Piše Senad Avdić

„Prekinite štrajk!“, glasno poručuje Alija Izetbegović masi ljudi koja se nalazi ispred njega. Ne, ne obraća se bivši predsjednik Predsjedništva BiH rudarima „Kreke“, radnicima „Hidrogradnje“, malim dioničarima, ili starim deviznim štredišama, niti nekim drugim žrtvama surove tranzicijske pljačke. Izgovara to Izetbegović na francuskom jeziku tokom posjete teatru „La Cartousherie“ čijih je šest članova dvadeset osam dana štrajkovalo glađu. Zbog čega su štrajkovali? Male im plate, ne isplaćuuju im topli obrok? Rezignirani su zbog lošeg repeortoara? Ne daju im da idu u penziju prije nego što lipsaju na „daskama koje život znače“?

Ne, nijedan od tih socijalno-cehovsko razloga ih nije opredijelio na štrajk: francuski pozorišni radnici su krajem ljeta 1995. godine štrajkovali glađu zbog neprekinutih pokolja civila u Sarajevu, posebno onog posljednjeg na sarajevskoj pijaci „Markale“ i saučesničke licemjerne „zabrinutosti“ njihove Vlade tokom mjeseci i godina opsade Sarajeva i masovnih zločina u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.

DA TE NIJE ALIJA, U PARIZU

Ovaj dramatični susret bosanskog predsjednika i francuskih umjetnika gledamo u dokumentarnom filmu „Posljednji pokret francuskih intelektualaca“, autorice Zehre Sikias, u produkciji „Al Jazeere Balkans“. Film je  premijerno prikazan za Dan Sarajeva, Šesti april.

Sa današnje vremenske distance poznato je da je Izetbegovićevom apelu umjetnicima da obustave štrajk glađu krajem augusta 1995. godine prethodio njegov susret sa francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom. Od francuskog kolege koji je na tu funkciju izabran nekoliko mjeseci ranije Izetbegović je dobio čvrsta uvjeravanje da najnovije masakriranje Sarajlija na Markalama neće, poput nepreglednog niza prethodnih, ostati nekažnjeno. „Ako niko drugi ne bude to želio, francuska vojska će sama razbiti blokadu Sarajeva, a ja ću osobno u grad ući u bijelom transporteru“, navodno je Izetbegoviću obećao Chirac.

Chirac i Izetbegović

Dokumenatarac „Posljednji pokret francuskih intelektualaca“ svjedoči o zadivljujuće upornoj i dosljednoj borbi nekih od najistaknutijih francuskih umnih ljudi da promijene odnos vlasti svoje zemlje prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Poglavito se to odnosilo na divljačku opsadu Sarajeva i neonacističku praksu otvaranja koncentracionih logora u  okupiranim dijelovima Bosne. Pritisak na prethodnog predsjednika Miterranda („on mi nije vjerovao kada sam mu rekao da u Sarajevu stradaju i Srbi“, kaže u filmu filozof Bernard Henri Levy)  da odustane od svoje tvrdoglave podrške Srbiji, medijska prisutnost, ulični skupovi podrške, peticije, spremnost da se izađe na izbore za Evropski parlament pod egidom Sarajeva i Bosne, kako bi ratni užas učinili vidljivijim...samo su dio gotovo četvorogodišnjeg fanatičnog  aktivizma i neumornog lobiranja.

Mitterand u Sarajevu 1992. godine

SMRDLJIVI GRAD JE ZADOVOLJAN SOBOM

Francuski intelektualci tokom rata predlažu da se Sarajevo proglasi za Evropsku prijestolnicu kulture uz obrazloženje da se u sarajevskom logoru brane evropske vrijednosti i kultura na kojoj počiva Evropa. Nisu uspjeli u to uvjeriti kolege i birokrate iz drugih evropskih država.

Odavno više niko od francuskih intelektualaca, pisaca, filozofa, glumaca novinara...ne zalazi u glavni grad Bosne i Hercegovine. A i zašto bi to (u)radili? Florence Hartmann, jedna od rijetkih članica najužeg jezgra pobunjenih intelektualaca koja je ostala vjerna Sarajevu, prošle je godine na moje pitanje o utiscima o gradu, potišteno kazala: „Prvo uočavam da je sve užasno skupo, da sve više ljudi kopa po kontejnerima i da je grad zapušten“...

Prošle je nedjelje na društvenim mrežama novinar Boro Kontić podsjetio da je počektom aprila 1993. godine, nekako baš u vrijeme godišnjice početka opsade, Sarajevo posjetio Joe Biden, tadašnji senator, a današnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Izetbegović i Biden

Vjerovatno je o njegovom boravku svoje čitatelje tada informirao James Rubin, američki novinar koji je ratne godine proveo u Bosni i Hercegovini. Ovdje je upoznao i svoju kasniju suprugu, dopisnicu CNN-a Christiane Amanpour. Tri decenije kasnije, prije desetak dana, James Rubin, specijalni izaslanik i koordinator Centra za globalno angažiranje američkog State Departmanta, boravio je u državama regiona. Obišao je Crnu Goru, Srbiju i Kosovo. Glavni cilj njegove turneje bilo je upozoravanje vlasti na opasnosti od širenja dezinformacije koje plasira Rusija preko svojih medija koji djeluju u tim državama. U razgovoru sa političkim vođama u Podgorici Rubin je izrazio nade svoje Vlade da će Crna Gora ubuduće biti manje okrenuta Rusiji i Srbiji, a više Evropskoj uniji  i Sjedinjenim Državama.

James Rubin je zaobišao Bosnu i Hercegovinu. Ne zbog toga što sa ovdašnjim liderima ne bi imao šta razgovarati o prisustvu i utjecaju proruskih medija i dezinformacija koje oni šire (bi, itekako!), nego vjerovatno iz razloga što ne vidi o čemu ozbiljnom bi uopće imalo smisla sa njima govoriti. U Tirani se sreo sa američkim ambasadorom u BiH Michelom Murphyjem i sve što ga je interesiralo u vezi sa Bosnom i Hercegovinom od njega je mogao saznati.

Prije više od dvije decenije Haris Silajdžić, ne sjećam se koju je funkciju tada obnašao, je pozvao jednog kolegu i mene na prijepodnevno druženje u raskošni novootvoreni restoran u Faletićima. Ugodno, nepretenciozno druženje po ranom jesenjem suncu Silajdžić je nevoljko prekinuo oko podneva uz prihvatljivo objašnjenje: „James Rubin je u gradu, pa me zvao da se vidimo. Ne mogu to nikako izbjeći“.

Da, postojalo je vrijeme kada je aktuelni specijalni izaslanik State Departmanta molio ovdašnje političare da se sretnu; danas  ih/nas zaobilazi u „skokovima“. Doprinio je tome, naravno, i Silajdžić svojim tvrdoglavim, pokazat će se fatalnim, odbacivanjem Aprilskog paketa, posljednjeg serioznog američkog interveniranja u ovdašnji ustavno-pravni poredak.

U ratu 1995. se na obilježavanje hiljadu dana opsade Sarajeva u grad slila rijeka gostiju iz cijelog svijeta, gradonačelnika, političara, intelektualaca, mirovnih aktivista, umjetnika. Prije jedanest godina, 2012. na obilježavanje 20-te godišnjice početka opsade grada na nekoliko dana su se u Sarajevo vratili ljudi koji su o njemu tokom rata pisali, govorili, snimali, pjevali, svjedočili u Haagu...

Na ovogodišnje obilježavanje Šestog aprila, Dana grada, nije došao niko čijim bi se prisustvom gradske vlasti mogle podičiti: gradu je na naplatu došla dugogodišnja ksenofobna, autarhična inkompatibilnost sa modernim svijetom. 

VEČERA, ILI IFTAR PITANJE JE SAD!?

Danima je vrh Gradske uprave sa gradonačelnicom Benjaminom Karić vijećao treba li i smije li se na svečanoj večeri i koktelu za rijetke zvanice posluživati alkohol i hoće li se time povrijediti ramazanska vjerska osjećanja i adeti „većinskog naroda“. Nađen je kompromis: svečana večera je pretvorena i iftar, a na koktelu se mogao (bezbeli ko se usudio i smogao hrabrosti) popiti neki alkohol.

Eto, takvim se anegdotalnim bizarnostima i petparačkim klerikalističkim protokolom danas bavi vlast u gradu za kojeg su prije tri decenije ne samo ginuli njegovi građani, nego bili spremni umrijeti ljudi koji ništa s njim (osim bezuvjetne solidarnosti) nisu imali. Za ljude koji su na vlasti, nebitno da li je riječ u Gradu, ili o Kantonu, Sarajevo nije grad, polis, metropola, nego je resurs od kojeg se, sa simbolički kapitalom, ili bez njega, može bez srkleta, znanja, napora i odgovornosti lagodno živjeti. Strani prijatelji i dobronamjerni ljudi postepeno su od Sarajeva dizali ruke srazmjerno i proporcionalno napuštanju od strane vlasti elementarnih civilizacijskih vrijednosti koje su građani Sarajeva uz njihovu pomoć branili i promicali u ratu: kozmopolitizam, otvorenost, multikulturalnost, modernost, pluralnost, tolerantnost... 

Kako je prije skoro stotinu godina pisao veliki španjolski filozof Hose Ortega i Gaset (u kanonskoj knjizi „Pobuna masa“) „dokopao se društvene uprave takav soj ljudi kojeg ne zanimaju načela civilizacije. Nije riječ o ovoj ili onoj civilizaciji, već-kako se sada može prosuditi- ne haju oni ni za jednu“.

Šestoaprilsku nagradu ove je godine dobio akademik Kemal Hanjalić, profesor na brojnim svjetskim univerzitetima. U intervjuima koji je tim povodom davao, profesor Hanjalić je sa ljutitom gorčinom govorio o sunovratu grada čiji je gradonačelnik bio prije više od 40 godina. „Umjesto u suvremeni, moderni  svijet, mi se vraćamo u srednji vijek“, kazao je.

Karić i Hanjalić

ŽENU BIJE I MARIŠE, KEMI KNJIGE IZVADI

Negdje u prvim mjesecima rata, "branitelji Sarajeva" između hiljada drugih ko bajagi „sumnjivih“ stanova prečešljali su i stan Kemala Hanjalića koji je tih godina živio u Holandiji. „Samo tražite lovu i „žuto“ (zlato, viski..)“, glasila je naredba vođe patrole predratnog sarajevskog i međunarodno priznatog  „problematičnog momka“. Jedan od njemu podređenih, koji mi je ispričao to „zgodu“, kazao je da uprkos temeljitovm pretresu nikakve para nisu našli. „Onda je u stan ušao komšija koji je nam rekao da ga je zvao Profesor iz Holandije i poručio da bilo ko može slobodno useliti u njegov, stan. Samo je njemu prenio da buduće stanare zamoli da mu ne diraju knjige iz porodične biblioteke“, pričao mi je mnogo godina kasnije ovaj akter premetačine.

Čim je komšija izašao, komandant patrole je trijumfalno poskočio: „A znači, profesor je zaštekao lovu u knjigama! Brzo pretrekeljajte knjige“! Naravno, nisu marljivi vojnici žute banke ni u knjigama pronašli.

Metaforički rečeno, na sceni u glavnom gradu Bosne i Hercegovine (a i šire, što nije tema ovog teksta) imamo, da se opet pozove na H.O. i Gaseta „vertikalnu invaziju varvara“: soja ljudi koji, također, ne znaju da knjige mogu služiti izašta drugo osim da se u njima kriju pare. Ako ne vjerujete meni, pitajte Vijećnicu!