Vidljivo je sve veće razočaranje politikom američke administracije na Zapadnom Balkanu. Nakon izbora Joea Bidena u novembru 2020. preovladavao je osjećaj da će se preostali problemi i sukobi brzo riješiti i da će se regija suočiti s pozitivnijom budućnošću, uključujući jasniju mapu puta prema članstvu u EU-u. Umjesto toga, sada se čini da su regiju otele etno-nacionalističke snage koje se predstavljaju kao demokratske, a Washington je ili podlegao njihovoj agendi ili je ometen gorućim globalnim krizama.

Piše Janusz Bugajski za portal Istraga.ba

Frustracija u Washingtonu i Bruxellesu također raste već nekoliko godina zbog neriješenih problema u regiji. Dvije decenije nakon jugoslavenskih ratova, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko podijeljena i institucionalno nefunkcionalna, Srbija nije priznala državnost Kosova, a Crna Gora se suočava s velikim izazovom za svoju nezavisnost. Predloženi su različiti planovi za rješavanje nadolazećih nesuglasica, uključujući razmjenu teritorija i prilagodbu granica kako bi se izgradile etnički homogenije države, ali bez ikakvog uspjeha usred straha da bi to moglo ubrzati nove oružane sukobe.

Unatoč tome, razvoj događaja tokom prošle godine ukazuje na to da su Washington i Bruxelles možda osmislili nacrt za novo regionalno rješenje. Navodni plan temelji se na premisi da su srž problema nesuglasice između Srba i Albanaca, s Hrvatima kao trećim velikim regionalnim igračem. Ako se ove nesuglasice uspiju riješiti, onda će zapadni Balkan očito svjedočiti produženom razdoblju mira i stabilnosti. Umjesto promjena granica, podjela i teritorijalnih apsorpcija, cilj je tripartitna podjela regionalnog utjecaja koja bi evidentno zadovoljila Beograd, Zagreb i Tiranu.

Brojne zapadne inicijative tokom prošle godine potvrđuju da takav plan postoji. To uključuje izborne promjene u Bosni i Hercegovini koje favoriziraju hrvatske nacionaliste, planirano stvaranje zajednice srpskih općina na Kosovu koja favorizira srpske nacionaliste, te vladu u Crnoj Gori koja legitimizira rast utjecaja srpskih nacionalista na državne institucije.

Bit tripartitnog plana je nagraditi Beograd, Zagreb i Tiranu političkim i ekonomskim utjecajem nad slabijim susjednim državama i direktnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom u susjednim zemljama. Dakle, uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da preko HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u ovaj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promoviše razvoj demokratskog izbornog sistema.

Prema planu, Srbija bi u velikoj mjeri dominirala srpskim entitetom u BiH, čak i bez formalne podjele i pripajanja. Srpski i hrvatski nacionalisti mogli bi zajedničkim snagama paralizirati institucije BiH, dok bi Zagreb i Beograd mogli surađivati na drugim regionalnim inicijativama od kojih bi koristi imali i jedni i drugi bez obzira na interese Bošnjaka.

Preko svojih saveznika i opunomoćenika, Beograd bi također bio ovlašten provoditi srbizaciju Crne Gore uz pomoć pravoslavne crkve i srpskih nacionalističkih predstavnika u parlamentu i vladi. Mogao bi istovremeno razviti inicijativu “Otvoreni Balkan” uz pomoć SAD-a i EU-a kako bi dobio dublju regionalnu gospodarsku moć. Srbija bi mogla koristiti općinsku udrugu i srpske izaslanike u parlamentu i vladi da blokira sve odluke Prištine koje Beograd ne odobrava. Vučićeva vlada bi tada mogla tvrditi da je Srbija obuhvatila srpsko stanovništvo na cijelom Kosovu čak i bez formalnog vraćanja teritorija ili priznavanja kosovske države.

Albanija bi također stekla veći regionalni utjecaj kroz bliže veze s Kosovom čak i bez stvarnih teritorijalnih ili institucionalnih spajanja. Tirana je mogla tvrditi da je uspostavila veću “etničku Albaniju” u skladu s povijesnim težnjama iako granice nisu bile formalno promijenjene. Čak bi i Crna Gora i Sjeverna Makedonija mogle biti upletene u ovaj proces zarobljavanja države ako albanske stranke u obje zemlje budu zahtijevale veću autonomiju putem vlastitih općinskih ili okružnih udruga temeljenih na srpskom modelu na Kosovu zajedno s bližim vezama s Albanijom.

Tripartitni plan navodno bi osigurao dominaciju triju regionalnih sila, a pod međunarodnim pritiskom očekivalo bi se da će se manje države povinovati kako bi osigurale regionalnu stabilnost. Ipak, unatoč velikim nadama svojih autora, tripartitna shema također sadrži tri ozbiljna nedostatka koji će vjerojatno izazvati nove sukobe i kolektivno nasilje.

Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji su posebni nacionalni i državni identiteti ojačani nakon raspada Jugoslavije međunarodnim priznanjem, oduprijet će se svim pokušajima ograničavanja njihove neovisnosti. Proces njihovog podčinjavanja bilo kakvim širim političkim i ekonomskim aranžmanima bit će prožet protivljenjem i nacionalnim otporom koji potkopava multietničnost i demokratski razvoj. Paradoksalno, pokušaji Zapada da umiri većinske nacije proturječit će zapadnom planu promicanja demokracije i građanskih prava i suprotstaviti mu se.

Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija mogu protumačiti tripartitni plan koji su očito odobrili Washington i Bruxelles jednostavno kao početni korak i zeleno svjetlo prema izravnim otimanjima teritorija. Novi proces podjele neće se dogoditi preko noći, ali bi mogao biti ubrzan jer se Bošnjaci, Kosovari i Crnogorci aktivno odupiru pritisku velikih susjeda. Međuetnički sukobi generirani pokušajima političke dominacije dat će Beogradu, Zagrebu i Tirani još više povoda da nasilno interveniraju i navodno zaštite svoje etničke sunarodnjake.

Treći negativni rezultat tripartitnog plana omogućio bi dublji subverzivni prodor Moskve jer kultivira više zapadnobalkanskih klijenata. Kremlj bi uživao u prilici utjecajne srpske države koja bi mogla potkopati NATO savez i imala bi veći prostor za potkopavanje hrvatske i albanske elite. Zapravo, zapadni plan osmišljen za trajno rješavanje svih neriješenih sporova u praksi bi iznjedrio nove regionalne sukobe i preokrenuo veliki dio napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća.