Piše: Boris PAVELIĆ (Al Jazeera)

Ni za NDH ustaški se pozdrav nikad nije uglas prolomio iz pola milijuna grla. Posljednji put kada se nacistički pozdrav iz mase orio Europom bili su Hitlerovi masovni skupovi na kojima je demon pripremao najveće krvoproliće u povijesti ljudskog roda.

Sljedeći put to se dogodilo sinoć, u glavnom gradu Hrvatske, kada je Marko Perković Thompson, pjevač kojemu je više država Europe zbog desnog političkog radikalizma otkazivalo koncerte, uzviknuo “Za dom…!”, a pola milijuna obožavatelja uglas zatutnjilo – “Spremni!!!”. Ta potmula, prijeteća rika postala je već, sviđalo se to nama ili ne, važnom natuknicom u povijesti “mračnog kontinenta”, kako je britanski povjesničar Mark Mazower naslovom svoje poznate knjige nazvao Europu, kontinent uklet pokoljima dvadesetog stoljeća.

Jer ne treba se dati zavarati površnim pop-kulturnim okolnostima: to nije bio koncert, nego sam europski duh vremena kristaliziran u podnošljivu formu; manifestacija krajnjeg političkog radikalizma u kulturnom i političkom manistreamu; trenutak u kojemu ekstremist prerasta u glas iz hrvatske sadašnjosti i europske budućnosti: možda tek omamljen atmosferom, ali možda i uvjeren u vlastitu misiju, sam je taj Thompson, na krilima tehnoklerikalnog kiča Gospe od dronova, održao lekciju kontinentu, rekavši: “Želim poručiti cijeloj Europi da se vrati svojoj tradiciji, svojim kršćanskim korijenima. Samo tako Hrvatska može biti ponovno snažna”.

Blagoslov ‘demokratske’ države

U Europi, dakle, “kršćanski korijeni”, u Hrvatskoj “Za dom spremni”. Pola milijuna mladih koji s pučkim pjevačem izvikuju nacistički pozdrav u subotu nam je pokazalo kako demokracija demokratskim metodama odustaje od sebe same. Pritom, dakako, uz blagoslov same demokratske države: najbolja ilustracija te kapitulacije fotografija je nasmiješenog predsjednika hrvatskog parlamenta, HDZ-ova Gordana Jandrokovića, koji se na koncertu fotografirao u društvu supruge i bivšega HDZ-ova ministra financija a danas megauspješnog poduzetnika Zdravka Marića; svi ležerni, u opuštenom “wimbledon” izdanju. “Povijesno”, napisao je Jandroković na Instagramu. Povijesno, bez sumnje – ali u kom smislu, to tek još imamo vidjeti. Ali neka ostane zapamćeno: dio odgovornosti za tu “povijesnost”, kakvom god se pokazala, snosi i naizgled prostodušni Gordan Jandroković.

Očito šokirani, hrvatski su mediji već dan kasnije krenuli relativizirati opasnost. Koncert je, pišu, bio sjajno organiziran, a nagrdio ga je – kao i obično, kad je o Thompsonu riječ – tek taj famozni “ZDS”, kako ga u Hrvatskoj gotovo od milja počinju zvati. Takvi prikazi, koji nastoje uljepšati što se uljepšati ne može, zaobilaze ključnu činjenicu: da je u “fenomenu Thompson” baš ustaški pozdrav ključna točka, a sve ostalo tek usputni folklor: ustaški pozdrav kojim je započeo svoju najpoznatiju pjesmu, i kojega se nikad nije pristao odreći, daje ton cijeloj toj bizarnoj pojavi, koja je – jedinstveno u cijeloj poslijeratnoj Europi – na upravo dijaboličan način spojila ekstremno i estradno, i u pop-kulturu, fenomen inače uglavnom dezideologiziran i tolerantan, prokrijumčarila nacizam, uspjevši ga, eto, dovući sve do intonacije duha vremena u formi masovnog urlika pola milijuna u subotu navečer.

Ciljevi od prije 80 godina

Moglo bi se, dakako, posegnuti za utjehama. Sreća je, prije svega, da na koncertu s pola milijuna ljudi nitko nije ozlijeđen, kao i da je masovni događaj bio dobro organiziran. Ali zar je to kriterij uspjeha? Ta nisu li dobra organizacija i sigurnost elementarni uvjet održavanja koncerta, a ne razlog za naknadno slavlje, kao da se na sigurnost nije ni računalo? U tom kontekstu dobro je podsjetiti što je hrvatski povjesničar Ivo Goldstein, koji je upravo ovih dana objavio knjigu “Hrvatska u Drugom svjetskom ratu”, izjavio u intervjuu uoči skupa na Hipodromu. Rekavši kako ga “najviše brine činjenica da će stotine tisuća ljudi stajati satima na jakom ljetnom suncu i da se iz toga može izroditi tragedija neslućenih razmjera”, Goldstein je dodao: “No, moćne krugove koji stoje iza Thompsona nikad nisu zanimali, ni u ustaška vremena, baš kao ni danas, ljudski životi. Oni su i prije 80 godina i danas imali svoj Cilj, ili Ciljeve, koji nadilaze, barem po njihovu mišljenju, važnost pojedinačnih ljudskih egzistencija. S ovim ustašoidnim paradiranjem i u tom se pogledu vraćamo u Drugi svjetski rat.”

Moglo bi se, isto tako, pokušati cijeli događaj svesti na popkulturnu bizarnost koja s ideologijom ima malo veze, pa kao argument navesti činjenicu da su golem dio scenskog dijela koncerta iznijele – srpske tvrtke, jer hrvatske za takvo što naprosto nemaju kapaciteta. Moglo bi se, također, podsjetiti kako je srpska folk pjevačica Aleksandra Prijović u Zagrebu prije godinu i pol rasprodala pet punih Arena uzastopno – ukupno stotinjak tisuća ljudi – pa tvrditi kako dobar dio njezine publike istodobno sluša i Marka Perkovića Thompsona, pa da, dakle, toj mladoj publici vjerojatno i nije važno što, zapravo, znači sva ta Thompsonova propovjednička dernjava s pozornice.

Žetva mračnih plodova

I sve bi to vjerojatno i bilo djelomice točno – ali površno, upravo eskapistički površno, jer je jasno da Thompsonova masovka već počinje žnjeti prve mračne plodove. Prvi od njih u Hrvatskoj: što, naime, nakon trenutka u kojemu pola milijuna ljudi izvikuje “Spremni!!!”, znači podatak da je dan osnivanja prve partizanske jedinice u Hrvatskoj, 22. lipnja, u Hrvatskoj državni praznik koji se zove Dan antifašističke borbe? I što taj podatak znači u kontekstu činjenice da je u Splitu taj praznik ove godine obilježen skandalom u kojemu ženski pjevački zbor Marjanke na prigodnom koncertu nije pjevao partizanske pjesme, jer su se pjevačice “iskreno prepale” ozbiljnih prijetnji na društvenim mrežama? Pa koji je onda datum istinski narodni praznik u Hrvatskoj: Dan antifašističke borbe, kada se ljudi boje pjevati partizanske pjesme, ili možda dan osnivanja NDH 10. travnja, kad već pola milijuna ljudi, uz državni blagoslov i općedruštveno oduševljenje, urla ustaški pozdrav usred glavnog grada?

Implikacije u regiji već su sada također dramatične. Thompsonova masovka, naime, poklon je s nebesa samo – Aleksandru Vučiću. Srpski Lukašenko, čovjek koji sustavno gasi nadu u demokratsku budućnost vlastite zemlje, jedva je dočekao performans na Hipodromu, nazvavši ga “koncertom podrške neonacističkim vrednostima, ustaškim vrednostima”. “I cela Evropa će da ćuti“, slavodobitno je poentirao Vučić.

Prešućivanje Vučićevog uništavanja demokracije

I bio, nažalost, djelomice u pravu. Jer točno je, da – Europa će nažalost prešutjeti ustašovanje na Hipodromu, baš kao što prešućuje i Vučićevo sustavno uništavanje demokracije u Srbiji i nasilje njegova režima prema sudionicima masovnog pokreta za demokratizaciju koji su pokrenuli divljenja vrijedni srpski studenti. U tome se, eto, sluti nastupajuća tragedija Europe: baš kao što je njezina šutnja devedesetih najavila njezinu vlastitu nacionalističko-populističku dekadenciju, tako i danas, odvraćanje glave od nacističkog pozdrava iz pola milijuna grla na europskoj periferiji najavljuje, daleko bilo, slične takve strahote i u najvećim metropolama mračnog kontinenta.

Jer i globalni je kontekst thompsonovski u punom smislu riječi. Od šoka Trumpa u Americi, preko Putinove agresivne diktature do jezivog Netanyahuova uništenja Gaze, zemlje se pretvaraju u raznolike varijante diktatura. Thompson je danas suvremeniji nego kada se pojavio: 1991. predstavljao je tek provincijalni, ratoborni i neuki, ali donekle shvatljiv glas ljudi koji se brane; danas, sa svojim masmedijskim digitalnim kršćanskim protofašizmom, on je lokalni glas planetarnog trenda koji predvode Trumpovi kršćanski fašisti. Nemojmo dakle gajiti iluzije: ono čemu smo svjedočili na Hipodromu zloslutnije je i opasnije nego što na prvi pogled izgleda. Ima li nade da se zle slutnje ne ostvare? Vidjet ćemo: da nade nema činilo se i tridesetih.