Krajem prošle godine na policama sarajevskih knjižara pojavila se knjiga zanimljivog naziva "88". Radi se o posljednjem ostvarenju književnice Nadije Rebronje koje je naišlo na topao prijem ljubitelja književnosti širom regiona što potvrđuje i nedavno osvojena nagrada "Zaim Azmović" u Crnoj Gori.

Nadija Rebronja nije novo ime u domaćoj književnosti. Svoju prvu zbirku poezije objavila je još 2008. godine, u međuvremenu se okitila brojnim nagradama, a njena poezija je prevođena na engleski, španski, italijanski, francuski, njemački, poljski, turski, persijski, makedonski, albanski i slovenački jezik.

Za "Slobodnu Bosnu" kaže da je sinkretizam između književnog teksta i muzike nešto što odlikuje njeno pisanje od početka, a od toga nije odustala ni u svom posljednjem djelu.

Nedavno ste objavili knjigu mikro proze, pod neobičnim nazivom "88"; zašto baš taj naslov, da li je riječ o broju mikro proznih uradaka, ili o nekoj dugoj simbolici?

88 je mističan broj koji predstavlja broj mikro tekstova u knjizi, broj dirki na klaviru, ali je i broj blizak beskonačnosti. Knjiga "88" predstavlja slomljeno ogledalo stvarnosti koje se raspalo u 88 djelića. Od tih djelića nastale su bijele i crne dirke klavira koje sviraju mnoštvo melodija. Sinkretizam između književnog teksta i muzike je nešto što odlikuje moje pisanje od početka. Dok je knjiga poezije "Ples morima" (objavljena 2008. godine) inspirisana orijentalnim instrumentom nejom, klasičnom i jazz muzikom, "Flamenko utopija" (objavljena 2014. godine) uzima flamenko muziku kao simbol kulturnog mikrokosmosa. Kao nastavak takve poetske igre, knjiga "88" preispituje simboliku klavira.

Kako biste definisali tematski okvir svoje knjige, ukoliko je moguće s obzirom na žanr mikro proze?

Knjiga "88" je knjiga mikro tekstova, crnih i bijelih dirki koje se mogu čitati kao zasebne priče ali i kao jedna zaokružena cjelina. To je klavirska melodija koja svira o stvarnim i simboličkim diktaturama, dželatima, generalima koji su izgubili bitke, jezicima koji više ne postoje, instrumentima ranjenim ili ubijenim u paljbi, ljudima koji se griju paleći knjige, bibliotekama koje barbarski gore, robovima koji kidaju lance, rasizmu. Svjedok svih tih dešavanjima je klavir koji svira.

Za "88" Ferida Duraković je napisala da se radi o pjesmama u prozi, ističući poetsku komponentu Vašeg teksta; šta je poetsko a šta prozno u Vašoj knjizi?

Kao i svaka melodija dok je slušamo, tekst knjige "88" nije imao namjeru da iscuri u uobičajene forme već da se uvuče u pukotine stvarnosti. Slučajno je dobio oblik tih pukotina. Ova knjiga može biti i poezija i proza i muzika, ona je tekst koji je uokviren kontrastima, crno-bijelim dirkama, razgovorom, nadrealizmom, možda i magijskim realizmom ali ne nužno žanrovima.

Kako zamišljate svog idealnog čitaoca?

Idealan čitalac bio bi spreman da i sam postane jedan od rasutih djelića ove knjige, da bude jedan od likova koji vode dijalog, pri čemu, kao što je to slučaj i kod ostalih likova knjige "88", njegovo ime nije bitno niti poznato, nepoznata je zemlja iz koje dolazi, jezik koji govori, mogao bi biti stanovnik bilo kog vremena ili epohe. Dovoljno je da bude posvećen slušalac klavira.

Koja je pozicija i funkcija književnosti u današnjem bh. društvu?

Književnost i uopšte umjetnost nosi suštinske zapise o stvarnosti, čak i kada ne bilježi konkretne događaje ili ličnosti ona zapisuje ambijent, jezu, strahove i krvotok nekog vremena. Ona nema osobinu štampe da prati aktuelnosti i iznosi brzu kritiku, ali suštinski mijenja realnost tako da te promjene budu vidljive tek kad se zaokruži jedan književno-historijski tok.

(Razgovarao: S. BEGOVIĆ)