Piše: Dženana Karup Druško

General-major Stanislav Galić komandovao je Sarajevsko-romanijskim korpusom Vojske Republike Srpske od 10. septembra 1992. do 10. augusta 1994. godine. Petog decembra 2003. godine sudsko vijeće Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih nacija u Haagu presudilo je da je kriv za opsadu Sarajeva i ubijanje građana, među kojima su ubijana i djeca Sarajeva, u školama, na igralištima, u svojim domovima.

Povodom 5. maja, u znak sjećanja na sve ubijene mališane Sarajeva i njihovo prekinuto djetinjstvo, podsjećamo samo na djelić onoga što se dešavalo tokom opsade Sarajeva i kako su ’92-95. ubijana nedužna djeca Sarajeva, a što je potvrđeno i u haškim presudama.

Aleja snajpera

John Ashton, koji je u julu 1992. stigao u Sarajevo kao fotograf, bio je svjedok na suđenju Galiću. Ispričao je da je tokom boravka u Sarajevu vidio da su većina ciljeva bili civilni: “Vidio sam kako veliki broj ljudi u redovima čeka na vodu. Naročito njih su gađali. Doslovno sam vidio kako snajperisti pucaju u ljude”.

Morten Hvaal, norveški novinar koji je pratio sukob od septembra 1992. do augusta 1994, još jedan svjedok protiv Galića, bio je očevidac pucnjave na civile “manje-više svakog dana, ako ne i svakog dana“. Hvaal je svjedočio da su tokom cijele 1992. i 1993. godine dok bi se vozio “Alejom snajpera“ često na njega pucali iz zgrada na Grbavici koju je kontrolisao Sarajevsko-romanijski korpus.

Adrianus Van Baal, načelnik Štaba UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini 1994, svjedočio je da je 16. marta 1994. general Milovanović, načelnik Glavnog štaba VRS-a, zaprijetio da će se, ako sarajevski tramvaji nastave voziti, pobrinuti da se gađaju tramvaji i putnici u njima. Van Baal je izjavio da su poslije te prijetnje uistinu gađali tramvaje koji su nastavili voziti.

Neboderi na Grbavici bili su ozloglašeni među Sarajlijama i međunarodnim osobljem kao izvor snajperske vatre koja je otvarana na civile. Aernout Van Lynden, nizozemski novinar koji je tokom opsade nekoliko puta posjetio Sarajevo, ispričao je da su snajperski položaji koje je držala SRK, osobito oni u Grbavici, bili opasni jer su s njih vojnici mogli “doslovno pucati na ulice“ u centru Sarajeva.

John Ashton je izjavio da su “vatru otvarali sa Grbavice i pucali direktno na grad, između zgrada, u blizini univerziteta i Holiday Inna i u blizini muzeja“. Kasnije su mu vojnici SRK-a na Grbavici rekli da su “tu imali svoju liniju fronta i da su odatle pucali na ljude koji su prelazili ulice“.

Jeremy Hermer, vojni posmatrač UN-a od augusta 1993. do januara 1994, u decembru 1993. bio je očevidac slučaja kada je nekoliko hitaca ispaljeno direktno na skupinu civila na “Aleji snajpera“, nedaleko od zgrada vlade: “Kad su hici pogodili tlo ispred nas, grupa od 20 do 50 ljudi istog se trena sagnula, spustila glave i zaklonila se. Svi su to istovremeno napravili. Kao da se radilo o nekom dobro uvježbanom postupku. Jedine moguće mete na tom području bili su civili, cesta i moje vozilo. Jasno se sjećam jedne majke koja se nalazila na jednoj strani ceste odvojena od svog djeteta na drugoj strani ceste. Svaki put kad bi se neko pojavio iza zaklona i pokušao prijeći cestu, ispred nas bi se obrušio rafal teškog mitraljeza. Kad se niko ne bi kretao, nije bilo ni mitraljeske pucnjave.“

Gađanje djece

Van Lynden je posjetio jedan položaj SRK-a na višim predjelima Hrasnog brda. Utvrđeni vatreni položaj koji je tamo vidio bio je ukopan u vrtu izvan kuće. Vojnici su imali mitraljez i “dok je jedan čovjek upravljao mitraljezom, drugi je gledao dolje kroz dvogled“. Jedan vojnik je otvorio vatru dok je Van Lynden bio tamo. “Kad smo ga pitali šta gađa, odgovorio je ’mudžahedine’“, ispričao je na suđenju Galiću.

Nafa Tarić, svjedokinja protiv Galića, izjavila je da je oko 17:00 sati 3. septembra 1993. sa svojom osmogodišnjom kćerkom Elmom Tarić izašla po školske knjige. Nafa Tarić se sjeća da je dan bio sunčan i miran. Krenule su pješice od svog stana u Hrasnom, prošle kroz naselje i spustile se u Ulicu Ivana Krndelja. Prešle su ulicu držeći se za ruke i prošle iza kontejnera postavljenih kao zaklon od snajperista SRK-a, koji su djelovali s područja Ozrenske ulice na Hrasnom Brdu. Pogođene su kad su izašle iza zaklona koji su pružali kontejneri. Isti metak kojim je Nafa Tarić pogođena u lijevo bedro okrznuo je zatim kćerkinu ruku i ranio je u stomak.

Svjedok AG, trinaestogodišnji dječak, i svjedokinja AH, njegova sestra, izjavili su da su u poslijepodnevnim satima 22. jula 1994. sa svojom majkom krenuli u posjetu rodbini. Dan je bio vedar. AG je pogođen u donji dio stomaka. Metak je dječaku prošao kroz tijelo. Porodici su pomogli ljudi iz obližnjeg restorana. Pretresno vijeće je konstatiralo da je svjedok AG, civil, ranjen hicem koji je namjerno ispaljen na njega s teritorije na Hrasnom brdu koju je kontrolisao SRK.

U izvještaju od 11. jula 1994. opisano je ranjavanje sedamnaestogodišnjeg “muškarca Bosanca“ na raskrsnici Ulice Ante Babića i Aleje Branka Bujića, u kojem vojni posmatrač UN-a sumnja da je snajperski hitac došao iz Zavoda za slijepe u Nedžarićima. U jednom izvještaju “komande vojnih posmatrača UN-a u BiH“ od 13. jula 1994. piše da je komandant Prvog bataljona Ilidžanske brigade SRK-a priznao da je snajperska vatra uistinu otvorena sa položaja Bravo PAPA 859578 – Zavod za slijepe.

Granata bačena u učionicu

U sunčano predvečerje 26. juna 1994, između 19:00 i 19:30 sati, Sanela Muratović, 16 godina, i Medina Omerović, 17 godina, išle su prema stanu Omerovićeve u Ulici Đure Jakšića 17 (na istočnoj strani Lukavičke ceste), u naselju Vojničko polje. U trenutku kad su krenule da prijeđu ulicu, uniformisani vojnici upozorili su ih da na to područje pucaju snajperisti; one su na to potrčale. Muratovićeva je pogođena u desno rame…

U jesen 1993. lokalni organi vlasti u Sarajevu izvijestili su o incidentu eksplozije granate u učionici u stambenom dijelu Alipašinog polja; granata je ubila nastavnika i troje djece starih od šest do devet godina i ranila još 21 osobu – odrasle i djecu.

Mihajlo Širičenko, ukrajinski oficir UN-a koji je bio na zadatku u Sarajevu od novembra 1993. do jula 1994. svjedočio je da je 11. januara 1994. “minobacačka mina eksplodirala na igralištu, na Alipašinom polju, i da su se tamo igrala djeca, te da je među postradalima bilo djece“.

U januaru 1994. Goran Todorović imao je 12 godina i živio je na Alipašinom polju, u Ulici Klare Cetkin br. 6. Kad je tog 22. januara začuo eksploziju, igrao se s grupom od oko desetoro djece na parkiralištu ispred svoje stambene zgrade. Zbog jeke između zgrada nije mogao odrediti zvuk eksplozije; kasnije je doznao da su u tom trenutku eksplodirale dvije granate, a ne jedna. Otrčao je prema zgradama da se zakloni i kad se počeo penjati stepenicama svoje zgrade, 10 do 15 metara od njega eksplodirala je druga granata i ranila ga.

U januaru 1994. Muhamed Kapetanović imao je skoro deset godina i živio je u Cetinjskoj ulici br. 2. Toga dana igrao se sa četvoro prijatelja na parkiralištu. Druga grupa djece igrala se u Ulici Klare Cetkin. Odjednom je odjeknula glasna eksplozija. Neposredno prije nego što je Kapetanović stigao do ulaza zgrade, deset metara iza posljednjeg djeteta eksplodirala je još jedna granata od koje je on ranjen, kao i još dvoje djece, dok je jedan dječak poginuo.

Bio je sunčan dan…

Prvog juna 1993. stanovnici Dobrinje odlučili su da organizuju fudbalski turnir u mjesnoj zajednici Dobrinja IIIB. Bio je to prekrasan, sunčan dan. Svjesni opasnosti fudbalsko igralište su postavili u ugao parkirališta koje je s tri strane bilo okruženo stambenim zgradama od šest spratova, a na četvrtoj strani, okrenutoj prema sjeveru, bilo je zaklonjeno brdom Mojmilo. Oko 200 gledalaca, među kojima je bilo žena i djece, okupilo se da gledaju timove kako igraju. Djeca starosti 10 do 15 godina smjestila su se pored nekih starih automobila oštećenih u ranijem granatiranju.

Na igralište su pale dvije granate. Youssef Hajir, koji je tada radio u bolnici Dobrinja, posvjedočio je da nikada nije vidio da je u bolnicu stigao toliki broj ranjenih. Po njegovoj procjeni bilo je oko 130 do 140 ranjenih i 13 do 14 poginulih.

I 12. jula 1993. bio je vedar dan. Penzioner Rasim Mehonić, sa suprugom i dvije kćeri čekao je u redu za vodu od zore. Oko 15:00 sati eksplodirala je minobacačka granata. Mehonić se onesvijestio kad je vidio mrtva tijela svoje supruge i svojih dviju kćeri. Zineta Arifagić, zamjenica direktora bolnice Dobrinja, gdje su odvezene žrtve granatiranja, izjavila je da je sastavljen popis od 30 osoba koje su ranjene ili poginule u eksploziji granate kod bunara u Dobrinji C5 12. jula 1993. Svjedok AK-2, koji je na zahtjev UNPROFOR-a sproveo istragu o tom incidentu, naveo je u svom izvještaju da je minobacačka granata ubila 11 i ranila 13 osoba.

U februaru 1994. Sabahudin Ljuša imao je 11 godina i živio je u Ulici oslobodilaca Sarajeva br. 3 iza koje se nalazi sarajevski aerodrom. Četvrtog februara 1994. ranjen je gelerom od granate u grudi. Detonacija ga je oborila na zemlju. Usput je vidio još troje povrijeđenih, a u klinici ih je bilo mnogo više.

Vođa istražnog tima, Zdenko Eterović, sudija i istražni sudija u izvještaju koji je sastavio 4. februara 1994. piše da su prve dvije granate pale u isto vrijeme, oko 11:30 sati. Jedna granata pogodila je prizemlje zgrade br. 8 u Ulici oslobodilaca Sarajeva. Druga je pogodila stražnju stranu stambene zgrade koja se nalazila istočnije, kojom prilikom su poginuli jedna žena i jedan dječak. Nekoliko minuta kasnije eksplodirala je na stazi između igrališta i parkirališta treća granata. Eterović je izjavio da je otišao u lokalnu ambulantu i bolnicu Koševo da prebroji postradale. Zabilježeno je da je u tim eksplozijama ukupno poginulo osam osoba (dvoje od njih nakon što su odvezeni u bolnicu) i ranjeno 22.

Fatima Zaimović, glavna medicinska sestra na odjeljenju dječije hirurgije bolnice Koševo, svjedočila je o liječenju djece koja su zadobila povrede u granatiranjima 9. i 10. novembra 1993. “na Otoci, u ulici Nemanjinoj, u ulici Vase Miskina”. U svom svjedočenju protiv Galića govorila je i o učinku koji su imali snajpersko djelovanje i granatiranje bolnice u kojoj su se ta djeca liječila: “Užasno su se bojali granate i pucnjavine. To je sigurno bilo zbog toga što su preživjeli jedno ranjavanje, i sada kad čuju taj strašni zvuk, strašnu eksploziju, pucanj, to jako djeluje na djecu.“

Martin Bell, koji je izvještavao iz 100 zemalja i 15 ratnih zona, pored ostalog o ratu u Vijetnamu, ratu u Zaljevu i ratu u Hrvatskoj, svjedočeći protiv Radomira Miloševića, rekao je da on nikada ranije nije vidio da se u tolikoj mjeri gađaju civili kao u sukobu u Sarajevu. Prema procjeni Davida Harlanda, na Sarajevo je u ratu ispaljeno oko pola milion granata: ”Nekad smo mogli s velikom tačnošću odrediti otkud su ispaljene, a nekad nismo. U gotovo sto posto slučajeva kada smo mogli utvrditi izvor, uz izuzetak od dva do tri slučaja, utvrdili smo da su ispaljene sa srpske strane.” On je, osim toga, izjavio da je u periodu od 1993. do 1995. godine na Sarajevo padalo približno 1.000 granata dnevno.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.