"Što god da je radio da prehrani obitelj, moj je otac čitav svoj život bio u nogometu, on je prvi prepoznao moj potencijal i usmjeravao me prema pravom cilju. Nikad se neću moći odužiti dovoljno ni njemu, ni ostatku obitelji zbog svega što su žrtvovali za moj uspjeh", opisao je legendarni nogometaš Darijo Srna, kapiten hrvatske nogometne reprezentacije, u intervjuu za Gloriju početak svog fascinantnog sportskog puta u rodnom Metkoviću, gdje je sve bilo povezano s loptom.

Njegov otac je svojevremeno ispričao kako je Darijo od malih nogu bio talentiran za sve sportove: rukomet, nogomet, stolni tenis... Tako je jednog dana došao iz škole s preporukom učitelja da se ostavi fudbala i prebaci se na - košarku.

Uzeir i Darijo Srna (Foto: Cropix)

 

Sad je Darijo u intervjuu svom reprezentativnom kolegi u emisiji "(Ne)uspjeh prvaka s Mariom Stanićem" emitiranoj na kanalu Arena Sport, ispričao svoja najvažnija iskustva iz igračke karijere, te objasnio povezanost sa svojom drugom domovinom Ukrajinom, u kojoj već godinu dana bjesni rat zbog ruske invazije.

Otkrio je da se u Šahtaru osjećao kao član porodice i odlučio je u ostati u Ukrajini premda su na stolu ležale ponude klubova kao što su Chelsea i Barcelona. Progovorio je i o posljednjem razgovoru s pokojnim ocem Uzeirom u rodnom Metkoviću uoči odlaska na Europsko prvenstvo 2016. godine. Ispričao je kako je njegovom ocu u tim trenucima teška bolest jako uznapredovala te kako mu je bilo jako loše, ali je sinu u četiri oka rekao da usprkos svemu "mora otići na Euro u Francusku predstavljati svoju obitelj, grad i državu."

Naglasio je kako je posebno zahvalan supruzi Mireli koja ga je nagovorila da razgovara s ocem u četiri oka i pita ga želi li da bude uz njega u Metkoviću te njegove zadnje dane ili da s reprezentacijom otputuje na Euro. Da nije to napravio, to bi ga pitanje mučilo svo ovo vrijeme…

Njeg otac, Uzeir Srna preminuo u 75. godini života na dan sinove utakmice protiv Turske 12. juna 2016. Nakon utakmice Srna kapetan vratio u Metković na očev pogreb, a već za idući nastup pridružio se saigračima na terenu. Za Darijeve suze za vrijeme intonacije "Lijepe naše" i ponos koji je tada osjećao nemoguće je pronaći prave riječi.