"Srpsko-rusko prijateljstvo potvrđeno je i tokom dva velika talasa ruskih izbjeglica, koje su bježale pred poludjelim ruskim režimima: jedan dvadesetih godina prošlog vijeka, drugi dvadesetih godina 21. vijeka. Da bismo zaštitili Ruse koji su došli u Srbiju, njihove poslove, njihovu egzistenciju, Beograd mora biti jasno distanciran od režima u Moskvi", kazao je u profesor Beogradskog univerziteta Ivan Videnović u emisiji ”Aritmija”, autorke Tamare Nikčević, prenosi Gradski.me.

Videnović je naveo da je srpska BIA, predajući Moskvi transkripte prisluškivanih razgovora ruskih opozicionara koji su nedavno boravili u Srbiji, izdala ruski narod.

”Neki od opozicionih lidera taj su postupak nazvali brukom, sramotom Srbije. Ali, to nije bruka! To je zločin, saučesništvo u zločinu. U tom smislu, mozemo da biramo – ili prijateljstvo sa ruskim narodom ili prijateljstvo sa Putinom! Oboje ne može. Ako hoćete prijateljstvo sa ruskim narodom, onda poštujmo obavezu da zaštitimo lične i ekonomske i interese onih koji su došli i potražili utočište u našoj zemlji; ako smo opredijeljeni za prijateljstvo sa Putinom, onda smo neprijatelji onih koji su došli ovdje i kojima nad glavom visi stalna opasnost da da budu vraćeni u svoju zemlju”, rekao je Videnović.

On tvrdi da je ruski predsjednik Vladimir Putin više puta pokazao da je njegov režim neprijatelj Srbije, navodeći da je Kremlj izvrgao ruglu i odbacio nekoliko za srpsko društvo važnih sudskih presuda.

”Više od 200 hiljada Rusa je dobilo utočište u Jugoslaviji onog vremena; sličan broj ga je dobio danas u Srbiji. Istovremeno, u Rusiji su utočište dobili samo Srbi odbjegli od srpskog zatvora. Ko su ti Srbi? Porodice Milošević i Karić. Tu prestaje svako poštovanje i prijateljstvo sa režimom u Moskvi”, kazao je Videnović.

Govoreći o načinu na koji državna crkva Srbije utiče na ”rusifikaciju srpskog nacionalizma”, Videnović kaže da ta institucija uspješno nastavlja da instrumentalizuje Srbe u susjednim državama i da na taj način destabilizuje region.

”Nažalost, riječ je o kontinuitetu politike po kojoj granice nekadašnjih jugoslovenskih republika, danas samostalnih država, nisu do kraja definisane. Srbija ne prihvata da se njene granice završavaju tamo gdje su danas, zastupajući tezu da one sežu dotle dokle seže uticaj SPC. Simbioza države i crkve ozbiljno je maligna po susjedne zemlje i po njihovu stabilnost. Srbija ima obavezu da konačno raskrsti sa svakim dijelom politike Slobodana Miloševića – od odnosa prema Kosovu i susjedima, do odnosa prema Rusiji, prema zapadnoj Evropi, NATO”, tvrdi profesor Videnović.

Na pitanje – što je uslov da Srbija raskine sa Miloševićevom politikom, navodi četiri važna pitanja na koja političari u Srbiji konačno moraju da odgovore.

Po Videnovićevom mišljenju, to su bezuslovno članstvo Srbije u EU i NATO, priznanje faktičke nezavisnosti Kosova, kao i spremnost srpskih elita da konačno prihvate da se Srbija prostire do svojih današnjih granica, ne dalje, te da su svi građani koji pripadaju srpskom nacionalnom korpusu a ne žive u Srbiji građani tih država.

”O građanima koji se u Crnoj Gori osjećaju kao Srbi odgovorna je Podgorica i vlast u Crnoj Gori; za građane koji se osjećaju kao Srbi u BiH odgovorno je Sarajevo kao glavni grad Srba u BiH. Kao članica i UN-a i buduća članica EU, Srbija ima pravo na monitoring ljudskih prava onih koji se izjašnjavaju kao Srbi a žive u Hrvatskoj, BiH, Kosovu ili Crnoj Gori”, rekao je Videnović i naglasio da nijedno od ljudskih prava građana koji se izjašnjavaju kao Srbi u Crnoj Gori ili u BiH nije ugroženo.

”Pogledajte listu ljudskih prava – pravo na život, na obrazovanje, na preduzetništvo, kulturu, objektivno informisanje, na jezik… Sve što je na spisku, ništa nije ugroženo. Šta je ugroženo? Samo pravo da od država u kojima žive prave djelove velike Srbije. Ali to da država u kojoj živite bude dio druge velike države ne spada u korpus ljudskih prava. Riječ je, dakle, o velikom nacionalističkom mjehuru od sapunice”, kaže Videnović.

On tvrdi da, izuzev u Rusiji, nema primjera da jedna zemlja građane druge zemlje doživljava svojim.

”Ne postoji Francuz u Njemačkoj, postoji njemački građanin koji ima francusko porijeklo. Jedno su građani Njemačke, drugo građani Francuske. Država stoji iza svojih građana, iza ljudi koji nose njene pasoše; ne stoji iza naroda koji živi u drugim državama. Ima pravo da pokuša da poboljšava položaj tog naroda u tim državama, ali to se jedino može ostvariti kroz blisku saradnju vlada i vlasti u jednoj i drugoj državi. Samo tako možemo da napravimo Otvoreni Balkan, koji bi ličio na skandinavske zemlje, u kojima su potpuno riješena pitanja nadležnosti nad svojim građanima, nako čega su moguće otvorene granice, ekonomska saradnja i sve što želimo da imamo jedni sa drugima”, zaključuje Videnović.