je potrebna nekonfliktna pregovaračka pozicija.

Gdje je Jevanđelje?

Dr. Emra Ramić-Kunić je unijela još jednu sumnju koja može izazvati efekte na relaciji BiH i Srbija. Ona je naglasila da je Srbija usvojila zakon o kulturnim granicama koje podrazumijevaju šire granice u odnosu na državu Srbiju, a time su obuhvatile i Republiku Srpsku.

„Po tom zakonu oni sav prostor podrazumijevaju srpskim kulturnim prostorom i po tom zakonu je vjerovatno izmješteno i Čajničko Jevanđelje – smatra Ramić-Kunić, koja izmještanje i zbog potreba restauracije problematizira jer o tome nije obaviještena Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.“ Jedini tačan dio u izjavama dr. Emre jeste upravo taj da nije dozvoljeno iznošenje baštine sa takvim statusom iz BiH. Iznošenje se može izvršiti samo ako se dokaže da se restauracija i konzervacija u inostranstvu može izvršiti kvalitetnije, brže i jeftinije. U tom slučaju državna Komisija daje odobrenje za iznošenje, u kom su precizno navedeni svi parametri buduće lokacije i radova koji se trebaju izvršiti. Nemajući informaciju o tome je li Jevanđelje iznešeno iz zemlje ili nije, nemamo elemenata za procjenu da li je došlo do povrede propisa ili nije.

Nakon napisa većeg broja medija u BiH , oglasio se i načelnik odjeljenja za saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom pri Vladi Republike Srpske Dario Drinić . On je sinoć sa svom Fejsbuk profilu objavio da se Jevanđelje nalazi u Beogradu, kao i da je državni propis nezakonit jer je 2007 godine donešena odluka po kojoj je pokretna i nepokretna baština čajničkih crkava Nacionalnim spomenikom BiH, kao i da je Odluka o proglašenju i obrazloženje iste tada napisano korektno i pristojno.

Drinić je skrenuo pažnji i na to da nova odluka državne Komisije iz 2013 godine izuzima samo Jevanđelje kao zasebnu vrijednost iz ukupnog nepokretnog i pokretnog nasljeđa i proglašava – kao pojedinačan bogoslužbeni predmet – Nacionalnim spimenikom BiH, iako se jednom proglašena dobra se ne mogu ponovo proglašavati i kategorizovati Nacionalnim spomenicima.Drinić je još dodao da je državna Komisija internim pravilnikom, nametnula odluku, da se za iznošenje pokretnih dobara – mora tražiti dozvola od iste, za šta ne postoji zakonsko uporište, jer takve dozvole izdaju nadležni Zavodi. U ovom slučaju Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Republike Srpske. A to je prilikom iznošenja Jevanđelja, na proces restauracije u Beograd i ispoštovano, kao i svi drugi formalno-pravni koraci (ata karnet – s rokom povratka dobra, itd…)

Čajnička Krasnica:

Tekst o Čajniču se ne bi mogao završiti a da se ne spomene još jedna posebna čajnička vrijednost. Mnogi možda ne znaju, ali u toj crkvi se nalazi i Čudotvorna ikona Presvete Bogorodice koja je jedan poseban izvor duhovne snage. Faktički, kad jednom osjetite tu snagu stalno želite da opet dođete. Ovu ikonu zovu Čajnička Krasnica i kad joj se približite ona u vama izvrši proces dubokog pročišćenja uma, duše i tijela, bukvalno od kose do peta. To pročišćenje može da razumije samo onaj ko ga je u Njenoj blizini barem jednom osjetio na sebi. Ali, nije naše da razmišljamo o energijama svetih mjesta. Što manje razmišljamo a više volimo, naučimo misliti srcem, a to je najviši intelektualni domet koji postoji.