Piše: BORO KONTIĆ (Gradski.me)

Milo Đukanović pripada onoj sorti političara koji se uspiju izroditi u državnike. Rijetkost je to, naročito rijetkost na ovdašnjim prostorima.

Ilustrativan je slučaj Stjepana Mesića. Prve godine njegove političke karijere protekle su pod dominacijom Franje Tuđmana. Mesiću se, post festum, kad bi ustrebalo protivnicima, sočno spočitavalo prisustvovanje, čak aktivno učešće na jednoj notornoj ustaškoj večeri u Australiji. Onog trenutka kada se suprostavio Tuđmanu, otvorila se Mesićeva državnička šansa. Iskoristio ju je. Bio je predsjednik Hrvatske u dva mandata (2000-2010).

Već prve godine prvog mandata penzionisao je sedam hrvatskih generala (Antu Gotovinu, ali i Damira Krstičevića, tek pristiglog sa West Pointa) jer su kritikovali državnu politiku što je u demokratskoj državi nepojmljivo. Vodio je ključnu politiku pridruživanja EU i NATO-u, zalagao se za regionalnu saradnju, promptno reagovao na svako izjednačavanje ustaša i partizana. Bio je stalna meta napada, proglašavan „Ciganinom“, ali je državu na čijem je čelu bio pridružio demokratskom svijetu. Ovdašnju recentnu historiju je sažeo u rečenicu: „Toliko se ratovalo i krvi prolilo, a granice se nisu ni za milimetar promijenile“.

U širem evropskom kontekstu karakterističan je primjer Sir Winstona Churchilla. Prvi svjetski rat ga je je zatekao kao nadobudnog političara na čelu britanske mornarice. Isprsio se s idejom o iskrcavanju i napadu na prolaz Dardaneli kod Galipolja. Bila je to katastrofalna greška i uzrok ogromne tragedije. Nije je ponovio u Drugom svjetskom ratu. Ipak, Dardaneli i Galipolje mu nisu dali mira do kraja života, svjedočio je njegov biograf Sir Martin Gilbert.

Neko će, s pravom, primijetiti da je pobjednik Drugog svjetskog rata ipak izgubio prve poslijeratne izbore. Tako jeste. Ali se time magistrala britanske politike nije pomjerila ni za milimetar. Crnogorski problem je u tome što bi sa perfidno planiranim promjenama, država neskriveno krenula putanjom prisajedinjenja, uvezivanja… riječju: dokidanja suvereniteta. Drugom riječju: zločinačkom poništenju onoga što je postignuto 2006. za mandata Mila Đukanovića. U mandatu Mila Đukanovića sačuvana je multietnička struktura crnogorskog društva. Crna Gora je 1999. pružila utočište izbjeglicama sa Kosova. Crnu Goru je Milo Đukanović uveo u NATO, doveo je u predvorje Evropske Unije. Citiraću Miodraga Vlahovića: Malo li je?

Naći će se, naravno, i oni koji će što tendenciozno i maliciozno, što nahladno -objektivno primijetiti: a šta s onim što je Milo Đukanović činio do pobrojanih postignuća. Saradnja sa Slobodanom Miloševićem. Uloga u crnogorskom pohodu na Dubrovnik itd. Ne treba prešućivati. Uostalom, i ne može se. Sve je precizno dokumentovano.

A Jakov Milatović, osoba koja 2. aprila 2023. u drugom krugu izlazi „na crtu“ Milu Đukanoviću. Neko se potrudio da dajdžestira paralelnu hronologiju dva predsjednička kandidata. Interesantno kako se u toj hronologiji tendenciozno poentira čednost Jakova Milatovića. Te tek prohodao (odbacivanje pelena se, doduše, ne pominje) kad je Milo Đukanović ovo i ono, te bio desetogodišnjak dok se Milo Đukanović izvlačio iz Miloševićevog klinča… itd. Baš i nismo očekivali da dijete koje je tek prohodalo, pa ni desetogodišnjak, ima politički stav, i odgovor na historijski izazov. Ali bi bilo interesantno, čak po glasanje crnogorskog biračkog tijela neophodno, izbistriti sljedeće.

Šta bi, naime, Jakov Milatović koji danas ima 37 godina, radio da je bio na mjestu 30-godišnjeg Mila Đukanovića koji se našao pred teškim iskušenjima. Kako Jakova ovo niko (ne da znam!) nije upitao, ostaje prostora za spekulacije. Usudit ću se, na osnovu onog što vidim u Jakovljevom liku i djelu, dati najizgledniju pretpostavku: uzeo bi novu stipendiju. Jer stipendije su, po svemu sudeći, Milatovića najbitnija dostignuća. Posrećilo mu se da mirno plovi od jedne do druge. Impresivan spisak. Diplomirao s čistom desetkom (i Vojislav Šešelj, čije ime ovih dana pominju uz Milatovićevo je bio odličan učenik Prve sarajevske gimnazije, a potom odličan student sarajevskog univerziteta- Pravo je okončao za 2 i po godine! Što je impresivno ali, evo vidimo, samo po sebi ne mora definitivno da znači i presuđuje).

A povodom Jakova i stipendija mu, napraviću ovdje malu digresiju prisjećajući se krasne sličice iz engleskih putopisa po Crnoj Gori sredinom devetnaestog stoljeća. Nakon boravka na Cetinju, Englez dolazi u Čevo (Chevo). U poštenu kuću vojvode Petra Vukotića (Vukoticha). Domaćin je „mlad brđanin lijepog izgleda“. Žena mu je Jelena „mlada i lijepa“. Englez, po tadašnjem običaju putopisca, zamoli da „nacrta“ domaćine u njihovim nošnjama. Dok se muška glava redi da Englezu u punom sjaju „pozira“, Englez „crta“ Jelenu. Jedva nekako. Jer Jeleni nikako u glavu ne sjeda da joj je dozvoljeno tako dugo neuposlena sjediti. Potom na megdan poziranja izlazi domaćin. Na njemu kompletna svečana nošnja (dugi i kratki čojani kaputi, ćurak..) a poredao po sebi ordenje i oružje. Dok je pod tim teretom pozirao, umalo se onesvijestio. Cinični Englez je zapisao baš tako… faint-onesvjestiti se. Te smo dobili od silna ordenja i oružja „umalo onesviješćenog đetića“. Impresivna, junačka biografija trpi zrnce ironije.

Jakova Milatovića zamišljam u pervertiranoj sceni. Umjesto ordenja i oružja, Jakov po sebi poredao sve po redu stipendije. Od silnih stipendija publika se umalo, ako već i nije, onesvijestila.
Nego, ne pravimo od gotovine veresiju. A i da ne duljimo. Glasati 2. aprila treba izaći osviješćeno a ne onesviješćeno biračko tijelo: Crna Gora zdaj! Đukanoviću prepustiti da dovrši državnički započeto. Uzgred, na savjest mu ostaviti da nikad ne zaboravi svoje Dardanele i Galipolje… Dubrovnik, Miloševića.

Dočim, Jakovu Milatoviću (Milatovichu) valja obezbjediti još jednu stipendiju. Mogao se po tom pitanju oposliti Dritan Abazović koji je prošle sedmice boravio u Americi te između ostalog svoj twitter nalog okitio Harvardom. Kao, održao predavanje u harvardskom Muzeju prirodnih nauka. Da je širih vidika, Dritan bi pomenuo da je veliki Vladimir Nabokov tamo skromno radio kao stručnjak za leptirove. No, nema Dritan vremena za takve trice. Dritan počasne doktorate, Jakov stipendije. Jakov blagodjejanje. Za neupućene, pred kraj osamnaestog stoljeća mitropolit Stefan Stratimirović itd… osnovao je fond za odlične a potrebite učenike Karlovačke gimnazije. Tim su se primjerom povele mnoge srpske crkvene opštine, manastiri, pojedinci. Izraz blagodjejanje je bio u upotrebi do poslije Drugog svjetskog rata kada je zamijenjen izrazom latinskog porijekla– stipendija.

Kako je Jakov Milatović dobro upakovan artefakt velikosrpskog projekta, red je da se po njegovoj biografiji i pripadajući ukrasi poredaju. Ubuduće ne treba nabrajati da je imao stipendiju tu i tu, nego blagodjejanje to i to. Mnogo će se ova terminološka usaglašenost dopasti jednom od njegovih pokrovitelja, Joanikiju (Porfiriju). Pred kojim je, da se ne zavaravamo, notorni Šešelj, sušta benignost.