Vjerovatno niste primijetili... takvo je danas vrijeme – svako se o svome jadu zabavio. Ko će slušat’ tuđu muku.  Pa eto, rekoh, da vam javim: odapeo Mihalj Kertes.

Postratna djeca bosanska ne mogu se sjetiti tog lika. Svoja najveća zlodjela počinio je prije nego što su oni rođeni. Sa završetkom rata, njegova zvijezda, kako se ono veli, „počinje da tamni“. No Kertesu niko, ni na ovom, ni na onom svijetu, ne može oduzeti mjesto u Hades of Fame velikosrpskog nacionalizma.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Oni stariji bi se našeg junaka sjetiti mogli. I trebali. Jer Mihalj Kertes, zvani „Bracika“, bio je jedan od najbližih i najefikasnijih saradnika Slobodana Miloševića. Šta god je taj zlotvor radio, Kertes mu je bio desna ruka. Kako to nevino piše u Kertesovoj biografiji: „Bio je na funkcijama člana Predsjedništva Srbije, načelnika Službe državne bezbednosti Jugoslavije, pomoćnika saveznog ministra unutrašnjih poslova i direktora Savezne uprave carina“.

Bio je, dakle, Miloševićev čovjek za naoružavanje i snabdijevanje Srba u Bosni i Hrvatskoj te njegov čovjek za kršenje sankcija pod koje je Slobina država - kurac država: „razbojnička družina“, kako bi rekao Sveti Augustin; kurac razbojnička družina, nego zločinački stroj – zapala.

Kako i dolikuje kada ode velikan zločina, javno saučešće zbog njegove smrti izrazio je srbijanski despot, Aleksandar Vučić. Naravno da je Acika pripazio Braciku. Po presudi Haškog trubunala u slučaju „Stanišić i Simatović“, Kertes je bio član Udruženog zločinačkog pothvata koji je za cilj imao da eliminiše ne-Srbe iz velikih dijelova Bosne i Hrvatske.  

Imao je, hoću reći, Vučić zašto pustiti suzu za Kertesom. Na to mi je pažnju skrenuo Haris Imamović: upravo je Bracika Kertes istinski autor „Otvorenog Balkana“. On je bescarinsku zonu sve do Ogulina-Karlobaga-Virovitice osmislio još 1991.

E, braćo i sestre… Kako je “Otvoreni Balkan” tada lijepo i glatko funkcionisao… U što se imao prilike uvjeriti i sam Aleksandar Vučić, kada je onomad obišao srpske artiljerijske položaje iznad Sarajeva, na Jevrejskom groblju. Od Beograda do Sarajeva je putovao bez pasoša i bez bilo kakve granično-carinske kontrole, što znači da je još tada bilo obezbijeđeno slobodno kretanje (naročito naoružanih) ljudi. Kao i slobodno kretanje roba (naročito oružja).

S tim u vezi... Šta je? Đe je ba zapelo? Ma šta kažete, Dodik i dalje nacionalista? Iako je Osmorka odlučila da se posveti takozvanim „životnim temama“, Dodik i dalje gura svoju secesionističku politiku? Pa može li to biti... Rekli su mu: „ne treba NATO“. Rekli su mu „može Buk Bijela“. Osmorka je na pregovore sa Dodikom i Čovićem došla sa platformom koju je navodno, tokom nekakvih mirovnih pregovora, iznio Fikret Abdić. Jednostavnom a efektnom platformom koja glasi, parafraziram Fikreta: nemamo nikakvih zahtjeva, za ništa se ne zalažemo i na sve pristajemo. I opet – Dodik isto, sve po starom? Tja, tja, tja...

Šteta. Jer ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.

Ta ideja, ako sam dobro razumio, počiva na pretpostavci da su srpski i hrvatski velikodržavni projekat nastali kao reakcija na bošnjački nacionalizam. Kontate? Načertanije, Stari zavjet velikosrpskog nacionalizma, napisano 1848, nastalo je kao reakcija na bošnjački nacionalizam iz 1991. Komad BiH kao dio Pavelićeve NDH rezultat je buđenja bošnjačkog nacionalizma i politike SDA.

Moljevićeva Homogena Srbija napisana je 1941. u znak protesta na aktivnosti takozvanog „političkog Sarajeva“ koje će se desiti pola vijeka kasnije.

Obični, mali ljudi reaguju na ono što se desilo. Velikani, poput Kertesa, reaguju danas na ono što će se tek desiti u nekom dalekom sutra. Njihova djela naknadno stiču opravdanje.

U takve velikane spadao je i Amfilohije Radović, Miloševićev i Karadžićev duhovnik.

Govoreći o istorijski spornoj “Istrazi poturica”, pod čim se misli na pokolj muslimana u Crnoj Gori, koji je tema Njegoševog “Gorskog vijenca”,  Amfilohije je rekao: “Mnogi i danas prigovaraju kako je to smio vladika Danilo. Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, s lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uha u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu”. U pitanju je, po Amfilohiju, vrsta preventivnog genocida. Istorijska nužnost, takoreći. Citirane Amfilohijeve riječi su istinski klasik dehumanizacije žrtve. Amfilohije je ne samo ustvrdio da je islam “lažna vjera”, nego i da su muslimani “lažni ljudi”. Strašno je pobiti ljude, kaže on. Ali ako su ti ljudi lažni, ako zapravo i nisu ljudi – a onda, jebi ga, i nije tako strašno.

Sve vam ovo pričam zbog sljedećeg. Već vijek i po, centralna ideja političkog Beograda je stvaranje balkanskog imperija. Nekad je to elaborirano onako kako je učinio Garašanin. Kasnije se to zvalo Homogena Srbija. Poslije toga – Velika Srbija. Danas: srpski svet i Otvoreni Balkan. Ta ideja je živa. I nikakvo popuštanje i klečanje pred njom tu ideju neće zaustaviti.

Dino Konaković, Nikšić i Enver Kazaz mogu se obući u cheerleadersice. Mogu tako odjeveni otići na utakmicu KK Igoke-e i tamo vrckati stražnjicama i pokazivati roze gaćice veselom Dodiku; mogu se popeti na krov Vijećnice i odatle, kao što su The Beatles nekada svirali na krovu zgrade u Camdenu, repati odabrane hitove Beogradskog sindikata; mogu činiti isto što i čovjek koji, dok nepokretan leži pred kamionom bez kočnica koji juri ka njemu, vjeruje da će se spasiti ako bude dovoljno ponizan pred pijanim kamiondžijom.

Sve zalud. Meščini da to neće pomoći. Meni to liči na onu hiperrasističku dosjetu koja kaže: manje crnaca, manje rasizma; manje bošnjaštva, manje velikosrpskog nacionalizma.

S druge strane, štatijaznam… Možda treba probati. Kako ono kažu: lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.