Crna Gora je birala predsjednika i izabrala Jakova Milatovića, kandidata populističkog Pokreta Evropa sad, koji se na političku scenu Crne Gore pojavio nakon parlamentarnih izbora 2020, kao „ekspert“ u Krivokapićevoj „apostolskoj vladi“? O svemu je za portal Analitika govorio politolog Davor Gjenero.

 -Nažalost, rezultat drugog kruga samo je preslika rezultata iz prvog izbornog kruga. Tada je bilo očito da je suverenističko biračko tijelo u Crnoj Gori dodatno oslabilo, u odnosu na rezultate parlamentarnih izbora iz augusta 2020. godine. Slabljenje suverenističkog biračkog tijela očito je od 2006. godine, kad je ono bilo najsnažnije  i činilo 55 % ukupnog biračkog tijela Crne Gore. Nekoliko je razloga zbog kojih se to slabljenje dogodilo. Već neko vrijeme silno jača utjecaj beogradskih medija na crnogorski medijski reljef, a kad je u pitanju odnos prema Crnoj Gori nemoguće je govoriti o „dvije Srbije“, jer mediji koji se predstavljaju kao demokratski i opozicijski u odnosu na neoradkalski režim u Beogradu, prema Crnoj Gori djeluju više manje usklađeno s režimom.

Crkva Srbije još je na izborima 2020. pokazala svoj društveni utjecaj i volju za moći, a u dvije i pol godine mandata administracija Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića sustavno je razgrađivan sekularni karakter crnogorske države. Upravo uz utjecaj Crkve Srbije valja vezivati i promjene unutar prosrpskog političkog korpusa, slabljenje utjecaja DF-a i Nove srpske demokratije, dakle prije svega Andrije Mandića, a eksponencijalno jačanje klerikalne skupine Spajić-Milatović. Naravno, i činjenica da su Spajić i Milatović imali onakvu ulogu u odnosu na Mandića, kakvu je Abazović imao u odnosu na Krivokapića, kad je riječ o politici Beograda, objašnjenje je za ove pomake unutar biračkog tijela koje se s prezirom odnosi prema crnogorskoj državnosti. Koliki je utjecaj „službi“ iz Beograda na procese u Crnoj Gori, jasno se vidjelo u vrijeme „klerikalnog desanta na Cetinje“, odnosno nasilne inauguracije gospodina Mićovića na tron koji je prije njega zauzimao Risto Radović. O količini novca koji je za izbore u Crnoj Gori ušao iz Srbije, u režiji Vučićeva režima, iz njihovih fondova za ilegalno financiranje političkih operacija, možemo samo nagađati, kao što u sferi spekulacija ostaje i izvor tih zamašnih sredstava.

Sekularizam će biti prvi na redu, jer Crkva Srbije namjerava naplatiti svoj ulog u političku smjenu koja se dogodila, a koja bi mogla biti finalizirana na parlamentarnim izborima.

Nije slučajno da su sve manjinske zajednice, i Bošnjaci, i Albanci, i Hrvati iz Boke, čvrsto stajali na strani kontinuiteta javnih politika, što je predstavljala Đukanovićeva kandidatura, pa je očito da su manjinske zajednice, koje su u Crnoj Gori djelovale kao profilirani konstitucionalni patrioti, vrlo jasno lojalni crnogorskoj državnosti, jasno shvatili da su njihova prava i njihov položaj  „među prvima“ na redu, kad je u pitanju promjena javnih politika.

Od uspostavljanja Krivokapićeve administracije otvoreno se opstruira one procedure koje državu čine vjerodostojnom članicom NATO saveza, a nakon smjene vlasti 2020. Crna Gora je izgubila status lidera Zapadnog Balkana u procesu pristupanja Europskoj uniji, a nakon ovog poraza suverenističke opcije ona postaje tek ekstenzija Srbije, koja se, ne samo zbog opstruiranja zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU i ne samo zbog neriješenog odnosa prema Kosovu, nego prije svega zbog ozbiljnih unutarnjih demokratskih deficita i deficita u vladavini prava i djelovanju pravne države, duboko zakopala u pregovorima i ne vide se izgledi za izlazak iz te blokade.

Problem je, međutim, što se crnogorsko biračko tijelo odreklo kontinuiteta politika koje su bile demokratske, a da su bile demokratske pokazuje i to da je poražena strana, kao i 2020. odmah priznala politički poraz i da nema nikakve naznake opstrukcije uspostavljanju vlasti na osnovu izbornih rezultata. Diktature, a tako dio crnogorske javnosti i dominantan dio javnosti u Srbiji, definira razdoblje Đukanovićevih i DPS-ovih administracija, ne odlaze izbornim porazom, nego „prevratom”, uz pomoć socijalne dinamike, pritiska ili pobune. Time što oni koji dolaze svoje prethodnike na vlasti definiraju kao diktatorski režim, govori mnogo o njihovoj političkoj kulturi i o njihovim namjerama. Kad se dogodi odabir između dvije demokratske opcije, na primjer između socijalista i demokršćana, jasno je da se ništa dramatično nije dogodilo, da je jedan dio društva postao privremena politička manjina, a drugi privremena većina.

Sada je, međutim, onaj dio Crne Gore koji zagovara suverenizam i konstitucionalizam postao manjinom, a oni koji su postali većinom preziru crnogorsku državnost i uspostavljeni ustavni poredak. Dakle, nije samo pitanje kakve će učinke na kvalitetu života i pribavljanje javnih dobara za građane imati ova smjena vlasti, pitanje je je li ta smjena vlasti „ireverzibilna” i jesu li suverenisti i konstitucionalisti u Crnoj Gori sada postali trajnom manjinom. Je li suverena država definitivno zamijenjena konceptom entiteta sa ograničenim suverenitetom, je li put Crne Gore, umjesto u EU, u „Srpski svijet” konačan i bespovratan. Konsolidacija društvene moći u rukama opcije koja prezire crnogorsku državnost, koja odbacuje simbole državne neovisnosti, a kiti se simbolima susjedne države, naznaka je da crnogorskoj stvarnoj neovisnosti ne slijedi ništa dobro. Povezanost garniture koja je ovladala većinom u Crnoj Gori s autoritarnim režimom Aleksandra Vučića, koji je dosljedno i temeljiti rastočio sve demokratske institucije u državi, čije je upravljanje preuzeo pred jedanaest godina, moralo bi biti posebno snažno zvono za uzbunu crnogorskom političkom tijelu.

Naime, još 2020. se pokazalo da je Đukanovićeva administracija smjenjiva izborima, ali nema garancija da je tako smjenjiv i režim Aleksandra Vučića, kao što, uostalom, samo izborima nije bio smjenjiv niti režim Slobodana Miloševića, u kojem je Vučić sudjelovao kao mlađi partner. Budući da Milatović i njegov politički partner Spajić vlast u Crnoj Gori preuzimaju Vučićevim „know-how-om”, valja očekivati da će njegova znanja i iskustva biti korištena i za rastakanje zatečenih demokratskih institucija, kazao je Gjenero.