Piše: AVDO AVDIĆ (Istraga.ba)

Ne može se ono osmero ubijene beogradske djece rođeno prije petnaestak godina povezivati sa “nesretnim događajima” od prije tridesetak godina u Sarajevu. Čak i da su svoje živote živjela duplo duže, ubijena djeca iz Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” ne mogu i ne smiju biti dovođena u vezi sa “ratnim stradanjima” u Bosni i Hercegovini.

Prvo, motivi ubistva osmero beogradske djece nisu isti kao, recimo, motivi ubistva 1601 sarajevskog djeteta (da mi na ovom broju oprosti Srđan Puhalo, koji, kažu, ima pravo da otvara i najbolnije rane). Onih osmero u Beogradu je ubio njihov vršnjak, otrovan “modernim dobom”. A ovih 1601 su, zatrovani istorijom, ubijali u kontinuitetu. Sa brda, četiri godine. Uz povremeni nadzor  aktualnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

To što na sarajevskoj Vijećnici nije bilo poruke suosjećanja sa Beograđanima, greška je sarajevskih gradskih vlasti. Ali mnogo veća greška od toga je odluka Vijeća ministara BiH da današnji dan proglasi danom žalosti. Ne zbog toga što Bosanci i Hercegovci ne trebaju suosjećati sa Beograđanima. Već zbog toga što u Bosni i Hercegovini ne suosjećaju sa Bosancima i Hercegovcima.

Danas je dan sjećanja na djecu ubijenu tokom opsade Sarajeva. Neće Sarajevo niti cijela Bosna i Hercegovina spustiti zastavu na “pola stijega” za svoje 1601 dijete. Spustit će je zbog osmero djece ubijene u Beogradu.

Svi nas uvjeravaju da su djeca – djeca. I jesu. Ali odnos prema stradaloj djeci u Bosni i Hercegovini nije isti.

Stotinjak metara od Kapije, mjesta na kojem je 25. maja 1995. godine granata Vojske Republike Srpske ubila 71 mladog Tuzlaka, uključujući i trogodišnjeg Sandra Kalesića, ove je sedmice zapaljeno osam svijeća. Ni svijeće ni one koji su ih zapalili nije čuvala policija. Jer potpuno je normalno da suosjećate sa žrtvom. A malo je onih koji, kao Bosanci i Hercegovci, u najvećem broju Bošnjaci, u ovom trenutku mogu bolje razumimjeti osam beogradskih porodica čija su djeca ubijena u školi na Vračaru.

To što većinska Srbija ne vidi ništa sporno u onom muralu Ratka Mladića, koji se nalazi 500 metara od škole na Vračaru, ne daje nikome za pravo u Bosni i Hercegovini da opravdava ili minimizira zločin nad osmero beogradske djece.

Ali vlast u Bosni i Hercegovini nema pravo proglašavati dane žalosti zbog tragedija u drugim državama, koje god da su, a da pritome ignoriše tragedije i zločine u svojoj državi.

Ovdje uopće nije bitno što Srbija nije priznala genocid u Srebrenici. Nije bitno ni to što u Beogradu slobodno živi Novak Đukić, general koji je osuđen zbog granatiranja tuzlanske Kapije, u čijoj su blizini prije dvije noći zapaljene svijeće za beogradsku djecu. Nije bitno ni to što nijedna Srbiji susjedna država nije proglasila dan žalosti zbog tragedije u školi na Vračaru. Nije bitno ni to što zbog hiljade turske djece stradale u zemljotresu Bosna i Hercegovina nije bilo dana žalosti.

Problem je što Vijeće ministara BiH nalaže službeno žalovanje i spuštanje zastave na “pola stijega” zbog osmero beogradske djece, a istovremeno ne može narediti službeno žalovanje za 1601 sarajevskim djetetom. Ako su djeca – djeca, a svi će se deklarativno složiti da jesu, onda se podjednako mora službeno žaliti. Ili ne mora?

Kada kažete da Vijeće ministara i Vlada Kantona Sarajevo nisu proglasili dan žalosti u BiH ili Kantonu Sarajevo zbog Dana sjećanja na 1601 ubijeno dijete, vi ne minimizirate beogradsku djecu. Vi samo ističete da su vlasti Bosne i Hercegovine minimizirale svoju djecu.

Zbog zločina na Vračaru i onog u Mladenovcu Srbija se mora suočiti sama sa sobom. Sa svojim muralima, sa rijalitijima, šešeljima, cecama i ostalim zvijezdama podzemlja.

Isto tako, i Bosanci i Hercegovci se moraju suočiti sami sa sobom. Jedno je pomirenje, a drugo samoponiženje.