"Mora biti jedan gazda", naslov je to jednog novinskog teksta ratnog Oslobođenja, kojeg popisuje novinar i ratni reporter Šefko Hodžić. 

Hodžić je ovih dana u Domu Oružanih snaga promovirao svoju novu knjigu - Alija Izetbegović zvanično i nezvanično. Pored brojnih do sada neobjavljenih priča u knjizi se nalazi i podsjećanje na njegov pomenuti tekst iz Oslobođenja, a odnosi se na naređenje Alije Izetbegovića doktoru Safetu Ćibi da pješice, kroz snijeg, otputuje do opkoljenog Goražda, i izvrši naređene zadatke, što je Ćibo izvršio, prihvatajući zadatak bez ikakvog dvoumljenja i kolebanja.

Jasno je, Alija Izetbegović u tome trenutku bio je neprikosnoveni gazda koji je uživao poštovanje ali i posjedovao autoritet, kako u vojsci tako i u narodu. Ne ulazeći u ocjene toga da li Izetbegović mogao bolje i više, obzirom na sve okolnosti, činjenica je da je on bio vođa svih onih koji se bore za Bosnu i Hercegovinu. Razumije se da svi borci za Bosnu i Hercegovinu nisu imali iste svjetonazore, politička i ideološka uvjerenja, ali su osnovi imali isti cilj, i jednog čovjeka kojemu su u ruke povjerili svaku vrstu odgovornosti. 

Skoro trideset godina poslije, u uslovima mira koji se skoro svakodnevno plaća političkim samoponižavanjem, mi nemamo odgovor na pitanje ko je gazda ideje političke borbe za Bosnu i Hercegovinu, premda svi probosanski akteri pretendiraju na njeno vlasništvo. Gazda političke ideje i borbe za Republiku Srpsku jeste Milorad Dodik, a gazda političke borbe za Herceg Bosnu je Dragan Čović. 

Ne zna se naime, ko je gazda političke borbe za Bosnu i Hercegovinu, i to ponajviše zato što niko nikome ne želi priznati autoritet i pravo na to, čak i kada je riječ o legalno izabranim predstavnicima izvršne vlasti.

Denis Bećirović koga savjetuje osam stranačkih lidera politički je autoritet onoliko koliko je petogodišnje dijete u krilu djeda ili bake, gazda porodičnog okupljanja.

Željko Komšić koji obnaša četvrti mandat kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine još bi to i mogao biti, obzirom na broj osvojenih mandata, i rejting koji uživa među narodom. Mogao bi to biti Komšić, ali je stvar u tome što probosanski dio novoizabrane vlasti u Komšiću vidi ljutog konkurentna, a tu konkurenciju na momente prate izljevi patološke mržnje prema Komšiću koja dolazi iz Osmorke, koja sigurno Komšića ne želi priznati za tu vrstu autoriteta.

Sa druge strane, Bakir Izetbegović je gubitkom izbora ispao iz sedla, i očito je da Izetbegoviću mlađem nije suđeno da postane liderom naroda kojem pripada.

O autoritetu i poštovanju među narodom, Elmedina Konakovića i Nermina Nikšića, čak je i suvišno govoriti. Oni dakako veći ugled uživaju među pojedinim ambasadama u Bosni i Hercegovini, nego među gore navedenim kolegama u bosanskohercegovačkoj politici, a njihovi bijedni izborni rezultati, ponajbolje govore šta narod misli o mogućnosti toga da oni "liderišu" procesima.

Pa ipak niko od pomenutih neće priznati da on nije taj koji je domaćin priče o borbi za Bosnu i Hercegovinu, a kad su svi domaćini, to znači samo jedno; da zapravo nije niko.

Ne bi se toj vrsti političkog pluralizma i balansa moći moglo ništa ni zamjeriti da politike koje su izvršile agresiju nad Bosnom i Hercegovinom i politike koje su bile izvođači te agresije u Bosni i Hercegovini, odustaju od svojih ratnih ciljeva. 

Međutim, te politike ne odustaju, a vrlo se dobro, štaviše odlično zna ko je gazda srpskog a ko hrvatskog separatizma u Bosni i Hercegovini. 

Ne zna se samo jedno, odnosno to ko je gazda političke borbe za Bosnu i Hercegovinu. Koga se to sluša u naređenjima, i ko je taj ko danas može u simboličkom smislu narediti nekom doktoru da u interesu države, pregazi put zameten snijegom od opkoljenog Sarajeva do opkoljenog Goražda.

Možda je to što se ne zna, upravo ono što su stranci i najviše željeli, jer ko smo mi da vlastitu sudbinu držimo u svojim rukama. Naša bi sudbina trebala biti u njihovim rukama. Zna se kakva je to sudbina. Sudbina onih koji su vjerovali da smo pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

(NAP)