Piše: Senad AVDIĆ

PONEDJELJAK, 19. JUNI

Pucanj učenika u svog nastavnika u osnovnoj školi u Lukavcu prošle je nedjelje dramatično otvorio problem učeničkog nasilja. Na žalost, ta  se tema u javnom prostoru nije zadržala duže od tri-četiri dana. Uskoro je bila zatrpana novim  društvenim i političkim događajima i incidentima, medijski atraktivnim.

Jedan drugi primjer učeničkog nasilja koji se ovih dana desio u Zenici nije dobio ni izbliza veliku medijsku i društvenu pažnju, iako krajnje zloguko svjedoči o patologiji naše sumorne društvene svakodnevnice. Kako navode portali, učenik jedne škole u Zenici bio je duže vrijeme šikaniran i zlostavljan od svojih kolega zbog toga što je rođen u mješovitom braku. Nesretni dječak je uzalud tlačiteljima tvrdio da se ne razlikuje od njih, da se osjeća muslimanom-Bošnjakom, no, oni  su tražili od njega nepobitan dokaz za to. A dokazati je svoj identitet morao tako što će pred svima njima skinuti odjeću i pokazati da je osunećen. Kada je to od njega iznuđeno, i kada je pomislio da je njegovom poniženju napokon došao kraj i da će ga školske kolege sada ostaviti na miru dječaka je stigao novi pakao: neko od školskih kolega je snimio njegovo svlačenje i počeo ga ucjenjivati  kompromitirajućim snimkom.

Hapšenje u Lukavcu

U kratkoj vijesti koja je svjedočila o ovm zlodjelu nije bilo dodatnih detalja, pa ne znamo kako je to učeničko nasilje okončano, ako je uopće okončano. Ali, ovih nekoliko dostupnih šturih informacija je sasvim dovoljno da u čitaocu proizvede jezu, strah i gađenje. Za razliku od zločina iz škole u Lukavcu koji je bio čin usamljenog maloljetničkog delinkventa, primjer iz Zenice svedoči o kolektivnoj patologiji čopora malih zlikovaca međusobno povezanih i motiviranih mržnjom prema potencijalno drugačijim od sebe. Ako je u prvom slučaju, u Lukavcu, prema tvrdnjama i nastavnika i socijalnih službi zakazao roditeljski faktor, u zeničkom primjeru prepoznajemo otrovne plodove mrzilačke indoktrinacije na kojoj se godinama udarnički radilo i radi. Trideset godina unutar bošnjačke duhovne, političke, medijske, obrazovne elite nije prestao lov na takozvane mješovite brakove kao jednog od najtežih krimena i činova nacionalne izdaje. U sklopu te permanentne hajke dehumanizirana i najpogrdnijim imenima su nazivana djeca iz takvih brakova. U tom smislu neće biti pogrešan zaključak da je nastavnik u školi u Lukavcu koji je teško ranjen stradao od individualnog zločinačkog čina, dok je dječak iz Zenice bio žrtva kolektivne, sitematične fašizacije njegovih školskih kolega. Ima na tu temu snimljen genijalan film „Mali vojnici“, velikog Bate Čengića, o maloljetnim žrtvama Drugog svjetskog rata koji se u dječijoj koloniji surovo iživljavaju nad svojim kolegom samo zato što ima svijetlu boju kose... Ta su djeca bila žrtve komunističke totalitarne indoktrinacije nad djecom, a ovi današnji njihovi vršnjaci iz Zenice (i ne samo toga grada) su logična posljedica nacističko-klerikalnog „obrazovnog“ totalitaritizma. 

UTORAK, 20. JUNI

Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, nakon obilaska brojnih evropskih i svjetskih prijestolnica održao je u Sarajevu konferenciju za štampu na kojoj je naširoko govorio o nezapamćenim uspjesima bosanskohercegovačke diplomacije. Osnovna poruka njegovog samohvalisavog monologa u kojem nije vodio računa o mjeri niti dobrom ukusu, jeste da je nakon mnogo godina, međunarodne izolacije BiH postala ravnopravan i uvažavan član međunarodne zajednice. To je priznanje, pohvalio se Konaković, dobio od svih svojih sugovornika sa kojima se tokom posljednjih nedjelja viđao, sretao, razgovarao. Potvrđuju to i mnogi ugledni gosti koji su, objasnio je Konaković, za vrijeme mandata njegove prethodnice Bisere Turković zaobilazili Sarajevo u širokom luku.

Elmedin Konaković (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Jedan od tih gostiju je mađarski premijer Viktor Orban koji bi sutra trebao posjetiti BiH, najprije Sarajevo, pa potom i Banja Luku. Danas je Orban bio u posjeti Beogradu gdje se zadnjih godina odomaćio. Sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem mađarski desničarski autokrata se viđa svako malo. Nije službeno saopćeno, nego su to mediji iščeprkali, da se tokom njihovog noćašnjeg sastanka u dva navrata Vučiću i Orbanu priključio predsjednik RS Milorad Dodik. „Tamo u BiH ima dosta problema“, zagonetno je kazao Vučić, sugerirajući da su sa Dodikom on i Orban razgovarali o Bosni i Hercegovini.

Problem sa populistima, a ministar Konaković je jedan od najiritantnijih među njima, jeste što umjesto gorkih istina javnost obmanjuju i zavlače slatkim lažima, ili u najboljem slučaju omamljujućim poluistinama. Istina je, dakle, da Viktor Orban dolazi u Sarajevo, ali je tačno i to da je platformu za svoju posjetu dogovarao u Beogradu sa Dodikom i Vučićem, dakle osobama koja nisu nadležni za vanjsku politiku BiH. Ne bi kruna pala sa glave Konakoviću da to prizna, samo bi ružičasta slika koju gradi o sebi i svom poslu dobile neke tamnije sjenke i sumornije nijanse.

Elmedin Konaković po mnogo čemu (osim po rezultatima koje je imao kao aktivan sportaš) podsjeća na nogometnog selektora Faruka Hadžibegića. I jedan i drugi opsesivno su prisutni na društvenim mrežama narcistički se hvaleći svojim nepostojećem, ili barem diskutabilnim podvizima. Bili smo bolji sve dok nismo počeli gubiti, tako je težak poraz u Portugalu gotovo alanfordovski opisao Hadžibegić. Srećom, njegovi su rezultati, za razliku od Konakovićevih mjerljivi, a demagoški populizam u sportu je provjerljiv rezultatom na semaforu. Toga u politici nema, tamo si ono, i vrijediš onoliko koliko sam  misliš o sebi, a ne onoliko koliko pokazuju rezultati.

SRIJEDA, 21. JUNI

Nogometna reprezentacija BiH poražena je večeras od Luksemburga u Zenici i to će vjerovatno biti posljednja utakmica Faruku Hadžibegiću kao selektoru. Istina, tako se mislilo i govorilo prije skoro 25 godina kada je Hadžibegić prvi put potjeran iz selektorske fotelje. I tada je bez posla ostao nakon serije loših rezultata u utakmicama kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Jedan visoki dužnosnik Nogometnog saveza mi je dok smo jedne junske večeri 1999. gledali sramotnu utakmicu reprezentacije BiH protiv Farskih Ostrva rekao da u većina ljudi u Savezu jedva čekaju da Hadžibegiću vide leđa. Previše on para uzima od Saveza za rezultate koje ostvaruje, kazao mi je. Potom je počeo pobrajati enormne račune za telefone, putovanja i slične osobne troškove koje je Hadžibegić naplaćivao iz kase Nogometnog saveza. Govorkalo se tada da ni nakon neoprostivih neuspjeha Hadžibegić ne bi dobio otkaz, da nije tražio da mu se poveća plaća.

Faruk Hadžibegić (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

Zbog svega toga, dakle krajnje negativnog iskustva i u rezultatskom i u poslovnom pogledu, povratak Hadžibegića na selektorsko mjesto u reprezentaciji BiH je bio neprijatno iznenađenje. Jedino je veće iznenađenje bio nagli i nikada objašnjeni otkaz bugarskom stručnjaku Ivajlu Petevu i to u momentu kada je rezultatski stabilizirao reprezentaciju. Sve to govori o istom; da je proces donošenja odluka u Nogometnom savezu potpuno privatan, nestručan, nesistematičan i voluntaristički. Pri tom su ljudi koji odluke donose i koje nikakav ugled nije preporučivao, oslobođeni od bilo kakve odgovornosti za svoje postupke i odluke, greške i promašaje. Niko ko drži do svog digniteta, stručnog i ljudskog ne bi sa takvim ljudima ulazio u poslove. Kao što, također, niko kome je stalo do reprezentacije i onih koji je vole, ne bi na njeno čelo doveo osobu koja je nekada tako neslavno okončala svoju kratku selektorsku karijeru.

ČETVRTAK, 22. JUNI

Prije 15 mjeseci, u martu prošle godine u Sarajevu je izvršen atentat na profesora Mateja Živkovića, člana Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH. Profesor Živković je i prije toga pretprio fizički napad, ali je drugi pokušaj njegove likvidacije bio mnogo suroviji i profesionalnije izveden. Počinitelj nikada nije otkriven, a Živkoviću su se sarajevski ljekari na svu sreću uspjeli izboriti za život. Na Mateja Živkovića je pucano dan prije njegovog svjedočenja na sudskom procesu u  kojem se sudi velikoj grupi ovdašnjih biznismena povezanih sa burzovnim mešetarenjem.

U nekoliko intervjua koje je dao medijima nakon oporavka profesor Živković je govorio o kriminalu koji se proteklih godina rasprostranio unutar Komisije za vrjednosne papire Federacije zbog čega je država oštećena za astronomske iznose novca.

Dok čeka da se napokon vrati na svoje radno mjesto, u čemu ga kolege sistematski sprječavaju, Matej Živković je nedavno boravio u SAD-e. Kako je po povratku kazao u Anerici se sreo sa važnim ljudima tamošnje administracije zaduženim za borbu protiv korupcije. Primljen je u Kongresu gdje je  domaćine upoznao sa svojom borbom i posljedicama koje je u toj borbi pretrpio.

Matej Živković

I da skratimo ovu priču sa kojom se onaj koga interesira mogao detaljno upoznati proteklih dana, zadržimo se na sljedećem važnom pitanju. Zašto je Matej Živković koji je svoje poštenje i dosljednost zamalo životom platio, uspio doći do važnih sugovornika u Americi, a da mu prije toga  svoja vrata nisu otvorili domaći politički i državni dužnosnici. Da stvar bude zamršenija, a paradoks dublji, američka ambasada u Sarajevu nedvosmisleno podržava i hvali  antikurupcijsku opredijeljenost novih vlasti u Federaciji BiH. Pa, unatoč tome, pomaže Mateju Živkoviću da dođe do utjecajnih sugovornika u Americi jer za njegovu svakidašnju jadikovku niko od lokalnih političara nije zainteresiran. Nije nikakva tajna da se Matej Živković tokom rada u Komisiji za vrjednosne papire bavio sumnjivim privatizacijama pojedinih velikih kompanija sa kojima se u vezu dovode neki čelnici vladajuće koalicije u Federaciji BiH. Prava i suštinska opredijeljenost vlasti u Federaciji za borbu protiv korupcije testira se u odnosu prema ljudima poput Mateja Živkovića. Nema takvih ljudi mnogo, pa ih upravo vlast treba štititi kao malo vode na dlanu i ohrabrivati u njihovoj borbi protiv krupnog krimnala i korupcije. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, a ne samo u Americi.

PETAK, 23. JUNI

Nedavno je Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH i lider SDP-a BiH, govoreći u eventualnom priključenju Bosne i Hercegovine projektu Otvoreni Balkan kazao da u tom ne vidi ništa što  sporno. „Ja nisam čuo nikoga ko je isključivo protiv „Otvorenog Balkana“, kazao je Nikšić  i dodao da „osim političkih niko nije imao nikakvu argumentaciju protiv“.

To što Nermin Nikšić nije čuo, pročitao, vidio... nikoga ko je protiv „Otvorenog Balkana“,  svjedoči da on i loše čuje i nedovoljno čita i krivo se druži. U posljednjih nekoliko godina objavljen je naramak ozbiljnih tekstova i rasprava u Otvorenom Balkanu, dosta njih negativno intoniranih prema toj ideji. Ozbiljni ekonomisti su egzaktnim pokazateljima osporavali ekonomski interes BiH da se priključi tom projektu, koji je na inicijativu Srbije okupila još samo Makedoniju i Albaniju. Projekat CEFTA, dokazivali su ekononomski eksperti, sasvim je dovoljan ekonomsko-trgovinski okvir za BiH i njene privrednike. Nikšić još dodaje da se Otvoreni Balkan kritizira uglavnom iz političkih razloga, što nije istina, ali se i na to treba osvrnuti. Inicijativa Otvorenog Balkana  je došla iz političkog miljea, odnosno od pedsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Nije, dakle, stigla od privrednika, autoprevoznika, općenito poslovne zajednice. Nije ništa neobično, da se o jednoj ideji koja dolazi iz sfere politike raspravlja iz političkog rakursa..

Nermin Nikšić (Foto: Slobodna Bosna/Samir Saletović)

No, iz još jednog ugla, pored političkog i ekonomskog treba problematizirati ideju Otvorenog Balkana, a to je sigurnosni aspekt. U posljednjih nekoliko mjeseci srbijanska politika koja se deklarativno zalaže za nesmetan protok roba, ljudi, kapitala svojim represivnim potezima ozbiljno je dovela u pitanje neke od tih principa. Državljani susjednih država se bez ikakvog povoda zadržavaju na srbijanskim granicama, maltretiraju i sigurnosno provjeravaju. Ta se praksa posebno dinamizirala tokom održavanja protesta u srbijanskim gradovima. Prije 15-ak dana na granici Srbije i BiH je zadržan više sati glumac i pisac Feđa Štukan, veoma popularan u srbijanskoj javnosti. Predsjednik Vučić ga je javno nazvao kriminalcem, a režimski mediji su ga danima razapinjali. Premijer Albanije Edi Rama doveo je u pitanje ostanak svoje zemlje u Otvorenom Balkanu nakon hapšenja, ili kidnapovanja, kosovskih policajaca od strane srbijanske policije.

Jedan moj sarajevski prijatelj planirao je danas krenuti uz Beograd na rock koncert muzičke grupe Scorpions, ali su mu beogradski poznanici savjetovali da ne putuje u danu u kojem se održavaju protesti u glavnom gradu Srbije.

I to je važan dio priče o Otvorenom Balkanu: može li slobodu kretanja ljudi  promovirati i zazivati vlast u zemlji, Srbiji dakle,  koja ima snažne elemente policijsko-autoritarnog režima?!

NEDJELJA, 25. JUNI

Cijeli svijet je jučer sa pažnjom i strepnjom pratio događaje u Rusiji vezane za oružanu pobunu privatne vojne formacije Wagner predvođene kontroverznim komandantom i biznismenom Jevgenijem Prigožinom. Višemjesečni medijski rata kojeg je Prigožin vodio protiv vojnog establišmenta i zadnjih nekoliko dana se pretvorio u otvorenu vojnu pobunu koja je prijetila građanskim ratom. Hiljade „Wagnerovaca“ se sa ratišta u Ukrajini vratilo u Rusiju, zauzelo grad Rostov i najavilo pohod na Moskvu. Tokom marša naoružanih pobunjenika prema glavnom gradu Rusije došlo je do dogovora pa su se Wagnerovci vratili u svoje vojne baze. Do sprječavanja pobune došlo je uz posredovanje predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka, koji je sa Prigožinom  pregovarao u ime ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Prigožin i Putin

Jevgenij Prigožin se prema dogovoru sa Lukašenkom sa dijelom svojih vojnika prebacio u Bjelorusiju. Djeluje prilično cinično i po ruskog autokratu ponižavajuće da je lider druge države pregovarao sa njegovim donedavno bliskim prijateljem. Putin i Prigožin su barem trideset godina upućeni jedan na drugog, njihovi su politički, poslovni i vojni putevi snažno isprepleteni.

Prigožin je od razbojnika i siledžije iz Petrograda uz Putinovu pomoć  najprije postao povlašteni ugostitelj čijesu karijera i bogatstvo vrtoglavo rasla sa napredovanjem njegovog najdražeg „degustatora“, Putina.  Gazda Kremlja je godinama odbijao priznati bilo kakvu svoju povezanost sa Prigožinovim Wagnerovcima koji su djelovali najprije u Siriji, potom u brojnim afričkim državama. Prigožinovi vojnici su, glumeći napaćene i ugrožene ruske civile, bili na čelu pobune u Ukrajini 2014. godine kada je veliki dio te zemlje Rusija anektirala. Tek je prošle godine u jeku totalne ruske agresije na Ukrajinu Kremlj priznao da Wagnerovci nisu nikakva odmetnuta, nekontrolirana grupa paravojnih avanturista već jedna od najubojitijih oružanih komponenti unutar ruskog aparata.

Uspjesi na frontu ohrabrivali su Jevgenija Prigožina da sve češće i sve oštrije kritizira ruski vojni vrh, ministra odbrane Sergeja Šojgua i većinu njemu bliskih komandanata. Sve do prije nekoliko dana Prigožin se u svojim obraćanjima nije doticao Vladimira Putina, pa se sticao dojam da šef Wagnera ima njegovu podršku i da govori oni što ruski predsjednik i sam misli. U ruskoj javnosti nezadovoljnoj ne invazijom na Ukrajinu, nego njenim slabim rezultatima i strašnim gubicima, Prigožin je imao simpatije kao borac protiv nesposobnog, birokratiziranog establišmenta, ratnih profitera... Tek je jučer Putin prvi put u svom vanrednom obraćanju djelovanje Wagnerovaca nazvao antidržavnim i pučističkim činom.

Nije u povijesti ratovanja nepoznato da autoritarni imperijalistički režimi formiraju svoje paravojne postrojbe uglavno namijenjene obavljanju prljavih, ilegalnih, proxy  poslova. Vlast se formalno ograđuje od tih formacija koje, po pravilu, okupljaju problematičme, kriminogene osobe i tvrdi za njih da djeluju samostalno, izvan ičije kontrole. Da ne idemo u dalju prošlost i ne udaljavamo se sa ovih naših prostora, dovoljno je pročitati nedavnu presudu sudskog Mehanizma u Haagu izrečenu čelnicima srbijanske Službe državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Pravomoćno je presuđeno da su njih dvojica kao članovi Udruženog zločinačkog poduhvata regrutirali, naoružavali i financirali brojne paravojne jedinice koje su upućivane najprije u Hrvatsku, potom i u Bosnu i Hercegovinu. Te su paravojne jedinice počnile užasne zločine nad civilnim stanovništvom, vršile etničko čišćenje, progone i pljačke.

Ono što predstavlja problem vlastima koje osnivaju i financiraju ovakve plaćeničke jedinice sastavljene od kriminalaca i patoloških likova,  jeste što ih je najčešće nemoguće do kraja kontrolirati, jer njihovi apetititi i ambicije rastu proporcionalno ratnim uspjesima. Oni će tražiti, i dobivati, sve više, sve dok se njihovi prikriveni poslodavci i sami ne osjete ugroženima. Jevgeniju Prigožinu u jednom trenutku nije više bilo dovoljno samo enormno bogatstvo stečeno u poslovanju sa državom, niti ratna slava, on je poželio da ga se pita, tražeći svoj komad vlasti i moći.

Sličan primjer imali smo u postratnoj Srbiji kada su „proslavljeni“, a zapravo ozloglašeni komandanti paravojnih jedinica, po pravilu kriminalci u ubojice, tražili da im se osiguraju sinekure u strukturama države i vlasti. Fatalnu je grešku načinio premijer Zoran Đinđić kada je povjerovao da sa komandantima paravojnih jedinica može sklopiti trajni pakt o nenapadanju, praveći kompromise i dajući im privilegije. Na jednom sastanku sa komandantima Crvenih beretki Đinđić je pristao na njihov zahtjev da smijeni čelnike policije i službi bezbjendosti. Vjerovao je da je tako prekinuo njihovu pobunu a zapravo im je dao priliku da ga što prije i lakše strijeljaju!

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, 1993-94 u Banja Luci je izbila pobuna paravojne formacije „Tajfun“ koja unekoliko podsjeća na zadnja dešavanja u Rusiji. Jedinicu „Tajfun“ formirala je JNA nekoliko mjeseci prije agresije na BiH. Sačinjavali su je bivši oficiri JNA, predvođeni Dragomirom Babićem i Bratislavom Ratićem, a značajnu ulogu je imao i novinar Boro Marić. Pripadnici „Tajfuna“ koji su tokom rata terorizirali i pljačkali građane, pobunili su se protiv vlasti na Palama, navodeći za to socijalne razloge, neriješen status boraca i slično. Radovan Karadžić i Ratko Mladić poslali su u Banja Luku elitne vojno-pilcijske jedinice, ugušili pobunu i pohapsili njene kolovođe.

Na daleko blaži način ovaj je fenomen bio prisutan tokom opsade Sarajeva. I ovdašnja vlast, civilna, vojna i pravosudna,  je godinama bila krajnje tolerantna prema takozvanim „odmetnutim, kontroverznim  komandantima“, žmurila na njihovo nezakonito ponašanje, pa i ratne zločine, vjerujući da se te jedinice neće na kraju okrenuti protiv same te vlasti i njenih vodećih ličnosti. Naravno da je ta procjena bila kriva.

Odmetnute kriminalne strukture u Armiji BiH su vremenom osnažile, blokirale su grad u ljeto 1993. godine, zaprijetili policiji, otkazali poslušnost vojnoj komandi. Jedini izlaz bio je radikalan obračun za glavnim akterima bezakonja i nositeljima pobune, što je uz dosta visoku cijenu učinjenu u jesen 1993. godine. Vlast je mogla tolerirati (i tolerirala je) da „odmetnuti komandanti“ teroriziraju i pljačkaju građane, reagirala je tek onda kada su pokazali ozbiljne namjere da i nju ugroze.

Kohabitacija države sa kriminalcima i silama bezakonja može funkcionirati i djelovati idilično jedno vrijeme, ali je dugoročno neodrživa. Država koja nije u stanju držati pod kontrolom naoružane formacije, naprosto nije država!