Piše: Hajrudin SOMUN (Oslobođenje)

O malo kojim izborima u svijetu se toliko već mjesecima govori kao o turskim predsjedničkim i parlamentarnim koji će se održati u nedjelju, 14. maja. I to ne samo zato što je Turska velika regionalna sila i što se radi o događaju nadomak rasplamsanog ukrajinskog ratišta koje baca sjenu na sve što se zbiva od Atlantika do azijskih stepa. Nego što su krajnje neizvjesni. Iako će se istovremeno birati novi saziv Medžlisa, u kojem takođe može doći do velikih promjena, sve se kocke bacaju na to hoće li kandidat gotovo svih opozicionih stranaka Kemal Kilicdaroglu uspjeti da pobijedi Recepa Tayyipa Erdogana. Ako ne uspije, ostaje sve ili gotovo sve isto u Turskoj i oko Turske gdje ona pruža pipke svoje politike i upliva. Ako pobijedi, onda će nastupiti novi potres u Turskoj. Neprikladno je govoriti o bilo kakvom potresu kad još traje plač za pedesetak hiljada žrtava još nesmirenog zemljotresa na jugu zemlje i u susjednoj Siriji. Bolje je reći da će nastupiti pretres cjelokupne unutrašnje i vanjske politike Turske kakvu je vodio branilac predsjedničke titule.

DVA KANDIDATA

U takvim terminima se kreću gotovo sva predviđanja rezultata majskih izbora u Turskoj. Brojne ankete, kao da se radi o nekom svjetskom sportskom dvoboju, takođe ukazuju na važnost tih izbora ne samo za Tursku. Većina daje prednost Kilicdarogluu, i to ne baš tijesnu. Neke idu do 57 posto glasova u odnosu na 42 posto za Erdogana. U krugovima administracije i vodećih stranaka, kako Erdoganovog AKP-a, tako i opozicije, ljudi su obazriviji. Čak da je, mjesec pred izbore, odnos 50-50. Ali se većina slaže da narod očekuje promjene.

Takva su očekivanja i uglednih svjetskih analiza dobrih poznavalaca Turske. Evo samo nekih. Marc Pierini i Francesko Suiccari pišu za Carnegie Endovement: “Prvi put u dvadeset godina moguća je promjena u vođstvu Turske. Evropska unija mora biti spremna za preokret u vanjskoj politici kakav bi donijela pobjeda opozicije”. Elcin Poyrazlar u časopisu Politico tvrdi: “Prvi put u dvadeset godina, turski predsjednik je izgubio svoju auru nepobjedivosti”, a da bi Erdoganov poraz na izborima “bio olakšanje mnogima na Zapadu, koji su sve više frustrirani konfrontacijskim državništvom islamističkog populiste”. Očekuje se da Turska, u slučaju Erdoganovog poraza, u zemlji uspostavi vladavinu zakona, odmah normalizuje poljuljane odnose s euroatlantskom alijansom i EU, da odobri pristupanje Švedske NATO-u. Da čak, što i Kilicdaroglu obećava, ukine kazneno djelo “vrijeđanja predsjednika”, zbog čega su proteklih godina optuživani i zatvarani mnogi intelektualci i novinari.

Ne samo zbog političkih i ideoloških razlika između ova dva glavna kandidata nego što su po mentalitetu, obrazovanju, odnosu prema kulturi i životnom stilu Erdogan i Kilicdaroglu jedan od drugog udaljeni kao nebo i zemlja, ishod njihovog izbornog obračuna postaje još neizvjesniji, a izgledi da drugi od njih pobijedi postaju upitniji. I do sada su u Turskoj pobjeđivali jači, a ni svijet nije drukčiji, u njemu lakše vladaju silnici. Tako Ben Hubbard i Gulsun Harman u New York Timesu pišu da se Kilicdaroglu suočava s polarno različitim rivalom, pošto je on “mirni obični čovjek koji kaže da će poslije petogodišnjeg mandata ići u penziju, dok Erdogan dalje demonstrira svoju moć i svrstava se u svjetske lidere”. Kilicdaroglu se obraća biračima iz svoje skromne kuhinje uz čašu čaja i sa krpom za suđe koja visi na šporetu.

Ta slika Kilicdaroglua me podsjeća na najveću personu sekularne turske, Bulenta Edževita, koji je pisao pjesme, neke je posvetio patnjama Bosanaca za vrijeme agresije na njihovu domovinu. Ali je kao premijer iznenadio svijet iskrcavanjem turskih trupa na Kipar, a da to nisu znali ni Amerikanci. Kad sam ga kao ambasador posjećivao u sjedištu njegove stranke, u stvari adaptiranom stanu, on bi štapom kucnuo u zid susjedne sobe da nam njegova supruga Rahšan donese kafu. Po stolu i podu su bile hrpe knjiga. Takva je bila moderna Turska, duboko podijeljena. Nekada na Edževita i generale, koji su obično postajali predsjednici. A danas na Kemala Kilicdaroglua i Tayyipa Erdogana, koji je vratio generale u kasarne, ali je napravio palaču od hiljadu i stotinu soba, iz koje bi sada da ga izbaci tamo neki sekularista koji stanuje u običnoj ankarskoj višespratnici. On je sa svojom strankom jednog takvog već pobijedio. Slučajno je to bio baš Bulent Edževit.

KURDSKO PORIJEKLO

Da ne bih pretjerao s personalizacijom tako značajnog događaja kao što će biti turski izbori, složiću se s Ozerom Sencarom, šefom ankarskog anketnog tima Metropoll, koji kaže da oni koji se protive Kilicdarogluovoj kandidaturi smatraju da njemu nedostaju Erdoganova karizma i politička mudrost. On je još rekao Amberin Zaman, izvanrednoj analitičarki turske politike za Al-Monutor, da je najveći Kilicdarogluov nedostatak što “on nije snažan lider”. Za razliku od Erdogana, on je gubio na izborima, “nema hrabrosti, političke snalažljivosti ni oratorske vještine”. Još ima dva hendikepa koji teško prolaze kod bar polovine Turaka koji su sunitski muslimani: po rođenju je alevit, šiitskog smjera, a roditelji su mu kurdskog porijekla. Kud će bolji podatak kojim će da se u finišu kampanje koristi Erdoganov izborni štab: hem ne ide u džamiju, hem je Kurd. Zato se još treba složiti s Turcima liberalnijih pogleda na svoju zemlju i svijet da je opozicija imala jednog drugog kandidata koji se mogao uspješnije suprotstaviti Erdoganu. To je Ekrem Imamoglu, gradonačelnik Istanbula, koji je već dva puta pobijedio Erdoganove kandidate. Nije se predao ni kad su mu poništili izbore, pa je pobijedio i na ponovljenim. Uz to, Istanbul ima stanovnika koliko cijeli Balkan, a i ostala dva najveća turska grada, Ankaru i Izmir, drži opozicija Erdoganu. Uz sve to, Imamoglu nije ni alevit, ni Kurd, “ide u džamiju, ali pije”, podsjeća i Ozer Sencar. Pa još kad se doda da je Erdogan, da bi pobijedio na prethodnim predsjedničkim izborima, načinio dotad nemoguć savez sa ultranacionalističkim “emhapeovcima” (MHP), koji ne vole ni da prođu pored džamije, a neće ni da čuju da se Kurdima daju bilo kakva nacionalna prava.

Nije bilo lako okupiti svu tursku opoziciju Erdoganu i njegovoj AKP stranci oko jednog kandidata koji bi bio prihvatljiv ljevici, kemalistima, prebjezima iz AKP stranke i bliskim Erdoganovim ljudima i saradnicima koji se nisu slagali s njegovom autoritarnom vladavinom ili koje je odbacivao kad bi postali neposlušni. Da spomenem samo Abdullaha Gula, bivšeg predsjednika Turske, i Ahmeta Davudoglua, bivšeg premijera i šefa diplomatije. Kad bih nastavio, morao bih duže stati na “fethulahovcima”. Za sada je teško, ako ikako može, predviđati hoće li se ili neće 14. ili 28. maja - ako niko ne pobijedi u prvom krugu - okončati Erdoganova faza razvoja moderne Turske. Jedan blizak turski prijatelj mi jučer javlja: “Bilo koji može pobijediti na ovim izborima, suviše su blizu”.