Piše: Boris PAVELIĆ (Tačno.net)

Zašto hrvatski premijer Plenković na božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća (SNV) u Zagrebu nije prozborio ni riječi o Bosni i Hercegovini? Zašto na tom skupu, koji je trebao prerasti u svečanost obnove mirotvornog i političkog dijaloga Hrvatske i Srbije, nitko, ni jednom jedinom riječju, nije spomenuo Bosnu i Hercegovinu? Kako je moguće da prvi potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić 6. siječnja sudjeluje na pomirbenome sastanku s predstavnicima hrvatske Vlade u Zagrebu, a tri dana kasnije na obilježavanju neustavnoga Dana Republike Srpske koji je beogradski pisac Tomislav Marković, s dobrim razlozima, na ovome portalu nazvao “najnemoralnijim, najdemonskijim praznikom na planeti”, a da to Dačićevo “špartanje” od Zagreba do Istočnog Sarajeva nitko od političara u Hrvatskoj ne spomene kao problem? Kakvo značenje, naposljetku, dobiva pokušaj mirenja Hrvatske i Srbije 6. siječnja u Zagrebu, u svjetlu manifestacija 8. i 9. siječnja u Banja Luci i u Istočnom Sarajevu, na kojima je više nego jasno iskazana privrženost istim onim ratnim ciljevima u kojima je 1991. razorena trećina Hrvatske, a u susjednoj zemlji od 1992. do 1995. ubijeno više od sto tisuća ljudi, više od milijun raseljeno, a Bosna i Hercegovina pretvorena u ruševine – i u kojima je, podsjetimo, nikako ne uvijek s plemenitim namjerama, sudjelovala i Hrvatska?

U petak, 6. siječnja, Srpsko narodno vijeće (SNV), zajedno s Hrvatskim nacionalnim vijećem (HNV) iz Subotice, organiziralo je na tradicionalnome primanju SNV-a za pravoslavni Božić u Zagrebu susret na visokoj vladinoj razini Hrvatske i Srbije: premijer Plenković predvodio je izaslanstvo hrvatske, a Ivica Dačić izaslanstvo vlade Srbije. Bio je tu i patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije. Izrečeno je mnogo dobrih želja i nadanja za trajan mir, dijalog i političku suradnju Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije. Nitko, međutim, nijednom riječju nije spomenuo probleme u regiji. Medijima, istodobno, nije promaklo da je hrvatski premijer Plenković Dačiću udijelio nekoliko zvučnih pljuski: izrijekom je, pred tim ratnim glasnogovornikom Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, rekao kako je “Hrvatska bila žrtva agresije Miloševićevog režima”, ne propustivši podsjetiti na posljedice te agresije. Rekao je Plenković također kako je Hrvatska “stala na pravu stranu povijesti, stala uz žrtvu, uz prijateljski ukrajinski narod”. Vrijedi citirati Plenkovića: “U globalnom kontekstu, nažalost, svjedoci smo 2022. brutalne ruske agresije na Ukrajinu. Deseci tisuća mrtvih, izbjeglih, prognanih, nevjerojatne ratne štete i razaranje u 21. stoljeću, kakvo nitko od nas, vjerujem, nije mogao zamisliti. I tu je Hrvatska stala na pravu stranu povijesti, stala uz žrtvu, uz prijateljski ukrajinski narod i poslala poruke solidarnosti, ne samo retoričke, nego i konkretne podrške. To ćemo činiti i dalje jer smatramo da činimo dobro i ispravno. Cijeli naš život su odabiri, ovaj odabir bio je više nego jasan, utemeljen na vrijednostima na kojima počiva cijeli naš sustav.”

Zašto, kad se već nije skanjivao Dačiću istresti istinu u lice, Plenković u istom tom kontekstu nije spomenuo i Bosnu i Hercegovinu? Zašto nije rekao da je Hrvatskoj neprihvatljivo obilježavanje Dana Republike Srpske, jer je taj dan za BiH politički početak iste one “agresije Miloševićevog režima” koja je razorila i trećinu Hrvatske, te da ministar Srbije koji na tom obilježavanju sudjeluje, u Hrvatskoj ne može očekivati iskrenu i toplu dobrodošlicu? Zašto Plenković nije rekao da je obilježavanje Dana Republike Srpske opasnost ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za Hrvatsku, pa i za Europu? Zašto nije rekao da hrvatska potpora Ukrajini, pod istim uvjetima i potpuno na isti način, znači i potporu cjelovitoj Bosni i Hercegovini, i da će Hrvatska, članica EU i NATO-a, učiniti sve da partnerima u tim organizacijama objasni kakvu opasnost za Hrvatsku, BiH i cijelu regiju predstavlja Dodikove putinovske i velikosrpske parade – da o moralnoj grozi koju izazivaju i ne govorimo?

Na temelju činjenica, nažalost, ne preostaje nam drugo nego zaključiti: Andrej Plenković ništa od toga nije rekao jednostavno zato što se ne protivi Dodikovoj politici u Bosni i Hercegovini. Hrvatska politika – politika, kažemo, ne građani – podržava Dodikov secesionizam u RS. Zoran Milanović, to znamo, podržava ga izrijekom, ne hajući za moralnu nedostojnost svojih postupaka: hvali Dodika, susreće se s njim, prihvaća njegove pozive na drugarska druženja, a istodobno relativizira genocid u Srebrenici, i vrijeđa Bošnjake i bosanske muslimane. Andrej Plenković radi to lukavije: ne izjašnjava se. Šuti, i pušta Dodika da radi po svome. Plenković i Milanović, možemo reći, utjelovljuju dva lica kakva je prema Bosni i Hercegovini pokazivao Franjo Tuđman: u razdobljima neprijateljstava i rata s Bošnjacima i Armijom BiH taj čovjek nije krio netrpeljivost, prezir i neprijateljstvo prema bosanskim muslimanima; u razdobljima savezništva znao je susprezati te osjećaje, i pokazivati tolerantnije, premda nikad prijateljsko lice. Moralni je i politički poraz današnje Hrvatske da se dvojica njezinih najvažnijih političkih čelnika, premijer i predsjednik Republike, nisu uspjeli emancipirati od nasljeđa političara koji je potpomagao uništenje BiH, strovalivši zbog toga vlastitu zemlju u političku i moralnu  izolaciju.

Interes mira, morala i pravde nalaže da Hrvatska iskoristi sav svoj politički utjecaj članice EU i saveznice u NATO-u kako bi se suprotstavila Dodikovu separatizmu u Bosni i Hercegovini. Argumenti za takav angažman više su nego očiti, i iz dana u dan sve ih je više: Dodikova politika nije više samo učvršćivanje rezultata velikosrpskog nasilja devedesetih, nego je hotimice postala – a to je manifestacija u Istočnom Sarajevu posve otvoreno i demonstrirala – Putinov trojanski konj na Balkanu. Zato – podupirete li Ukrajinu, morate podupirati i Bosnu. Podupirete li Europu, morate podupirati Bosnu. Podupirete li demokraciju, morate podupirati Bosnu. Podupirete li mir u Europi, morate podupirati Bosnu. Ako hrvatska vlast to ne vidi – ili, još gore, ako ne želi vidjeti – ni Hrvatskoj ni Bosni, ni Europi ni Balkanu, ne piše se dobro.