Trinaestog marta napustila nas je umjetnica iz Sarajeva Amra Kozić. Tužna vijest je stigla od bivšeg vatrogasca, aktivnog planinarskog vodiča Mustafe Ćutahije. U nevjerici, pitam ga jel' ovo istina? Nažalost jeste, jer ko bi se šalio na ovakav način.

Amra Kozić je bila akademska slikarka. Predavala je likovnu kulturu u Osnovnoj školi „Kovačići“ u Sarajevu. Voljela je planine i umjetnost. Tananim pokretima slikala je fantastične prizore prirode. Na grupnim izložbama izdvajali su se njeni radovi, jer ta osobenost ju je činila jedinstvenom. Bijela boja dominira njenim umjetničkim stvaralaštvom.

Hroničar kulturnih dešavanja u Sarajevu, Halid Kuburović na Facebooku je objavio više fotografija sarajevske umjetnice Amre Kozić rekavši da je svijet kroz njena umjetnička rješenja bio ljepši i bolji. 

„Dobra duša. Plemenito biće i umjetnica.  Živjela i sanjala o visinama i planinama. Prenosila ih na bijela i nebeska platna, na slike i zapise. Tako je svijet bio ljepši i bolji. Bio strast, ljubav i čarolija. Lahka ti zemlja bosanska. Njene si ljepote i planine osvajala i pohodila. Bile su obećanje sreće. Njima se radovala i vraćala. Sa njima odlaziš u vječnost“, napisao je Kuburović.

Posebna je bila i kao osoba. Upoznala sam je prije tri godine, penjali smo Veliki Vran, planinu iznad Blidinja. Puhao je neki jak vjetar, sjećam se njenog osmijeha i savjeta kako se treba spuštati, te izbjeći proklizavanje. I onda su se nizale planine po BiH te godine: Čvrsnica, Treskavica, Prenj...

Amra Kozić (Foto: Mustafa Ćutahija)

Sa Amrom i ekipom u junu smo popeli vrh Lupoglav, taj prekrasni planinski masiv na 2102 metara nadmorske visine. Svako od nas sedmero bili smo natovareni sa više od četiri/pet litara vode. Ekipa je lagano išla ka vrhu planine, prenoćili u planinarskom skloništu (bivku) na Barnom dolu i ujutro lagano ka samom Lupoglavu. Opijeni planinskim zrakom, smijali smo se te junske večeri, jedva oka sklopili jer bili smo raspoloženi, smijali se... Ukratko, to su oni trenuci lakoće od umora koji čovjeku prijaju.

Svaki susret sa Amrom, kad u masi nepoznatih planinara vidiš nju, to znači osmijeh, to znači zastani - pogledaj i divi se pogledu. Tako smo se srele prošle godine na turi HPD „Bjelašnica 1923“ sa kojima smo hodali Josipovom stazom. A nešto kasnije i na izložbi „Umjetnici Sarajevu“ u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Zakasnili smo na samo otvaranje izložbe, ali je to, ispostavilo se bilo bolje, jer Amra nas je (moju sestru, njenu tada desetomjesečnu bebu i bratovu mlađu kćerku) dočekala sa osmijehom, raspoložena kao i uvijek. Provela nas je da skupa pogledamo njene radove.

Ostaje žal za njenim ranim odlaskom, učenici su uskraćeni za znanje koje je nesebično dijelila. Hrpa srcadi, cvijeća i toplih riječi njenih đaka sami po sebi govore koliko su je voljeli. U školi je upriličena komemoracija, i otvorena knjiga žalosti.

Danas je bio njen posljednji ispraćaj sa sarajevskog groblja Vlakovo.

(Sanela GOJAK)