Piše: Boro KONTIĆ (Gradski.me)

“Kišobran” Aleksandra Vučića se, iskreno rečeno, predugo povlačio po društvenim mrežama. Spočitavati Aleksandru Vučiću da je devedeset druge ili treće iznad Sarajeva stajao sa puškom a ne sa kišobranom kako on otužno tvrdi, je na rubu traćenja vremena. Vučić neka ga traći, nama to postaje opasan luksuz.

Da je Aleksandar Vučić snimljen kako sam stoji iznad Sarajeva, dvojba kišobran-puška bi bila vrijedna razvlačenja. Ali činjenica da na inkriminirajućoj fotografiji Vučić stoji uz Vojislava Šešelja je sama po sebi dovoljna. Činjenica da si devedeset i neke iznad Sarajeva bio uz Vojislava Šešelja je bitnija sto i jedan put od dvojbe da li si pri tome stajao sa kišobranom ili puškom.  Praćkom, uostalom. Sa danas već presuđenim ratnim zločincem, Vojislavom Šešeljom, stvari su po pitanju zla u tom trenutku već bile kristalno jasne. Iskreno, bile su jasne mnogo ranije. Pa već i onima koji su (smo) sa Šešeljom pohađali Prvu sarajevsku gimnaziju ili Pravni fakultet. O tome, možda, drugom prilikom.

Dakle, nećemo o Vučićevom “kišobranu”. Ali hoćemo o Putinovom kišobranu. Uz prethodnu opasku velikog elizabetanskog dramskog pisca da svijet je scena, pozorište. Dakle i politika u tom svijetu je pozorište. U tom svijetu 2017. bijaše obljetnica Oktobarske revolucije. Jedna od fotografija koja je postala bezmalo kultna bijaše ona gdje Vladimir Putin stoji pred prigodnim spomenikom, odaje “počast”, a preko njega lije “kao iz kabla”.

Samo naivni mogu pomisliti kako je obezbjeđenje zaboravilo ponijeti kišobran. Jer, razapeti kišobran nad glavom Vladimira Putina u trenutku kad odaje počast “palim herojima” značilo bi obezvrijediti scenu, lišiti je savršeno pogođene patetike, one tipične sovjetske patetike na koju bo’me nisu imuni ni ljudi drugačijeg ideološkog konteksta. Samo godinu dana poslije ove, desila se opet kišna scena s Putinom. Ali je ovaj put nad njegovom dragocjenom glavom bio razapet ogroman kišobran. Mislim na onu kišu koja je lila na završnici Mundijala 2018 kada su francuski predsjednik Macron i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević, oboje mokri “do gole kože”, stajali na tribinama samo koji metar udaljeni od Putina, natkriljenog ogromnim kišobranom. Da je igrao ruski tim možda bi i Putin bio gologlav. Ovako, bio je samo hladnokrvni posmatrač (predator) koji ovaj put nema obavezu forsiranja patriotskog mačo imidža.

Isti je imidž, što se vode tiče, Vladimir Putin pomno njegovao i uz njeno drugo agregatno stanje. Led. 19. januara. Na Bogojavljenje. Internet obiluje raskošnom zbirkom fotografija gdje je Vladimir Putin ušao u vodu do pasa. Da je voda ledena, svjedoči monolitni led koji vodu uokvirava.

Bio je i to jedan od razloga zašto se bjelosvjetska bulumenta, osjetljiva na imidž, lijepila uz Putina. Mnogi bi holivudski glumci danas vrlo rado izbrisali sebe sa onih fotografija gdje se u Moskvi s adoracijom smiješe Putinu. Kojeg danas prozivaju: kepec. Iskreno rečeno, nije ni Zelenski visinom nadmašio Putina. Manimo se, dakle, te vrste stigmatizacije kad već imamo toliko bitnih argumenata. Zlo, prije svega.

Vraćam se Bogojavljenju. Danu kada hrišćanin kaže: Hristos se pojavi. A drugi mu uzvraća: Voistinu se pojavi. Prošle je godine Peskov, onaj revnosni Putinov činovnik, obavijestio javnost da ako Putin odluči na Bogojavljenje ući u vodu, da će javnost biti pravovremeno obaviještena. Razumljivo. Nego je nerazumljivo kad shvatite da je Peskov to mrtvo-hladno rekao 18. januara. Dan uoči Bogojavljenja. Naravno, niti je poslije šta po tom pitanju bilo, niti je ko pitao. Šapatom: Voistinu se ne pojavi!

A ove godine? Opet je Peskov, sad već uigrani anđeo Bogojavljenja, prozborio nešto tim povodom. Sada još radikalniji u ignorisanju elementarne logike. Sada se javio 19. januara. Obavijestio da je Putin obavio ruski bogojavljenski običaj. Fotografija? Nema je! Zlurado bi se moglo uzvratiti pitanjem: opet nestalo filma u aparatu? Ili makar onog u koloru? Pozivam se na kultnu pjesmu Nine Hagen koju je za svečanost ispraćaja poželjela čuti Angela Merkel, odgajana i odrasla u sovjetskom režimu. Naslov pjesmi je Miška. A kazuje nam o turističkom putovanju koje se nije ostvarilo u kolor fotkama jer “ Miška nije imao kolor filma u aparatu”. Da skratim, i ovaj put šapatom bijaše: Voistinu se ne pojavi!

Ali, zašto nije organiziran neki trik? Valjda je dobro poznato da su Rusi svijet, između ostalog, zadužili pojmom Potemkinova sela (Za ljubitelje književnosti: podsjetiti se na istu temu pripovjetkom Mehanički lavovi, sjajnog Danila Kiša!). Šta su tek, uz planetarno uznapredovalu tehniku, Rusi danas potemkinovski sposobni uraditi! A, eto nisu!

Ako se mene pita, skromno odgovaram: a zašto bi?! Nije Vladimir Putin već drugu godinu zaredom na Bogojavljenje ušao u ledenu vodu, ali su zato osim “običnih” Rusa koji to po tradiciji rade, nadoknadili balkanski pravoslavci. Volio bih znati koliko je i od kada to ovdašnji običaj. Koliko imeperativan? Ali da se na tu temu podastru činjenice, godine, zapisi… po cijenu da demantiram svoju pretpostavku o novokomponovanosti običaja.

Do tada, usuđujem se pretpostaviti da smo evo, nakon krvavih devedesetih, dobili Putinove plivače. Ovim i aludiram na Putinove spavače čiji smo ažurirani spisak ovih dana imali priliku čitati. Nekako mi se bitni čine i ovi plivači. Po mnogo čemu sudeći, uzvodno ili nizvodno na Bogojavljenje dok plivaju u ovdašnjim rijekama, kao da ih sve vuče crnomorskom slivu. Uostalom, nije li i arhitektura novih pravoslavnih bogomolja što na Balkanu niču kao gljive poslije kiše prilagođena tom slivu? Što rekao naslov koji pročitah prije pola godine na nekom od portala Republike Srpske: “Rusko-srpski hram biće simbol Banjaluke”.