Kome prijete dronovi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, pita se državni zastupnik Šemsudin Mehmedović.

Kaže da su mediji izvijestili da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio jučer u Abu Dhabiju da će u roku od 48 sati potpisati ugovor sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima o kupovini njihovih dronova “samoubica”.

– Srbijanski predsjednik ovih dana boravi na Međunarodnom sajmu naoružanja i vojne opreme “IDEX 2023” koji se održava u Abu Dhabiju. Prema njegovim tvrdnjama, ovo moćno oružje bi u “veoma kratkom roku trebalo stići u Srbiju nakon kupovine.”

Postavlja se osnovano pitanje za kakav rat i protiv kojeg ili kojih protivnika se sprema Srbija svojim intenzivnim naoružavanjem. Teško je pronaći i jednu državu u njenom bližem i širem okruženju koja ima bilo teritorijalne pretenzije prema njoj ili da na bilo koji način ugrožava njen suverenitet. Zaključak koji slijedi je da oružje Srbiji ne treba za odbranu već za druge svrhe. Kako su unutrašnja i vanjska politika jedne zemlje nužno povezane i sa njenom vojnom politikom to države susjedi i politiku Srbije trebaju ocjenjivati u okviru te ukupnosti.

Od dolaska Slobodana Miloševića na vlast Srbija je postala elementom nesigurnosti prvo unutar SFRJ, a agresijom na BiH i napadom na Kosovo te stvaranjem izbjegličke krize i unutar šireg balkanskog prostora. Smjene različitih političkih stranaka na čelu Srbije nisu, nažalost, dovele do promjene tog stanja. Naprotiv. Direktna umiješanost srbijanskih službi sigurnosti u pučeve u Crnoj Gori i Makedoniji i subverzivni utjecaj koji preko RS-a ima na situaciju u BiH i preko općina sa srpskom većinom na sjeveru Kosova u toj zemlji govori koji su vrlo mogući motivi ubrzane modernizacije i jačanja oružanih snaga Srbije. Njen javno promovirani uspjeh da je Vojska Srbije trenutno snažnija od svih oružanih snaga zemalja bivše SFRJ govori tome u prilog. Izjave najviših srbijanskih zvaničnika da Srbija neće dozvoliti protjerivanja i pogrome srpskog stanovništva u zemljama u susjedstvu u kojima žive dovoljno su upozoravajuća u pomenutom kontekstu.

Niti jedna od zemalja u susjedstvu ne vodi politiku koja bi makar u naznakama imala neprijateljsku politiku prema svojim srpskim sudržavljanima ili koja daje povoda da se zaključi da za cilj ima progon Srba kao naroda. Srbija, sa druge strane, instrumentalizira politička vođstva među Srbima koji žive u tim zemljama da vode politike koje su nacionalističke, diskriminatorske u odnosu na pripadnike ostalih naroda i koje dovode u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet tih zemalja i samim tim ugrožavaju njihovu elementarnu društvenu stabilnost. Takvo postupanje govori o kontinuitetu, a ne napuštanju velikodržavne politike koja Srbiju vidi kao malo kolonijalno carstvo na Balkanu na kojem Srbija zauzima centralno, najvažnije mjesto i sa njega ima moć da završi svoju politiku etničkog inžinjeringa u susjednim zemljama kao preduvjeta da se ta dominantna pozicija trajno sačuva. To bi podrazumijevalo nastavak politike etničkog čišćenja nesrba sa teritorija koje su Srbiji od strateškog interesa i / ili nastavka mijenjanja etničkog identiteta u srpski u zemljama u kojima živi značajan broj stanovnika koji su pravoslavne vjeroispovjesti ali se ne osjećaju Srbima poput Crnogoraca i Makedonaca.

Identična identitetska politika koju provodi Rusija u Ukrajini negirajući i ubijajući ukrajinski identitet kod Ukrajinaca i promovišući i namećući ruski identitet govori da je to, nažalost, već dio savremene velikodržavne međunarodne političke prakse. I diskriminatorske prakse koje vlasti RS-a kao otvoreni agent Srbije u BiH provode prema nesrpskom stanovništvu i koje za cilj imaju da se trajno osigura apsolutna većina srpskom narodu na tom prostoru i usprkos nediskriminatornom Ustavu BiH dominantan položaj srpskom narodu ogledni je primjer u kojem položaju bi bili svi nesrpski narodi pod dominacijom Srbije. Čitav region bivše SFRJ sa izuzetkom Slovenije i Hrvatske vratio bi se u 1918. godinu u doba postojanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca koja je bila pod dominacijom Srbije i u kojoj kao narodi nisu bili priznati ni Bošnjaci, ni Crnogorci, ni Makedonci ni Albanci i prema kojima su se iz Beograda vodile izuzetno opresivne zvanične i nezvanične politike vođene ideologijom militantnog srpskog nacionalizma.

Imajući u vidu navedeno, probosanske stranke bi trebalo hitno da stupe u kontakt sa rukovodstvom Ujedinjenih Arapskih Emirata i skrenu im pažnju na to da dronovi samoubice koje će prodati Srbiji neće služiti za njenu odbranu od vanjskog neprijatelja već za demonstraciju moći prema susjedima, uključujući BiH, kao i za slamanje vojnog otpora u tim zemljama ukoliko se geopolitičke silnice tako poslože da Srbija dobije odriješene ruke da po potrebi i vojnim sredstvima uspostavi svoju dominaciju na Zapadnom Balkanu. Tada bi se krv nevinih žrtava preko dronova samoubica prelila i na ruke UAE, što im niko ko je prijateljski nastrojen prema njima ne želi. Zato im treba predati zahtjev da ne potpisuju ugovor sa Srbijom kako ne bi doprinijeli destabilizaciji jednog regiona vrlo osjetljivog na političke potrese. Probosanske stranke mogu razmisliti da u ovu aktivnost uključe diplomatiju neke prijateljske zemlje koja ima dobre odnose sa UAE.

Naposljetku, Aleksandar Vučić je svojom politikom proizveo dovoljno radikalnih pokreta u Srbiji, da je već sada jasno da ih neće moći kontrolisati, i da postoji realna opasnost od zloupotrebe dronova samoubica i u unutrašnjim sukobima u Srbiji – upozorava Mehmedović.