Nakon duge i teške bolesti sinoć, negdje iza pola noći, prestalo je da kuca srce Ethema Omerovića Tite, neustrašivog ratnog komandanta 246. viteške brigade i borca, nosioca najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", čovjeka kakvog je teško opisati riječima, javlja portal Politički.ba.

Otišao je u noći između obilježavanja Dana brigade kojom je nekad komandova i Dana nezavisnosti države koju je toliko volio i kojoj je sve dao.

"I to je neki Božiji znak", rekao je jutros njegov saborac iz Goduša Juso Jusić zvani Bonzo, koji je sa Titom i mnogim drugim herojima odbrane Podrinja prošao razne bitke i ofanzive.

Oni malo stariji sjećaju se kako je Tito, godinu dana uoči agresije, napustio posao u Sloveniji i vratio se u rodni Goduš poviše Sapne, piše Politički.ba.

General Atif Dudaković i Tito (Foto: Ahmet Bajrić Blicko)

Za otpremninu koju je dobio od firme kupio je, pričao je kasnije, motokultivator, posijao nekoliko dunuma duhana, maline, jagode i kupio pušku..

"Ima jedan u Godušu, treba isprovjeravati šta radi", dolazili su tada glasovi iz Zvornika, nakon što se čulo da taj "jedan" to jest Tito, organizira straže po Majevici jer su komšije iz susjednih srpskih sela "pod firmom lovačkog društva", pričao nam je jedne prilike, s oružjem hodali oko sela, pucali...

A kad je krenula agresija, neprijateljska noga se nije mogla približiti Titinom selu Goduš.

"Jesmo izranjavani, izginuli, nema stope u ovom selu gdje nema šehidske krvi, ali smo ga odbranili", govorio je Tito uvijek pominjući svoje saborce i komandante iz Sapne, Teočaka i drugih podrinjskih krajeva.

Iz bitke u bitku išao je uvijek, kako je govorio "spreman da pogine". Od posljedica teškog ranjavanja, Tito se nakon agresije teško razbolio, javlja portal Politički.ba.

Tito sa svojim saborcima (Foto: Ahmet Bajrić Blicko)