Piše: Slavoj Žižek

Sjetimo se vica o susretu istraživača sa domorodačkim plemenom. „Ima li među vama kanibala?“, pita on. „Nema“, odgovaraju oni, „posljednjeg smo juče pojeli“. Da bi se konstituisala civilizovana zajednica jedući posljednjeg kanibala, završni čin se mora nazvati drugačije. To je neka vrsta prvobitnog grijeha koji se mora izbrisati iz sjećanja.

Tako je i tranzicija ka modernom pravnom poretku na američkom „divljem zapadu“ ostvarena kroz brutalne zločine i njihovo kasnije prikrivanje mitovima. Kako kaže junak vesterna Johna Forda Čovjek koji je ubio Liberty Wallancea, „kada legenda postane činjenica, ozvaničite je“.

Ali činjenice koje potiču iz legendi nisu provjerljive istine. One su društveni artefakti: zajedničke ideje koje čine osnovu stvarno postojećeg društveno-političkog poretka. Ako bi ih dovoljno ljudi odbacilo, čitav poredak bi se raspao.

Ti društveni artefakti omogućavaju da prvobitni grijesi društva ostanu u dubinama, odakle dejstvuju u tišini, jer se savremena civilizacija još uvijek oslanja na varvarstvo. Podsjetimo se kako je u Americi pravni aparat korišten za pravdanje nezakonite prakse torture, koja je nazivana „proširenim ispitivanjem“.

Sada se, međutim, pojavljuje nova vrsta političkog iskupljenja. Kako filozofkinja Alenka Zupančič primjećuje u svojoj novoj knjizi Neka trunu (na koju se ovde značajno oslanjam) sve češće imamo vođe koji se ponose svojim zločinima „kao da je to neka vrsta fundamentalne moralne razlike ili razlike u karakteru, jednom rječju hrabrosti, jakog stomaka da se zločini čine otvoreno“. Ali Zupančič odmah dodaje:

„Ono što može izgledati kao hrabro kršenje zakona, koji ponekad od nas zaista zahtijevaju licemjerno ponašanje, u stvari je direktna identifikacija sa mračnom stranom državne moći. To nije nešto drugo ili drugačije. Ti ljudi krše sopstvene zakone. Zbog toga, čak i kada su na vlasti, ovi lideri se i dalje ponašaju kao da su u opoziciji, bune se protiv vlasti, duboke države i slično.“

Ovaj opis se očigledno odnosi na Donalda Trumpa, koji je nedavno pozvao na ukidanje američkog ustava. Dobar primjer je i Rusija. Predsjednik Vladimir Putin je 10 mjeseci insistirao na tome da u Ukrajini nema rata, dok su ruski građani rizikovali krivični progon ako bi tvrdili suprotno. Sada je prekršio sopstveno pravilo i priznao da je Rusija u ratu.

Slično tome, Putinov prijatelj Jevgenij Prigožin dugo je poricao da ima bilo kakve veze sa Wagner grupom ruskih plaćenika. Sad priznaje da je osnovao grupu, da se uplitao u izbore u SAD-u i da će to nastaviti da čini.

Političke ličnosti poput Trumpa i Putina hrabrost redefinišu kao spremnost da se krše zakoni ako je to u interesu države ili njih samih. Implikacija je da civilizacija opstaje samo ako ima hrabrih patriota koji će obavljati prljavi posao. To je izrazito desničarski oblik herojstva: lako je biti plemenit u ime svoje zemlje, ali samo oni tvrdog srca su u stanju da za nju počine zločine.

Tako je 1943. Heinrich Himmler, arhitekta Holokausta, govorio o „slavnom poglavlju naše istorije koje nikada nije i nikada neće biti napisano“. Pitanje je bilo šta raditi sa jevrejskim ženama i decom. „Opredijelio sam se za čisto rešenje“, rekao je Himmler okupljenim SS oficirima. „Ne bi bilo pravedno istrijebiti muškarce... a dopustiti da njihova djeca odrastu u osvetnike protiv naših sinova i unuka. Donijeta je teška odluka da ovaj narod nestane sa lica zemlje".

U savremenoj Rusiji je na snazi ista ideja o opravdanosti zvjerstava. Duma je 14. decembra usvojila prijedlog po kojem se svi zločini počinjeni u Donjecku, Lugansku, Zaporožju i Hersonu prije aneksije tih ukrajinskih regiona „neće smatrati zločinom kažnjivim po zakonu“ ako se zaključi da su počinjeni „u interesu Ruske Federacije“.

Nejasno je kako će ta procjena biti donijeta, ali je vjerovatno da će zločini, tortura, silovanja, ubistva, pljačke i vandalizam počinjeni od strane ruskih snaga biti pravdani i možda slavljeni. To podsjeća na paradoks iz Sofoklove Antigone, gdje je rizičnije biti moralan nego saučesnik zločina.

„Ruska kultura“, primjećuje istoričar Timothy Garton Ash, postala je „kolateralna žrtva Putinovog autokanibalizma“. Zato je „vrijeme da se zapitamo da li je Putin objektivno agent američkog imperijalizma. Jer nijedan Amerikanac nikada nije nanio ni upola toliko štete onome što Putin naziva ruskim svijetom kao sam ruski lider“. U istom tonu je kazahstanski novinar Arman Šurajev nedavno izgrdio siledžiju od ruskog ambasadora u toj zemlji: „Vi izazivate rusofobiju svojim glupim postupcima... Vi ste idioti, kanibali koji jedu sami sebe.“

Paradoksalno, ruska vježba iz lažne transparentnosti čini mistifikaciju državne moći još opasnijom, urušavanjem naše moralne osjetljivosti. To pokazuje zašto su nam ljudi poput osnivača Vikiliksa, Juliana Assangea, potrebni više nego ikada. Assange je naša Antigona. Godinama je držan u limbu i izolaciji, u iščekivanju odluke o izručenju SAD-u zbog špijunaže, to jest zbog objavljivanja dokumenata koji razotkrivaju mračne strane američke politike. Iako je to činio na možda problematične načine, moja novogodišnja želja je da predsjednik Joe Biden pokaže pravu hrabrost i odustane od optužbi protiv Assangea.

(Project Syndicate/Peščanik/Prevela Milica Jovanović)