Serhij Novosad vratio se u malo selo Lvivski Otrubi u kojem je odrastao, kako bi pronašao svog oca i baku. Nakon što su se ruske snage povukle iz južnog grada Hersona, 26-godišnjak je zaključio o da je ovo najsigurnije vrijeme za krenuti u potragu za svojom porodicom, piše New York Times.

Kako je uspjeh Rusije u Hersonu postepeno padao posljednjih nekoliko mjeseci, njihova okupacijska taktika postajala je sve agresivnija pa je Serhij molio svog oca i baku da napuste svoje selo i pridruže mu se u Kijevu. Njegov otac, koji se također zvao Serhij Novosad, nije htio ni čuti za taj plan jer je on bio poljoprivrednik i morao je brinuti o svojoj njivi. Gradski život nije bio za njega.

S ocem je ostao u kontaktu preko opreznih telefonskih razgovora jer su pretpostavljali da će ih Rusi prisluškivati. Telefon njegovog oca prestao je raditi 10. novembra, dok je Rusija bila u završnoj fazi povlačenja pa je odlučio krenuti na trodnevno putovanje od Kijeva do područja Hersona. Put je bio težak jer je to područje još uvijek bilo ratna zona, gdje je u ruskom granatiranju nedavno ubijeno desetero ljudi.

Kada je stigao do obiteljske kuće, prvo što je primijetio bile su očeve cipele. Ostavljene su u uskom rovu koji je iskopan u dvorištu kuće koja se nalazila s druge strane ceste. Ispred kuće gdje mu je živjela porodica, zatekao je ukrajinske vojnike koji su počeli živjeti tamo. Pitao ih je gdje mu je otac, na što su oni samo slegnuli ramenima i rukama pokazali prema kući kod koje je vidio i očeve cipele.

Primijetio je da se tamo vidi nešto što je sličilo improviziranom grobu s križem, ali još uvijek nije bio siguran. Bojao se da se radilo o mjestu zločina, ali prije nego što je mogao sve pomnije provjeriti, morao je pričekati dugih deset dana – prvo na pirotehničare, a zatim na policiju.

Rusi su njegovu kuću koristili kao svojevrsnu bazu, a posvuda uokolo bile su odbačene ruske uniforme i čizme, deseci praznih sanduka za municiju, grafiti po zidovima i ostatci hrane. Najveći problem bile su skrivene mine, kojih je bilo na hiljade.

Rostislav Smirnov, savjetnik ukrajinskog ministra unutarnjih poslova, rekao je da je uklonjeno više od 5.000 mina, ali su one još uvijek posvuda, pa tako i na dječjim igračkama.

- Između dvije nogometne lopte bila je mina, opisao je jedno od mjesta pronalaska.

Kada su stigli pirotehničari, uz pomoć kuke su pažljivo uklonili drveni križ koji je mogao biti postavljen kao zamka. Sljedeća na redu bila je preopterećena policija koja je stigla tek nekoliko dana kasnije. Nakon što su počeli micati zemlju s plitkog groba, Serhij Novosad prepoznao je očeva stopala.

Ubrzo je uočio i bakin štap. Krvava tijela njegove porodice, prepuna modrica i izrešetana metcima bila su prekrivena samo tankim slojem zemlje i starim valovitim limovima. Bilo je jasno da su njegov otac Serhij Novosad i baka Ljubov Novosad umrli u mukama.

Andrij Kovalenko, tužitelj iz regionalnog tužiteljstva u Hersonu, rekao je da će njihova smrt biti pridodana popisu od više od 6.000 kaznenih slučajeva koji su na području grada Hersona otvoreni od početka rata. Većina ih se temelji na svjedočenju ljudi koji su pobjegli s tog područja. Zadatak tužitelja je težak, a ni uvjeti za rad im ne olakšavaju situaciju zbog svakodnevnih ruskih granatiranja, nedostatka struje i nepouzdanih komunikacijskih mreža.

Kad su Rusi početkom rata protjerani iz Kijevske oblasti, nije bilo vremena za skrivanje dokaza o zločinima pa su ulice ispunila tijela civila koje su ubile ruske snage. Nakon što su protjerani iz sjeveroistočne Harkovske oblasti, ukrajinski tužitelji i neovisni novinari brzo su počeli dokumentirati masovne grobnice, sobe za mučenje i ostale dokaze o zločinima.

Rusko povlačenje iz Hersona na drugu stranu rijeke Dnjepar trajalo je sedmicama, ostavljajući vremena ruskim vojnicima da postepeno pljačkaju grad i, kako navode ukrajinski dužnosnici, prikriju dokaze o ratnim zločinima. Tek sada kad su se povukli s tog područja moguće je istražiti navode o zločinima koji uključuju mučenje, otmice, ubistva i seksualno nasilje.

Taj posao opet komplicira činjenica da ruske snage sada s druge strane rijeke pojačavaju granatiranje grada Hersona, kao i okolnih gradova i sela, a mnoge tvrdnje svjedoka datiraju mjesecima unatrag. Neke iskaze poput onog koje je ispričala Liubov Javorskaja trenutno je nemoguće provjeriti.

Liubov Javorskaja živi u blizini odlagališta smeća u predgrađu Hersona, koje je sada zatrpano ratnim ostacima. U moru smeća izviruju odbačene ruske i ukrajinske uniforme, pohabane borbene kacige i gas maske. Njen strah je da se duboko ispod smeća, pored kojeg prolazi svaki dan dok pješači na posao, skrivaju pougljeni ostatci tijela koje su spalili ruski vojnici tokom svoje gotovo devetomjesečne okupacije.

- Smrdjelo je na leševe. Poznajem svaki miris: spaljeno pile, spaljene krpe. Ovaj miris je bio drugačiji - rekla je gospođa Javorskaja koja ne sumnja da se radi o spaljenom ljudskom mesu jer taj odvratan miris ne može zamijeniti za ništa drugo.

Ne zna čija su tijela spaljivana, a područje oko odlagališta je ranije ove sedmice ogradilo ukrajinsko osiguranje. Fotograf New York Timesa uspio je vidjeti otprilike desetak praznih bačvi goriva i hrpe svježeg smeća na vrhu starijih slojeva otpada.

- To se dogodilo kada je bilo vruće: Dim je bio drugačiji, miris je bio drugačiji, nadodala je Liubov Javorskaja i rekla da je u tom periodu prvi put primijetila čudne mirise.

Njen iskaz poklapa se s iskazom drugih stanovnika koji žive u blizini odlagališta, ali i s izvještajima ukrajinske vojne obavještajne službe. U izvještajima iz jula koje je objavila ukrajinska obavještajna agencija navodi se da su na periferiji grada više puta primijećena mjesta s velikim brojem pougljenjenih ostataka ljudi. Vjeruju da Rusija ove jame nije koristila za spaljivanje tijela civila, već za kremiranje ostataka svojih vojnika kako bi sakrili svoje stvarne ratne gubitke.

Ukrajinski tužitelji i obavještajni dužnosnici rekli su da su upoznati s izvještajima iz kojih proizlazi da su Rusi spaljivali svoje mrtve. Zbog količine navoda o ratnim zločinima koje moraju istražiti, rekli su kako im utvrđivanje istinitosti takvih izvještaja trenutno nije prioritet.

Što se tiče Serhija Novosada, on je zahvalan što za razliku od mnogih drugih u Ukrajini barem zna sudbinu svog oca i bake. Planira ih dostojno pokopati i potom se vratiti u Kijev, jer za njega u porodičnom domu više ništa nije ostalo.