"TJEDNA HEFTARICA" SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Hrvatsko-srpske elite narogušene su samo na nostalgiju prema SFR Jugoslaviji; Cvetković-Mačekovska država im je sasvim u redu!

Ono što se tretira kao postjugoslovenstvo zapravo je jugonostalgija, koja je, kako je nedavno upozorio u jednom članku profesor Tarik Haverić emotivna kategorija,  potpuno individualizirana.

  • Politika

  • 19. Maj 2023  19. Maj 2023

  • 3

Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 8. MAJ

Da se u ovoj zemlji malo šta tako uspješno proizvodi i plasira kao što se produciraju skandali, nije nikakva novost. Skandali, osobito ako imaju nacionalni predznak i političku konotaciju, produciraju se danonoćno, a i tamo gdje ih nema treba ih promptno stvoriti. Od njih živi i na njim paratizira čitava jedna brojna i neuništiva struktura koja bi bez skandala, tenzija, napetosti, javnih sukoba... bila izlišna.

Evo najnovijeg primjera. Jučer su mediji objavili pismo zaposlenika Ministarstva sigurnosti koji tvrdi da je ministar Nenad Nešić u petak sa naoružanom pratnjom provjeravao i popisivao Bošnjake koji nisu na poslu nego su otišli na džumu. Izvor koji je iscrpno citiran u medijima je bio anoniman i niko nije provjeravao njegove optužbe.

Nenad Nešić

Danas se oglasio ministar sigurnosti Nešić i objasnio o čemu se radilo. Kaže da mu je spornog dana bila potrebna neophodna pomoć od jedne zaposlenice koja se, međutim, tokom trajanja radnog vremena uopće nije pojavila na poslu. Radnica je, kako kaže, bila srpske nacionalnosti. Zbog toga je odlučio lično provjeriti obilazeći kancelarije ko uopće radi, odnosno koliko zaposlenika nije na poslu. Utvrdio je, piše Nešić ironično, da tog petka, na džumu nisu išli samo Bošnjaci, nego da na poslu nije bilo ni Srba, ni Hrvata, koji nisu opravdali svoje odsustvo.

I tu bi trebao biti kraj ovog očito isforsiranog skandala. Kažem trebao bi biti, ali nije. Uslijedila je reakcija Islamske zajednice u kojoj se oštro osuđuje tobožnju racija ministra Nenada Nešića među zaposlenicima svojeg ministarstva. Ponovo nema niti jednog dokaza, još jednom se iznose paušalne, ničim potkrijepljene tvrdnje o gušenju vjerskih sloboda Bošnjaka. Nijednim  argumentom se ne dokazuje da je Nešić bio u krivu kada je rekao da je muslimanska molitva izgovor zaposlenicima svih nacionalnosti da napuste posao prije kraja radnog vremena. Ko god je imao posla sa javnom i državnom upravom zna da je to tako, da u petak gotovo zamre svaki posao.

U čemu je najveća  šteta i šta je najgora poruka ovog očito isfabriciranog skandala? U tome što se njime žele institucionalizirati i zabetonirati podjele i što se oduzima pravo jednima da provjeravaju druge. Ta perverzna logika želi reći da svako treba gledati svojoj posao, u okviru sopstvenog nacionalnog korpusa. To što na poslu nema Bošnjaka, ili Hrvata, možda nije prihvatljivo, ili zakonito, ali to ne smije biti problem njihovog šefa - Srbina. Svi upsolenici ima da odgovaraju samo svojim nacionalnim  šefovima, a pošto su ih ti šefovi i zaposlili, uspostavlja se neprobojan sistem apsolutne neodgovornosti. Taj se princip sa ovog činovničkog mikro - plana prenio na sve nivoe funkcioniranja vlasti i svaka od tri njena dijela ponaša se na identičan način.

UTORAK, 9. MAJ

Građani Beograda sinoć su u impresivnom broju tihom komemorativnom šetnjom iskazali pijetet prema žrtvama dva masovna zločina. Opozicione stranke i lideri koji su pozvali na ovo okupljanje formulirale su nekoliko zahtjeva upućenih prema vlastima, odnosno predsjedniku Aleksandru Vučiću. Dvije su grupe tih zahtjeva, prva koja se odnosi na sankcioniranje nadležnih u državnim institucijama koji nisu adekvatno prevenirali nasilje i druga grupa koju čini spisak mjera kojim će se ubuduće preduprijediti ovakve teške  zločine.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić gostujući na jednoj televiziji sinoć je reagirao, nervozno, svadljivo, tenzično. Najmanji je problem taj što je višestruko smanjio broj građana koji su šetali ulicama Beograda. Mnogo je već šteta što on u rješavanju tako teškog i složenog problema kakvo je eskalacija nasilja ne želi uključivati nikoga izvan kruga svojih suradnika i prijatelja. Za rješavanje ovog problema potreban je najširi društveni konsenzus, vlasti, opozicije, nevladinog sektora, struke, inozemnih prijatelja i partnera. Međutim, Vučić je kao i u drugim važnim pitanjima preuzeo monopol i druge doživljava kao neprijatelje. Ili, kako je rekao, kao lešinare.

Beogradski mediji danas bilježe zanimljivu informaciju: na zidu nedaleko od škole u kojoj je počinjen masakr nad učenicima godinama se nalazio mural sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića. Nevladini aktivisti su posljednji dan-dva taj mural prefarbali bijelom bojom. Poznato je da su oni to radili i prethodnih mjeseci, kao i da su te akcije završavale incidentima, napadima maskiranih huligana, ili policijskim privođenjem aktivista. Ovog puta sve je to izostalo, krečenje  je obavljeno u miru. I ne samo to: akciji su se pridružili navijači jednog kluba koji su na bjelini zida na kojem se mjesecima kočoperio Mladić, napisali poziv na isključivanje jedne TV stanice koja promovira nasilje.

Ovih dana je objavljena mapa koja prikazuje zgrade i javne postore u Beogradu i Srbiji na kojima se veličaju ratni zločinci. Broj je ogroman. Ali nikako ne treba podcijeniti uklanjanje onog jednog odvratnog murala. To bi moglo označiti buđenje svijesti da odrastanje u pejzažu u kojem se slave masovne ubice, također predstavlja realnu  podlogu za nasilje i zločine.

SRIJEDA, 10. MAJ

Godinu-dvije nakon završetka rata Edhem Bičakčić tadašnji predsjednik Vlade Federacije BiH, otvarao je  privatnu fabriku. Njeni vlasnici su bili jedan tadašnji političar, Bičakčićev stranački kolega i jedan biznismen, u najmanju ruku sumnjive biografije. Tom je prigodom Bičakčić najavio poslovno-investicijsku filozofiju novih vlasti sljedećim riječima. „Mi pozivamo sve koji imaju novac da investiraju u BiH i poručujemo im danećemo provjeravati porijeklo njihovog novca“. Bio je to modus-operandi ovdašnje trancizije. Divlja privatizacija nekadašnje narodne imovine prljavim novcem, privatizacija preduzeća, zgrada, riječnih tokova i šumskog bogatstva je mogla nekontrolirano, stihijski krenuti. Nije se provjeravalo ni ko su stranci koji investiraju, odnosno koji pojeftino kupuju ovdašnje resurse. Pogotovo  postalo irelevatno kako su do kapitala tokom rata došli ovdašnji novokompinirani biznismeni i investitori. Bitno je bilo samo da su bili bliski vladajućoj kleptokratskoj klasi. Primjeri privatizacije javnih dobara novcem čije se porijeklo ne zna brojniji su od primjera poštene i zakonitih  privatizacijskih praksi. Skoro deset hotela na Ilidži kupio je poslijeratni tajkun, prijeratni zanatlija blizak SDA. Jedan elitni hotel u centru Sarajeva kupljen parama koje je novi vlasnik stekao kupujući jedan drugi hotel iz nekadašnje iste ugostiteljske grupacije. Pojedini bučno najavljeni ekstra bogati investitori uz arapskih zemalja vraćani su sa aeredroma jer nisu kod sebe imali 100-ak KM neophodnih za ulazak u BiH. I tako dalje.

Edhem Bičakčić

Jedina koliko-toliko ozbiljna provjera tokova i porijekla novca koji je nesmetano cirkulirao, odvijala se neposredno nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkog napada na SAD. Finansijskim istragama utvrđeno je da su desetine stranih tobože humanitarnih organizacija formiranih u ratu i nakon njega u BiH bile povezane za finansiranjem terorizma.

Tvrdnje pojedinih medija i poznavalaca ovdašnje kriminalne i političke scene da se posljednjih godina prljavi novac stečen poslovima sa drogom u Sarajevu pronašao sigurno utočište, niko, ili gotovo niko nije ozbiljno shvatao i razmatrao. U osvještavanju opasnosti te pošasti nije pomogao primjer susjedne Srbije i tamošnjeg narko kartela predvođenog Darkom Šarićem. Istraga koja je vođena protiv njega napon što su strane agencije zaplijenile džinovske količine droge nabavljene u Južnoj Americi otkrila je zapanjujuće razmjere pranja novca kroz Šarićeve investicije. Stotine hektara plodne zemlje, vlasništvo u profitnim preduzećima, izgradnja stambenih naselja sve je to Šarić sebi osigurao upumpavanjem u legalne finansijske tokove milijardi eura stečenih  trgovinom droge.

Za podučje sarajevske općine Stari grad godinama se među upućenijim govorkalo da je slastan mamac za prljavi novac i sumnjive biznismene. Unosni parkinzi, luksuzni hoteli, lokali, zgrade, oglasni panoi koje su preuzimali i gradili osobe sumnjive biografije i poslovnog ugleda sve je to posljednjih godina mijenjalo urbani identitet ove općine. Njeni čelni ljudi, prije svih načelnik Ibrahim Hadžibajrić to su objašnjavali vlastitim doprinosom u stvaranju tzv. pozitivne poslovne klime za privlačenje investicija.

Današnja akcija koju su provele stotine pripadnika policije po nalogu tužiteljstava u Starom gradu, tokom koje su pritvoreni načelnik Hadžibajrić, njegov sin i sekretarica, i poslovni „partneri“ nije iznenadila nikoga, pa ni njega samoga. Nedavno je u medijima najavio da je predmet policijske istrage koju mu pakuje njegova bivša stranka SDA. No, bit će da je ipak istina nešto drugačija. Načelnik Hadžibajrić i ljudi oko njega postali su sumnjivi onog časa kada su njihovi poslovni partneri i moćni investitori uhvaćeni u klopci dešifriranih komunikacija putem Sky aplikacije. Hadžibajrić je za te ljude govorio da su bili poslovni, efikasni i korektni korisnici općinskih javnih dobara. Ostalo, poput porijekla njihovog novca kao, kao poduzetnoig načelnika, nije zanimalo.

Zapravo potpuno se ponašao u skladu sa preporukom koju je prije dvije i pol decenije poslao Bičakčić: novcu se ne treba gledati u zube i porijeklo. I da, i to treba konstatirati, prije desetak dana nekadašnji premijer Federacije BiH Edhem Bičakčić izabran je za predsjednika Sabora islamske zajednice BiH. Poznato je da su nakon rata mnogi vjerski islamski objekti sagrađeni novcima sumnjivog porijekla, a njihovi graditelji završavali i zatvoru... Prije više od 300 godina francuski je mislilac Montesquei pisao da nema vladara, koliko god bio pošten i moralan, koji ne pada u iskušenje da zloupotrijebi svoju moć. Naši vladari do sada nisu imali tu vrstu straha i obzira.

PETAK, 12. MAJ

Bivši američki predsjednik Donald Trump dao je intervju za CNN, a istu večer je predsjednik RS Milorad Dodik gostovao na Radio Televiziji Republike Srpske. Na prvi, pa i na drugi pogled ova dva medijska događaja dolaze iz različitih civilizacijskih i medijskih galaksija, ne samo zato što jedan ima globalni, a drugi provincijalni karakter i lokalni značaj. Bivši američki predsjednik je godinama na CNN-u bio osoba vrijedna samo kritike, dostojna prezira i gnušanja. Dodik je na RTRS-u češće nego u obiteljskom dnevnom boravku, on je tamo i urednik i gost i većinski vlasnik. „Mato Đaković ponovo gost u Dodikovom Teleringu“, šali se novinarska čeljad.

Mato Đaković "u gostima" kod Milorada Dodika

Samo jedna sitnica, ali važna za generalnu priču o ulozi medija, spaja ova dva televizijska događaja. Radi se o dilemi: kako i da li uopće davati medijski prostor osobama koje je provjereno utvrđeno medije koriste, zloupotrebljavaju za promociju laži, obmana, relativiziranje činjenica koje su odavno pozunate i utvrđene. CNN je ugostio Trumpa pod njegovim uvjetima, u publici su bile njegove pristalice, sve je bilo onako kako je on aranžirao osim pitanja koja mu je postavljala novinarka. Ali, njemu novinari i njihova pitanja nisu uopće potrebni, on iznosi svoju priču, svoje činjenice, svoje uvrede, svoju takozvanu postistinu.

Analitičari su lako pronašli desetine masnih laži koje je Donald Trump izgovorio u kamere. Negirao je sudski uvtrđene činjenice. Tvrdio je dan je u napadu na Kapitol sudjelovalo 5-6 nezadovoljnih građana, iako je za taj zločin optuženo skoro 400 osoba. Ponovio je da su izbori iz 2020. pokradeni, što je također već odavno klasificirano kao laž. Hladno je kazao da ne poznaje ženu kojoj prema svježe objavljenoj sudskoj presudi mora plaititi 5 miliona dolara zbog seksualnog napastvovanja. Za voditeljicu koja ga je pokušavala približiti isitini i činjenicama govorio je da je gadna. I tako dalje.

Postojali su prije Trumpa populistički trovači medijskog prostora, ali se nikad niko nije medijima i društvenim, mrežama tako opsesivno i zloćudno koristio za stvaranje paralelne stvarnosti sa uporištem u lažima, spinovima, obmanama.

Njegov je utjecaj globalan, stotine malih ili većih epigona koristi slične mehanizme i tehnike u javnom komuniciranju.

Jedan od njih, je i lokalni Trumpov pristalica, kabadahija Milorad Dodik. Predsjednik RS-a je u razgovoru za RTRS također ignorirao prisustvo novinara, inače lojalnog i neopterećenog kodeksima profesije. Tvrdio je da nikada u životu nije podizao kredit niti gavraćao, da bio samo nekoliko muinuta kasnije snažno sebi uskočio u usta objašnjavajući kako ipak jeste je podizao nekakav kredit i na koji ga je način vraćao.

Ovakavi primjeri zloupotrebljavanja medija otvaraju staro novinarsko pitanje, koje zapravo i nije eksluzivno novinarsko, nego je pitanje opće demokratskih normativa:  zavrjeđuju li demokratski tretman i priliku osobe koji rade na podrivanju demokracije? Odnosno, treba li dopustiti da se medijskim slbodama koriste osobe koje čine sve što im je u moći da medijske slobode dokinu i protjeraju u sferu izvan zakona?!

SUBOTA, 13. MAJ

Posljednjih dana u regionalnim medijima, portalima i na društvenim mrežama ponovo je aktuelizirana pitanje jugonostalgije. Samo se danas trojica značajnih hrvatskih autora, kolumnista i povjesničara bavili tom temom. Raspravu je potaknula Mirjana Kasapović, profesora na zagrebačkog Sveučilišta koja je u jednom znanstvenom  časopisu sačinila neku vrstu male crne knjige jugonostalgije, odnosno postugoslovenstva, te se osvrće na autore koji se posljednjih godina prizivaju na restauraciju zajedničkog kulturnog prostora. Autori koji polemiziraju sa profesoricom Kasapović s pravom podsjećaju da danas niti u jednoj od sedam država nastalih raspadom Jugoslavije ne ne postoji niti jedan iole ozbiljan politički subjekt koji u programu ima jugoslovensku, odnosno postjugoslovensku perspektivu.

Tarik Haverić

Ono što se tretira kao postjugoslovenstvo zapravo je jugonostalgija, koja je, kako je nedavno upozorio u jednom članku profesor Tarik Haverić emotivna kategorija,  potpuno individualizirana. Kolumnista Jutarnjeg lista Jurica Pavičić u svom tekstu piše o fenomenu popularne pjevačice Senidah, koja je apsolutno najslušanija izvođačica među hrvatskom omladionom. Je li i tu riječ o jugonostalgiji, i kako mogu klinci i klinceze rođeni mnogo nakon njenog nestanka imaiti ikakvu emociju i njegovati kult jugonostalgije? Njegov kolega Vlado Vurušić pita zašto se na svadbama i drugim feštama u Hrvatskoj ne pjevaju skladbe drugih susjeda, Mađara, Talijana... nego dominiraju srpski i bosanski izođači... Ponekad taj postjugoslovenski impuls umije biti od koristi čak i onim koji se zgražavaju njegovog pominjanja. Vidjeli smo to večeras na Eurosongu gdje hrvatskom predstavniku grupi Let 3 gotovo niko osim Srbije nije dao niti jedan glas. 

Ako u postjugoslovenskim društvima postoji nostalgija prema nekim minulim društvenim i državnim uređenjima, tada se ne može govoriti o žalu za Jugoslavijom. U Hrvatskoj su već 30-ak godina, osobito u političkom i akdemskom mainstremu mnogo snažnije prisutne nježne emocije prema Neovisnoj državi Hrvatskoj i relativizacija i rehabilitaciji njenog zločinačke suštine. Hrvatsko-srpske elite mnogo su gadljive su na svako pominjanje  federalne socijalističke Jugoslavije, a istovremeno zajednički rade na restauraciji tog prostora po modelu iz Sporazuma Cvetković-Maček. Bošnjačke elite još nisu prežalile "zlatno vrijeme" Osmanlija. Ta se vrsta nostalgije ne problematizira, niti kritizira i općenito se smatra poželjnom.

NEDJELJA, 14. MAJ

Dva dana ne prestaje galama beogradskih režimskih medija usmjerena na regionalnu telviziju UNA zbog toga što se usudila prenositi protestno opkupljanje građana Beograda u petak navečer. Ovaj uređivački potez jedne komercijalne televizije u patriotskim tabloidima i na režimskim televizijama ocijenjen je kao čin čiste nacionalne izdaje. Posebnu težinu nalaze u tome što vlasništvo nad televizijom UNA pripisuju Igoru Dodiku, sinu predsjednika Republike Srpske. U optužbama prednjači tabloid Informer i njegov vlasnik Dragan J. Vučićević koji se deklarira kao glasnogovornik i intimus srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. On Milorada Dodika optužuje da se verbalno i načelno podržava Vučića, dok se diskretno udvara srpskoj opoziciji koju ovaj histerični novinar naziva ološem.

Uslijedio je žestok odgovor Dodikove kćerke Gorice, koja se redovno na društvenim mrežama stavlja u odbranu svoga oca, a sada i brata Igora. Razmjena uvreda, optužbi između njih dvoje zabavlja cijeli region, ali otvara pitanje vode li oni svojevrstan proxy rat, odnosno, iznose li Gorica stavove svoga oca Milorada, a Vučičević svog zaštitnika i prijatelja predsjednika Srbije Vučića.

Urednik Infrormera kaže da je godinama bezrezervno i u svemu podržavao Dodika, ali neće da šuti na njegovu navodnu izdaju koju je počinio preko svog sina i njegove televizije. Za riječi, optužbe, uvrede, ko je kralj srpskog tabloidnog novinarstva iznio na račun Dodika i njegove porodice, prema predloženom Krivičnom zakonu previđene su astronomske novčane kazne, ili višegodišnja robija. Da je umjesto Vučičevića takav jezik korisito neki novinar iz RS, bio bi brutalno kažnjen. Beogradskim novinarima i medijima, onim koji sada napadaju TV UNU ne pada  na pamet da te svoje kolege i sunarodnjake uzmu u zaštitu od bahatog Dodika. Za njih to što Dodik radi u svojoj kući, nije problem, frka počinje kada se pokušava ubaciti u njihovo medijsko i političko dvorište. To mu oni  neće oprostiti! Ni „patriotski“ novinari, a pogotovo njihov mastermind Vučić.

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 3

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...