U 73. godini života preminula je velika hrvatska književnica, esejistica i prevoditeljica, Dubravka Ugrešić, javlili su iz Multimedijalnog instituta Zagreb. Umrla je u petak, 17. marta, u krugu prijatelja i obitelji u Amsterdamu.

U Hrvatskoj je najpoznatija po kratkom romanu Štefica Cvek u raljama života, po kojemu je redatelj Rajko Grlić snimio poznati film.

Njen roman “Forsiranje romana reke” objavljen 1988. godine je dobio NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine. Često je bila na kladionicama za Nobela, predviđali su joj ovu prestižnu nagradu često na kladionicama.

Rođena je u Kutini 27. marta 1949. godine. Završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu radila je gotovo dvadeset godina. Iz političkih razloga početkom devedesetih godina primorana je napustiti Hrvatsku. Živjela je u Amsterdamu te povremeno predavala na američkim i evropskim univerzitetima i pisala za europske novine i časopise, prema podacima na Wikipediji.

Problematiziranjem egzila i pitanjima identiteta bave se njeni kasniji romani Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli, dok roman Baba Jaga je snijela jaje razvija lik Babe Jage, stare vještice iz mitova, bajki i narodnih predanja, od samih začetaka mita do zanimljivih likova starih žena i njihovih suvremenih sudbina.

Dubravka Ugrešić nagrađena je s nekoliko međunarodnih nagrada za svoj esejistički rad, počevši od zbirki Američki fikcionar i Kultura laži, te zbirke eseja, Zabranjeno čitanje, koja se bavi književnim trivijalnostima, izdavačima, agentima i piscima. Esejističke knjige Nikog nema doma, Napad na minibar i Europa u sepiji bave se širokim rasponom tema, od digitalne revolucije do služavki s Filipina.

U koautorstvu s Aleksandrom Flakerom 1984. uredila je Pojmovnik ruske avangarde, djelo u devet svezaka. Bavila se prijevodima s ruskoga (Danil Harms, Boris Pilnjak) te uredila antologiju alternativne ruske proze (Pljuska u ruci). Autorica je književno-historijske studije Nova ruska proza.

Pisala je scenarije za film i televiziju - U raljama života, Za sreću je potrebno troje. Dubravka Ugrešić je autorica knjiga "Poza za prozu", "Život je bajka", "Forsiranje romana-reke", "Američki fikcionar", "Kultura laži", "Muzej bezuvjetne predaje", "Zabranjeno čitanje", "Ministarstvo boli", "Nikog nema doma", "Baba Jaga je snijela jaje", "Lisica", "Doba kože", "Tu nema ničega!", "Brnjica za vještice".

Knjige Dubravke Ugrešić prevedene su na gotovo sve evropske jezike i nagrađivane međunarodnim nagradama. Dubravka Ugrešić je začetnica ideje i inicijatorica pokretanja kolektivnog rada na Leksikonu YU mitologije.

U knjizi eseja "Doba kože" među ostalim je pisala: “Danas je jedini oblik održavanja književno-povijesnog kontinuiteta metaforički rečeno - kopiranje. Pa što? Ne živimo li na kraju povijesti?! Koga uopće zanima kontinuitet?! Kultura digitalnog doba podsjeća na kaotičnu kašu sačinjenu od mnogobrojnih i slučajnih “posudbi”. Prepisivanje i kopiranje najavljuju kraj svake umjetnosti. Možda baš zato, u predosjećanju kraja, sve što proizvedemo proglašavamo briljantnim: Ferrante je briljantna (pravde radi, treba spomenuti da je konačno jedna književnica zaslužila orden briljantnosti, do sada su, naime, na briljantnost polagali pravo isključivo samopozvani branioci kanona, muškarci, dakle!), Knaus Knausgård je briljantan, i La la land je briljantan … Nema više nikoga tko bi se usudio tvrditi suprotno. A i da ima, koga bi to uopće zanimalo?!”,

U Zagrebu smo, i u Rijeci, relativno nedavno, imali prilike gledati njenu izložbu "Crvena škola". Priča je govorila o sljedećem:

Početkom rata u Jugoslaviji 1991. godine u njenim se rukama slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njena, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao.

Ta epizoda potakla je Dubravku Ugrešić na skupljanje početnica.

Na pitanje čime se to u "Crvenoj školi" točno bavi, rekla je: "Iskreno rečeno, ne znam. Istina je, nisu mi strani pojmovi poput appropriation art, intervention art, soc-art… bila sam svojevremeno očarana konceptom soc-arta slikara Ilje Kabakova, Aleksandra Melamida, književnika Leva Rubinštajna i drugih. Otkrila sam i iščašeni amaterizam Henryja Dargera, volim slike jugoslavenskog soc-artiste Dušana Otaševića, obožavam filmove Dušana Makavejeva, ali mislim da odgovor ne treba tražiti u tom smjeru. Ja nikako nisam "umjetnica", i sve na izložbi je reciklaža, postupak očuđenja ili začudnosti, koji nastojim postići malim intervencijama. Što se intervencija tiče i tu koristim školske tehnike: ponavljanje motiva, precrtavanje, isticanje i skrivanje, i slično. Kada kažem sve je reciklaža, to se prije svega odnosi na materijal kojim se služim. Nema ni jedne moje rečenice, ni jednog mog crteža (jer nisam umjetnica). To je iz današnje perspektive arheološki materijal, a tom vrstom arheologije se malotko bavi", te je nastavila: "Posjetilac ove izložbe uočit će ostatke minijaturne crvene škole kupljene davno u nekoj amsterdamskoj staretinarnici, i moju opsesivnu (zlo)upotrebu zvijezde petokrake i srpa i čekića. Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama. Zvijezde petokrake razasute po mojim "uratcima" spadaju u kompulzivnu gestu gubitnika. Iako crvena zvijezda nije bila moj "ideološki bedž", niti je u mome djetinjstvu njezina prisutnost bila tako napadno prisutna, kako bi se, sudeći po mojim radovima, moglo zaključiti — ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana, ni zaštita, niti pak politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Beeper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike-žohari doista preplavili?".