Draško Đurić kazao je da je bio na odsluženju vojnog roka i da je oko 25. aprila 1992. godine poslat u Komandu Druge vojne oblasti na Bistriku u Sarajevu da pakuje kancelarijski materijal za selidbu.

“Osjetile su se tenzije. Danju nismo izlazili, noću je bila pucnjava”, prisjetio se Đurić.

On je rekao su 2. maja otišli u susjednu zgradu biblioteke kada je napadnuto vozilo koje im je dovozilo hranu. Naveo je da je vojnik koij je vozio tamić ranjen i da je preminuo, kao da je još jedan vojnik podlegao usljed ranjavanja.

Svjedok je ispričao da su u Komandi raspoređeni kod prozora i da je napad trajao do večernjih sati. Sutradan, 3. maja, kako je kazao, čuo je da se pregovara o povlačenju, te je u komandu došao Allija Izetbegović sa grupom civila, a potom i vozila UNPROFOR-a. Kazao je da je garantovano da će njihov izlazak biti bezbjedan i da su ponijeli lično naoružanje, te da im je bilo naređeno da ne pucaju. Naveo je da su krenuli oko pola osam, ali da je ubrzo počela pucnjava.

“Vidjeli smo da je kolona presječena, da se navlače kontejneri na točkiće. Mi smo polijegali po kamionu'”, prisjetio se Đurić, dodajući da je jedan vojnik bio ranjen i da je izgledalo kao da je rana nanesena lovačkim oružjem.

Prema njegovim riječima, lica koja su im prišla bila su u civilnoj i vojnoj odjeći i imala su oznake ljiljana. On je kazao da nisu uzvraćali na vatru i da su po izlasku iz kamiona razoružavani. Naveo je da im je rečeno da legnu na zemlju i da mu je neko gazio po leđima i smijao se.

Svjedok je ispričao da je u vozilu iza njih bio jedan potpukovnik sa ženom u bijelom mantilu i da je čuo kako govori: “Ja neću da izađem, ja vam ništa nisam kriv”. Jedan od onih koji su im prišli, kako je kazao, prislonio je pušku na grudi potpukovnika i pucao.

Đurić je rekao da su zarobljeni vojnici odvedeni u, kako im je rečeno, glavni MUP (Ministarstvo unutrašnjih poslova), gdje su im uzeli podatke i gdje su se prema njima korektno ponašali. Odatle su prebačeni u salu FIS-a.

On je kazao da je u sali vršena tortura nad rezervistima i oficirima, koje su tukli, a da su nad mladom vojskom, među kojima je bio i on, bili korektni. Svjedok je rekao da su ga neka mlađa lica pretukla kada je otišao u toalet.

Đurić je rekao da je postignut dogovor i da su narednog dana otišli.

Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) i civila optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hamid Bahto, Hasan Efendić, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.

Na pitanja Ganićeve Odbrane, Đurić je rekao da je u koloni bilo 15-ak kamiona i više od 100 vojnika, oficira i građanskih lica. Na pitanja braniteljice Lejle Čović, on je rekao da nije primjetio da je 2. maja iz Komande krenuo veći broj naoružanih vojnika prema gradu.

“Taj dan su vođene teške borbe između JNA i branilaca Sarajeva?… Taj dan bila je naredba iz Druge vojne oblasti diverzantskom odredu da se zauzme Predsjedništvo? … Došli su 150 metara od zgrade Predsjedništva?… Taj dan JNA je zapalila 30 vitalnih objekata u gradu ”, pitala je Čović, a svjedok je odgovarao da je čuo detonacije i pucnjavu, ali da ne zna šta se dešavalo.

Muslimovićev branilac Senad Pizović predočio je svjedoku izjavu iz istrage u kojoj nije spominjao da je vidio oznake ljiljana na licima koja su im prišla u Dobrovoljačkoj kao ni na licu koje je pucalo u potpukovnika.

“Svi koji su prišli su imali obilježja”, odgovorio je Đurić.

Suđenje se nastavlja 21. decembra.